"Nikada nisam u Francuskoj proveo ni jedan dan u zatvoru. Sve što sam radio bilo je pod okriljem vlasti. Jednoga dana, kada prođe dovoljno vremena i kada budem dobio dopuštenje, sve ću detaljno opisati. Sada mogu samo reći da nisam imao nikakve vezeIzjava predsjednika Stjepana Mesića da će se u potragu za generalom Antom Gotovinom uključiti i francuske tajne službe, bila je jasan znak da se nešto događa na liniji Zagreb – Pariz. Desetak dana prije u Zagreb su došli francuska ministrica eurointegracija Claudie Haignere i njezin njemački kolega . Na sastanku s njima Mesić je rekao francuskoj ministrici da je Gotovina i državljanin Francuske te je prema tome i njihov problem, a ne samo problem Hrvatske, pa bi se i oni trebali aktivnije uključiti u akciju njegova pronalaženja. Očito je nakon te Mesićeve primjedbe došlo do većeg francuskog angažmana. Ubrzo je u medijima uslijedio i napad na Gotovinu s optužbama da je u Francuskoj u razdoblju od 1983. do 1995. osuđen zbog raznih kriminalnih djela na 9,5 godina zatvora.

GOTOVINA O OTMICI DRAGULJARA

Sve sam radio pod okriljem vlasti. Nisam imao veze s kriminalom, već je bila riječ o unutarnjem političkom sukobu Na prvi je pogled cijela priča istinita. Postoje službeni sudski dokumenti koji potvrđuju da je Gotovina 29. rujna 1981. sudjelovao u otmici bogatoga draguljara Henrija Solomona te da je nakon toga još dva puta osuđen u odsutnosti za druga dva djela, 1993. i 1995. godine, na ukupno 9,5 godina zatvora. O cijelom slučaju razgovarao sam s Antom Gotovinom, čiji intervju je Nacional objavio 16. lipnja 2003. Tada sam ga pitao o otmici draguljara u Francuskoj 1981. godine, o čemu sam nekoliko mjeseci prije čitao u francuskim novinama Le Parisien, koje su objavile i da je neko vrijeme proveo u zatvoru. Gotovina je rekao da će radi moje informiranosti odgovoriti na to pitanje, no uz uvjet da to ne objavim. Budući da se sada mnogo govori o tome, smatram kako je u interesu javnosti da prekršim dano obećanje i objavim što mi je rekao general Gotovina.

“Nikada nisam u Francuskoj proveo ni jedan dan u zatvoru. Sve što sam radio bilo je pod okriljem vlasti. Jednoga dana, kada prođe dovoljno vremena i kada budem dobio dopuštenje, sve ću detaljno opisati. Sada mogu samo reći da nisam imao nikakve veze s kriminalom, nego da je bila riječ o unutarnjem političkom sukobu. Za bilo kakve ostale optužbe protiv mene nemam pojma, niti znam da sam za bilo što optužen niti sam bio na ikakvim suđenjima. Ako se nešto takvoga i dogodilo, sigurno se radilo o nekoj ‘kuhinji’ koja mi je podmetnuta. Cijela priča povezana je s tim da sam nakon napuštanja Legije stranaca nastavio raditi za francusku državu. U kojem obliku, neka zasad ostane tajna jer tako treba biti”, šturo mi je tada izjavio Gotovina. U prvi trenutak nisam baš puno shvatio o čemu govori. Želio sam mu postaviti potpitanje, no na njegovu se licu vidjelo da o tome više ne želi reći ni riječ. Naknadnom rekonstrukcijom događaja, pregledom dokumenata, novinskih članaka i razgovorima s njegovim najbližim prijateljima, uspio sam složiti mozaik, koji potvrđuju i neki najnoviji događaji, te pisanje francuske štampe, primjerice pariškog Le Mondea 9. veljače ove godine.

Početkom osamdesetih, kada Gotovina izlazi iz Legije stranaca, a u Francuskoj traje prljavi, podzemni predizborni rat između desničarskog predsjednika Valerieja Giscarda d’ Estainga i socijalista, budućeg predsjednika nadolazećeg Francoisa Mitterranda. Gotovina je u Legiji bio vrlo blizak s najpopularnijim zapovjednikom te najpoznatije jedinice francuske vojske, pukovnikom Philippeom Erulinom, vrlo bliskom Degolistima, desnici kojoj je pripadao i Giscard. Nakon izlaska iz Legije stranaca i odrađivanja ugovora, Ante Gotovina se zaposlio u zaštitarskoj tvrtki Dominiquea Erulina, brata Gotovinina zapovjednika. Ta zaštitarska tvrtka bila je zapravo paravan iza koje se krila parapolicijska Giscardova skupina, koju je preko brata Dominiquea kontrolirao Philippe Erulin, a služila je francuskome predsjedniku za kontrolu svojih političkih protivnika. Za to se nije mogao koristiti legalnim tajnim službama, već jednom takvom paraagenturom koja je za njega morala obavljati poslove na rubu zakona, a raznim ugovorima bila je indirektno vezana za državu. Vrh Giscardove vlade i stranke budno je motrio političke protivnike na čelu s Mitterrandom, koji su se spremali pobijediti na izborima. Pokušali su doznati gdje Mitterrand prikuplja novac za predizborne aktivnosti, želeći ga uloviti u kriminalu da bi ga mogli javno kompromitirati. Jednog dana doznali su da Mitterrandu mnogo novca dolazi preko jednog draguljara, što im je bilo sumnjivo pa su odlučili ispitati cijelu stvar. Dobili su informaciju da je draguljaru taj posao samo pokriće a da je pravo bogatstvo zapravo zaradio ilegalnom trgovinom oružja s Irakom i Iranom te da upravo iz tih izvora financira Mitterranda. U tome su mu navodno pomagali i neki Mitterrandovi simpatizeri u vlasti, koji su prikrivali cijeli posao. Za tu istragu, koja je trebala poslužiti u stranačke svrhe, Giscard nije mogao angažirati ni policiju ni tajne službe pa su upotrijebili Dominiquea Erulina, koji je upravo zbog takvih akcija i osnovao svoju “zaštitarsku” tvrtku, u kojoj je Gotovina bio jedan od njegovih najpouzdanijih ljudi. Plan je bio vrlo jednostavan – oteti i prisiliti draguljara da prizna kako švercom oružja financira Mitterranda. Iako se na prvi pogled činilo da je otmica izvršena iz koristoljublja, ona je bila politički motivirana. Gotovina i Erulin bili su izvršitelji, a političku korist trebao je dobiti Giscard.

Unatoč svim naporima Giscarda i degolističke desnice, socijalist Mitterrand pobijedio je na izborima i krenuo u osvetu služeći se istim sredstvima kao i Giscard. Nakon što je 1981. došao na vlast, Mitterrand je mislio da će desna opcija na njega izvršiti atentat jer neće htjeti prihvatiti socijalističko-komunističku vlast u Francuskoj. Mitterrand je, kao i Giscard, osnovao posebnu ćeliju odgovornu samo njemu, koja bi trebala djelovati kao “antiteroristička jedinica”, slična onoj koju je imao pod krinkom “zaštitarske tvrtke” Dominique Erulin. Ta skupina djelovala je kao Mitterrandova osobna ćelija, koja je izvan sustava odrađivala sve prljave poslove. Uz osvete i uništavanja političkih neprijatelja izvaninstitucionalnim sredstvima, cilj te ćelije bio je zaštititi Mitterrandovu “tajnu obitelj”, odnosno ljubavnicu i izvanbračnu kćer koja danas ima 29 godina. Prema pisanju Le Mondea od 9. veljače 2005., vođama te ćelije danas se sudi u Francuskoj zbog nezakonitog prisluškivanja više od 3000 osoba koje je Mitterrand smatrao svojim političkim neprijateljima. Svjedoci u tom procesu tvrde da je ta ćelija odradila puno prljavih poslova, od sastavljanja liste osoba za likvidaciju, do montiranja sudskih postupaka da bi se preko pravosudnih organa eliminirali Mitterrandovi neprijatelji. Jedan takav neprijatelj, prema pisanju Le Mondea, bio je Dominique Erulin, za kojeg se znalo da je organizirao otmicu draguljara, jednog od Mitterrandovih financijera. Postoji i pismena poruka Proteaua, vođe te ćelije, izravno upućena Mitterrandu koja je sada sudski dokaz. U toj poruci Proteau kaže: “Pronašli smo Erulina u Paragvaju, možemo pokrenuti sudski postupak protiv njega, a imamo i druge načine da ga ‘neutraliziramo’. Ali samo na vašu zapovijed.” Dakle, bili su ga spremni i likvidirati. Prema svemu sudeći, Gotovina je tada bio s Erulinom u Paragvaju, kamo je nakon Mitterrandove pobjede otišao raditi kao vojni instruktor. Naime, nakon pobjede Mitterranda, Gotovina se na neko vrijeme sklonio iz Francuske. Čim se vratio, bio je priveden u tajnu službu i rečeno mu je kako je bolje da se skloni iz Francuske jer za njega kao Erulinova prijatelja i sljedbenika više nije povoljna klima. Francuska, kao i SAD, ima posebne nevladine agencije koje zapravo upotrebljava vlada da bi obučavala vojnike diljem svijeta, gdje Francuska ima svoje interese. S jednom takvom agencijom Gotovina je napustio Francusku sa zadatkom da u Paragvaju kao vojni instruktor čeka bolja vremena. Iz Paragvaja se 1990. vratio u Francusku, a potom je otišao u Hrvatsku gdje je počinjao sukob.

No 1986., dok je Gotovina bio u Paragvaju, protiv njega, Erulina i još dvojice vojnika pokrenut je postupak zbog otmice draguljara. Gotovina je optužen na temelju pokajanja jednog od dvojice vojnika koji su sudjelovali u otmici. Poslije je u novom procesu Erulinu 2003. taj pokajnik svjedočio da je lagao kad je optužio Gotovinu i Erulina. Štoviše, na tom suđenju bivši policajac Jean Lucas rekao je da je osobno upozorio Erulina 1981. “da treba bježati jer se pripremaju lažirani procesi protiv njega samo zato da bi ga Mitterrand maknuo jer smatra da Erulin i desnica spremaju njegovu likvidaciju”. Pri tome treba napomenuti da se Erulin vratio u Francusku 1995. godine, nakon dolaska desničara Chiraca na vlast. Sudska presuda, prema kojoj je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora, ukinuta je 12. siječnja 1996. Je li se slična stvar dogodila i s Gotovinom, to se ne zna, kao ni zašto se proces protiv Erulina obnovio 2003. godine kada je bio osuđen na pet godina uvjetnog zatvora zbog pljačke dragulja.

U cijelom tom slučaju oko Gotovinine kriminalne prošlosti u Francuskoj, zatvorskih kazni i raspisanih tjeralica, postavlja se jedno logično pitanje. Gotovina, za koga se znalo da je bio pripadnik Legije stranaca, u Hrvatskoj je postao najpoznatiji vojni vođa. Samo bi malo dijete povjerovalo da francuski veleposlanik i francuski vojni ataše u Zagrebu te pripadnici tajne službe stacionirani u njihovu veleposlanstvu, nisu znali da je Gotovina osuđen u Francuskoj te da je za njim raspisana tjeralica. Unatoč tomu, nikada ga nisu gonili, a u svibnju 2001., nakon što je Gotovini istekla putovnica, u francuskom veleposlanstvu najnormalnije podnosi zahtjev za novu putovnicu, i to dva mjeseca prije podizanja haaške optužnice. Nakon što je predao zahtjev za putovnicu, otišao je na piće s francuskim vojnim atašeom i još dvojicom vojnih službenika veleposlanstva u kafić Boeing na Šalati, pedesetak metara od ambasade. Nakon četiri dana, koliko je trebalo da se izvrše sve provjere, Gotovina je došao po novu putovnicu i ponovno otišao na piće sa svojim prijateljima iz veleposlanstva. Prema zakonu, Gotovina je morao biti uhićen istoga trenutka kada je stupio u francusko veleposlanstvo, ako je za njim bila izdana tjeralica zbog kriminala. Umjesto toga dali su mu putovnicu, nisu tražili izručenje, nisu ga uhitili, a nakon podizanja haaške optužnice nikada protiv njega nisu rekli ni riječ. I danas ne žele komentirati ništa. Prema svemu sudeći, Francuzi znaju da su svi ti procesi bili samo dio međusobnog prepucavanja ljevice i desnice, a dolaskom Chiraca na vlast smatra se da se Gotovinu ne treba teretiti zbog političkih optužnica. Danas ne žele o tome javno govoriti jer bi tako otkrili još više prljavih priča o Mitterrandu i o tajnim ćelijama koje su očito tradicija svake nove francuske političke garniture. Ako su te pretpostavke pogrešne, tada za takvo ponašanje Francuza postoji neki drugi, teško dokučivi razlog, ili je jednostavno riječ o površnosti njihove administracije. A to je teško moguće jer Francuska je, prema svim kriterijima, visoko organizirana država, u kojoj bi se u eri kompjuterizacije 2001. godine teško mogla izdati putovnica čovjeku za kojim je raspisana tjeralica.

Prošlog je tjedna predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić izjavio da će u potragu za odbjeglim generalom Antom Gotovinom, uz hrvatsku, biti uključena i francuska obavještajna služba. Francuska obavještajna zajednica sastavljena je od nekoliko tajnih službi koje su pod krovnom organizacijom SGDN – National Defense General Secretariat. Većina ih se nalazi u sklopu ministarstva obrane i Glavnog stožera francuskih oružanih snaga, manji dio u sklopu ministarstva unutarnjih poslova dok se dio nacionalne sigurnosti francuskog ministarstva vanjskih poslova bavi političkim analizama u analitičkom centru. Najmoćnija francuska tajna služba u sklopu ministarstva obrane je DGSE – General Directorate for External Security i ona će biti nositelj operacija potrage za generalom Gotovinom. Zadužena je za prikupljanje vojno obavještajnih informacija diljem svijeta, prisluškivanje svih vrsta komunikacija vitalnih za francusku nacionalnu sigurnost te za protuobavještajnu zaštitu izvan francuskog teritorija. Svi časnici i vojnici koji rade za DGSE službeno su zavedeni pod 44. pješadijsku pukovniju s bazom u Orleansu. Sve do sredine osamdesetih čelni ljudi DGSE bili su visoki vojni časnici, ali potkraj devedesetih struktura se promijenila u korist civilnih dužnosnika, tako da je danas DGSE služba u kojoj participira 65 posto civila i 35 posto vojnih osoba. Potkraj devedesetih bilo je ukupno zaposleno 2500 djelatnika. Na čelu organizacije je ravnatelj tajne službe koji kontrolira strategijsku upravu, obavještajnu upravu, te upravu za operacije. Toj strukturi pridodana je i administrativna i tehnička uprava. Strategijska uprava u bliskom je kontaktu s ministarstvom vanjskih poslova i radi na pripremanju političkih opcija za čelnike francuske države te elaborira različite doktrine na zahtjev francuskog političkog vrha. Obavještajna uprava DGSE-a prikuplja obavještajne informacije ponajviše od ljudskih izvora i zapošljava agente. Tradicionalno, ta uprava prikuplja informacije vojnog karaktera agenturnim radom te se nije pokazala osobito uspješnom na polju špijuniranja stranih tehnologija, informacija poslovnog i ekonomskog značenja. Američka CIA još je 1993. razotkrila planove Francuza na američkom tlu i kompromitirala sve špijunske ciljeve DGSE-a na polju ekonomije. Tehnički odjel DGSE-a nešto je slično hrvatskoj Središnjici za elektroničko izviđanje, jer prikuplja sve informacije koje putuju zrakom, bilo telefonom, telefaksom, e-mailom i ostalim oblicima komuniciranja. Operativna uprava je odgovorna za planiranje i provedbu svih tajnih vojnih operacija izvan Francuske. Ako se dojave o Gotovininu boravku izvan Francuske pokažu vjerodostojnima, operativna uprava koordinirat će sve aktivnosti njegova uhićenja. Primjerice, 1995. provedena je operacija “Satanic” koja je za cilj imala neutralizaciju broda “Dugin Ratnik” u Pacifiku. Brod je bio sastavni dio kampanje Greenpeace, organizacije koja se protivila francuskim nuklearnim pokusima. U srpnju 1995. brod je uništen dok je bio u luci u New Zelandu.
Vojnoobavještajna uprava, DRM – Directorate of Military Intelligence druga je obavještajna organizacija u sklopu ministarstva obrane. Njezini zaposlenici nisu špijuni ili agenti, a služba nije tajna niti postoji odjel operacija kao što je to u DGSE. Njezini pripadnici zaduženi su za prikupljanje i analizu satelitskih fotografija i drugih oblika elektromagnetskih zapisa i velikim dijelom ovisi o tome što će prikupiti sva tri vida francuskih oružanih snaga, a osobito vojno obavještajna brigada za elektroničko izviđanje BRGE – Intelligence and Electronic Warfare Brigade. U sklopu DRM-a ukupno je zaposleno 2000 vojnika i časnika. Ministarstvu obrane na raspolaganju je i vojna protuobavještajna služba DPSD – Directorate for Defense Protection and Security. Služba se uglavnom bavi sprečavanjem političkih stranaka i vođa u manipuliranju oružanim snagama.
Uz nekoliko tajnih službi podređenih vojnom ministarstvu, vrlo bitne za francusku nacionalnu sigurnost su tajne službe u sklopu ministarstava unutarnjih poslova. Civilna tajna služba DCRG – Central Directorate of General Information centralizirana je služba koja servira podatke za potrebe vladinih dužnosnika, a tiče se unutarnje sigurnosti Francuske. Vrlo je blisko povezana sa svim francuskim policijskim upravama. Zapošljava četiri tisuće radnika i podijeljena je u nekoliko odjela. Odjel za istraživanja centralizira sve informacije vezane za eventualne terorističke prijetnje u Francuskoj te nadzire skupine koje mogu predstavljati prijetnju francuskoj nacionalnoj sigurnosti. Odjel za analize bavi se socijalnim, financijskim i poslovnim procesima u društvu koji mogu prerasti u ozbiljnu prijetnju. Također, služba ima i poseban odjel koji se bavi sprečavanjem bilo kakvih oblika rasne i druge netrpeljivosti. DCRG je služba koja je u svakodnevnim kontaktima sa svim policijskim upravama na francuskom teritoriju. Nema nikakve dvojbe da će se u sklopu operacije te službe i uz pomoć policije pretražiti najmanja moguća lokacija na kojoj bi mogao biti general Gotovina. Zbog slučaja Gotovina, osobito će biti važni kontakti sa svim legionarima veteranima koji su se nakon vojne karijere odlučili nastaniti u Francuskoj i ostalim dijelovima svijeta, kao i intenzivne pretrage svih lokacija gdje Legija stranaca omogućava smještaj svojim veteranima.
Za razliku od DCRG-a, koji predstavlja vrstu analitičke službe zadužene za otkrivanje socijalno devijantnih i nasilnih skupina čije djelovanje može imati štetne posljedice za nacionalnu sigurnost, kao i stranih pojedinaca za koje postoji opravdana sumnja da se nalaze u Francuskoj, a od nacionalnog interesa su za Francusku da ih se uhiti, DST – Directorate of Territorial Security, je tajna služba koja se u svojoj suštini bavi sprečavanjem agenturnog rada drugih zemalja, ponajprije SAD-a i Izraela na polju tehnologija, znanosti i ostalih oblika obavještajnog prodora u francusko društvo.