Objavljeno u Nacionalu br. 485, 2005-03-01

Autor: Berislav Jelinić, Davor Pašalić

POVRATAK VELIKE SRBIJE

Obnova Krajine po Šešeljevom scenariju

Nacionalovi reporteri u Beogradu otkrivaju pozadinu održavanja skupa u beogradskom Domu sindikata na kojem je obnovljen rad Skupštine i Vlade Republike Srpske Krajine, deset godina nakon oslobođenja okupiranih dijelova Hrvatske u akciji 'Oluja'

Iza obnavljanja rada fantomske Skupštine Republike Srpske Krajine u Beogradu stoji Srpska radikalna stranka, čiji je lider Vojislav Šešelj u pritvoru Haaškog suda kao optuženik za ratne zločine.

LEAD MIŠO ĐURAKOVIĆ, SAVJETNIK PREMIJERA KOŠTUNICE Međudržavni sporazumi između Zagreba i Beograda predstavljaju najbolji način za ostvarivanje prava Srba u Hrvatskoj LEAD Predsjednik Skupštine RSK Rajko Ležaić u doba SFRJ bio je osuđen zbog opscenih grafita u WC-u jedne benkovačke tvrtkeOrganizatori skupa u beogradskom Domu sindikata tvrde da nemaju nikakve veze sa SRS-om. Ali činjenica je da su ga osiguravali tjelesni čuvari koji isti posao obavljaju na skupovima SRS-a, da je u Domu sindikata, navodno slučajno, bio i jedan od radikalskih lidera, Dragan Todorović, i da je “skupštinski materijal” pripremljen u tiskari zaduženoj za objavljivanje publikacija SRS-a.

Od nekoliko desetaka političkih organizacija u Srbiji, samo je SRS podržao obnavljanje skupštine “RSK”, čija je sjednica održana u konspirativnim uvjetima. Mediji su o održavanju tog skupa, zakazanog za subotu, 26. veljače u 10 sati, obaviješteni u petak popodne, što je vrlo neuobičajeno za događaje koji se održavaju vikendom. Sam poziv podsjećao je na prvoaprilsku šalu, jer su u njemu, 10 godina nakon “Oluje”, spominjani “Skupština RSK”, “Vlada RSK u izbjeglištvu” i “pravila rada i način djelovanja na okupiranom teritoriju RSK”.

Kad su novinari ipak došli u Dom sindikata, neki kako bi se uvjerili da su bili u pravu kad su tvrdili da “Krajina nije izgubljena”, drugi da vide radi li se o nastavku snimanja filma “Bal vampira” ili “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, obaviješteni su da će početak sjednice kasniti dva sata, “jer se čekaju poslanici iz Hrvatske”, i da će “skupština biti zatvorena za javnost”.

O tome je izvjestitelje obavijestio predsjednik “skupštine” Rajko Ležaić, preciziravši da je cilj skupa “izbor nove Vlade RSK u progonstvu”. Ležaić je izjavio da su na sjednicu pozvani svi “poslanici Skupštine RSK” koji su “legalno izabrani” u prosincu 1993.

Nova će “vlada” poduzeti napore da se političkim pregovorima s hrvatskom vlašću, Europskom unijom i Vijećem sigurnosti UN-a riješe problemi Srba u Hrvatskoj, odnosno “RSK”, rekao je Ležaić.

Nekoliko sati kasnije objavljeno je da je “Skupština RSK obnovila rad” i izabrala “vladu” na čijem je čelu Milorad Buha iz Belog Manastira. Skupština je usvojila rezoluciju u kojoj se “predočavaju činjenice da Hrvatska kao država ne bi postojala, niti bila međunarodno priznata, da nije bilo Srba i njihova masovnog antifašističkog pokreta na prostoru nacističke Nezavisne države Hrvatske, za vrijeme II. svjetskog rata”. Navodi se da ni Zagreb ni međunarodna zajednica nisu ništa učinili kako bi se nastavilo rješavanje pitanja Srba u Hrvatskoj, “ni nakon devet godina od agresije Hrvatske vojske, okupacije i etničkog čišćenja Srba sa prostora RSK”.

Sudionici skupa i nakon njegova okončanja ostali su tajnoviti. Nisu htjeli davati izjave novinarima ni reći svoja imena, pravdajući se “strahom za članove obitelji u Hrvatskoj”. Nisu imali odgovor na pitanje ugrožavaju li svojim okupljanjem članove obitelji u Hrvatskoj. Jedino se moglo doznati da su “imali potreban kvorum, mada je devet poslanika u međjuvremenu umrlo”, i da “vlada RSK”, osim “premijera” Buhe, ima šest “ministara”, čija su imena, međutim, ostala tajna. Na pitanje tko je novi “ministar obrane”, stigao je odgovor da “resori” nisu određeni.

Milorad Buha gotovo je potpuno nepoznat brojnim Srbima iz Hrvatske u Beogradu. Jedino što se o njemu moglo doznati jest da živi u Srbiji i da je u “skupštini RSK” bio “poslanik” SRS-a.

O “predsjedniku Skupštine RSK” Rajku Ležaiću moglo se doznati nešto više. Živi u Srbiji, iz Benkovca je i bio je član Srpske demokratske stranke, čiji je lider Milan Babić u zatvoru, jer ga je Haaški sud osudio zbog ratnih zločina. Kao “predsjednik Skupštine RSK” Ležaić je svojedobno bio poznat po nesposobnosti da odgovori i na najjednostavnije pitanje bez prethodne konzultacije s Babićem.

Ležaića bije glas da je zaslužio da mu se ime nađe u “Guinessovoj knjizi rekorda”, jer je vjerojatno jedina osoba na svijetu kojoj je sud izrekao kaznu zbog pisanja opscenih grafita u javnom zahodu. Protiv Ležaića je jedna žena, u doba SFRJ, podnijela tužbu za klevetu, jer je na zidu WC-a benkovačkog poduzeća u kojem je radio napisao da je s njom imao spolne odnose. Grafolozi su utvrdili da je Ležaić autor spornog natpisa, zbog čega mu je izrečena uvjetna kazna, a oštećena dama presudu je uokvirila i postavila na zid svoje gostionice u Benkovcu.

Vlasti u Beogradu bile su prilično iznenađene oživljavanjem “Skupštine RSK”. Vladi Srbije bilo je potrebno više od 24 sata da se oglasi, i to preko Miše Đurkovića, malo poznatog savjetnika premijera Vojislava Koštunice. Đurković je izjavio da su međudržavni sporazumi između Beograda i Zagreba najbolji način za ostvarivanje prava Srba u Hrvatskoj.

Sve aktivnosti izvan tih sporazuma su, sa stajališta države, potpuno neformalne. Sporazumi su najbolji način za razvijanje odnosa Srbije i Crne Gore s Hrvatskom, uključujući rješavanje pitanja povratka izbjeglica, vraćanja imovine i ostvarivanja ljudskih i političkih prava Srba u Hrvatskoj, rekao je Đurković, ograđujući se od skupa u Domu sindikata.

Srbi iz Hrvatske nastanjeni u Beogradu kažu da su ih rođaci iz Hrvatske, čuvši vijest o “Skupštini RSK”, panično zvali i tražili da se “te budale spriječe”, jer mogu potaknuti ekscese u Hrvatskoj.

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u SiCG-u Josip Ivanović izjavio je da bi skup u Domu sindikata mogao poprilično opteretiti odnose Beograda i Zagreba i ocijenio da se politika mora voditi uz uvažavanje realnog stanja i života. “Osnivanje vlade jedne republike koja službeno ne postoji može samo voditi ua probleme”, rekao je Ivanović. Predsjednik udruženja izbjeglica Centar za komunikaciju pravde Dragan Sekulović izjavio je da osnivanje “vlade RSK” samo dolijeva ulje na vatru u ionako problematičnim odnosima SiCG-a i Hrvatske. “To je katastrofa, jer Srbima koji su izbjegli iz Hrvatske nije potrebna RSK, nego da im se vrate kuće i stanarska prava, kako bi nastavili normalno živjeti”, rekao je Sekulović.

S druge strane, SRS je konstatirao da je “RSK” pod okupacijom Hrvatske i da je to stanje neodrživo.


Naslov: ‘Ležaić odgovoran za egzodus Srba’

Godine 1995., 8.veljače, održana je ?izvanredna sjednica Skupštine Republike srpske Krajine?. Na njoj se očekivala rasprava o Planu Z-4 (planu koji je po modelu take it or leave it pripremila Kontaktna grupa, a u kojem se predlagao visok stupanj teritorijalno-političke autonomije za Srbe u Krajini). Nakon dva sata čekanja, pojavio se Milan Martić, ?predsjednik RSK?, i okupljenim članovima Skupštine kazao: “Stav je da se o Z-4 ne raspravlja.” Te njegove riječi navodno je prvi pljeskom pozdravio Milan Babić, ?ministar vanjskih poslova RSK?, isti onaj koji je šest mjeseci poslije, doslovno u predvečerje ?vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’”, 3. kolovoza u Ženevi izjavio da taj plan prihvaća.

Je li se tko pitao zašto? Je li se tko upitao što to znači? Je li se netko usprotivio? Ne znamo. Ali znamo da među njima nije bio Rajko Ležajić, ?predsjednik Skupštine RSK?. Štoviše, on je 30. siječnja. 1995. bio s Milanom Martićem, Borislavom Mikelićem, Milanom Babićem i Lazarom Macurom na sastanku na kojem su im predstavnici Kontaktne grupe trebali pročitati Plan Z-4, a potom im ga predati kako bi Skupština mogla o njemu raspravljati. Nakon uvodne riječi američkog ambasadora Petera Galbraitha, Plan je počeo čitati ruski ambasador Leonid Keresteđijanc, kojeg je Milan Martić već nakon prvih rečenica prekinuo: “Džaba vi to čitate. Mi to nećemo primiti.” U ime šokiranih predstavnika UN-a, EU, Francuske, Britanije, Njemačke, Rusije, SAD-a i Italije reagirao je, navodno, Galbraith: “Zažalit ćete zbog ovoga.” Nema potvrda da je o tim prijetećim riječima obavijestio bilo članove svoje skupštine bilo njihove birače. Nema ni potvrda da je osporio pravo jednom čovjeku da odlučuje o sudbini 200.000 ljudi.

O tome da će morati napustiti svoje domove, svoje zavičaje, ostaviti upaljene televizore, rasprostrte stolove s večerom, svoje bolesne i nemoćne. Ima potvrda da je sebe i svoje sklonio u Beograd mnogo prije ?Oluje?, kao i oni njemu slični. On u Beograd nije došao nakon dva tjedna vožnje na traktoru. Nije se skućio u izbjegličkom centru. Nije preživljavao na buvljaku. Nije završio ni u Kanadi ni u Australiji. Ne treba se obraćati nikom u Hrvatskoj da mu vrati uzurpiranu ili na prevaru kupljenu imovinu.

Taj i takav Rajko Ležajić ? vaskrsava? kao ?predsjednik Skupštine Republike Srpske Krajine? deset godina poslije, 26. veljače 2005., najavljujući da će ?pregovarati? s UN-om i EU o obnovi Krajine. Isti čovjek koji je prije deset godina sudjelovao u odbijanju teško pripremanih ?pregovora? sad traži pregovore! U čije će ime ?pregovarati?? U ime onih koje je jednom zastupao, pa ostavio, a koji su stradali u ?Oluji? ili nakon nje? U ime onih koji se vraćaju i teškom mukom obnavljaju život sa starim i novim susjedima? U ime onih koji su prevareni ostali bez svega i negdje drugdje moraju početi od početka? U ime onih koji svoji život nastoje urediti u Srbiji ili Bosni? Ni njega ni njegova ?mandatara Vlade RSK u progonstvu?, novopečenog direktora novosadskih grobalja, nije bilo svih ovih godina, niti su se mogli čuti i vidjeti kad je sve bilo gore nego danas. U borbi za pravo na povratak i dokumente njih nije bilo. Kad su povratnike Srbe pljačkali i napadali njihove domove i živote, njih nije bilo. U borbi za pravo na mirovinu i socijalnu pomoć oni se nisu čuli. Izbori ih nisu interesirali. U borbi za povratak imovine i obnovu kuća, protiv legaliziranja pljačke njih nema.

Nakon ?Bljeska? i ?Oluje? nije ih bilo, jer su se plašili gnjeva izbjeglica. Nakon demokratskih promjena u Srbiji i svrgavanja Miloševića nije ih bilo jer su se plašili demokratske vlasti. Danas odrađuju posao za direktora svih grobalja u Srbiji! Baš danas kad se i u odnosima između Srbije i Hrvatske i u odnosim u Hrvatskoj stvari počinju mijenjati nabolje.

Da su odlučili da se povežu s izbjegličkim organizacijama i pomognu im u djelovanju, na tome im nitko ne bi mogao prigovoriti i doista bi mogli računati i na UN i na EU. Ali oni to ne čine. Umjesto toga, vjerojatno s državljanstvom Srbije i Crne Gore u džepu, nakon Akta o normalizaciji odnosa (1996.) i Sporazuma o pravima nacionalnih manjina (2004.), oni formiraju vladu za drugu državu!

Takvi ljudi imaju obraza govoriti o tome da ?Hrvatska ne može u Evropu jer je etnički očistila Srbe?. Treba im jasno poručiti da su upravo oni suodgovorni za progone i egzodus Srba još od prvog dana kad su krenuli u formiranje ?svoje države?. To su učinili i mimo pameti i mimo volje i interesa Srba u Hrvatskoj. Ako su to onda mogli, danas to više neće moći. Jer bez obzira na sve teškoće Srba u Hrvatskoj i u izbjeglištvu, oni ne samo da čvrsto stoje uz hrvatsku proevropsku orijentaciju nego su njezina snažna komponenta. Bez obzira na otpore s kojima se Srbi u Hrvatskoj suočavaju u ostvarivanja svojih ljudskih i manjinskih prava, nitko bolje od njih ne zna da upravo na evropskoj orijentaciji hrvatske politike oni postaju njezina demokratska sastavnica i i subjekt u rješavanju vlastitih problema i problema Hrvatske u cjelini. Sad, kad su se nakon decenija i po izborili za takav status, sigurno nikome neće dopustiti da govori u njihovo ime, a protiv njihova interesa.

Oni koji baš u ovom trenutku oživljavaju inicijativu za formiranje ?Vlade RSK u progonstvu?, imaju jasne, premda kratkovidne ciljeve. Svjesni su da time ne mogu ni kod koga ozbiljnoga utjecati na odluku o početku pregovora Hrvatske s EU, ali će učiniti sve da tu okolnost u Srbiji iskoriste i protiv Tadića i protiv Koštunice, razbuđujući desničarski sentiment među izbjeglicama i ojađenim svijetom u Srbiji po logici: “Eto vidite kakva je Evropa, kakvi su njezini politički zagovornici u Srbiji!” U kontekstu predstojećih razgovora o statusu Kosova i najava predstavnika Crne Gore da žele nezavisnost, jasno je da će desne stranke na čelu s radikalima Tome Nikolića zvanog Grobar mobilizirati sve nezadovoljne i razočarane. Stoga me ne bi čudilo da nezadovoljni politikom Srba u Bosni skupe bivše ?poslanike i ministre? i formiraju ?Vladu Republike Srpske u progonstvu?. Rajka Ležajića i njegovu skupštinu treba promatrati kao pokretanje inicijative koja se pokušava otrgnuti od ratnih posljedica i okrenuti se sebi i svojoj evropskoj perspektivi. Zato sam uvjeren da u Srbiji s ovakvim ili sličnim inicijativama ne smije biti kompromisa, te da demokratske stranke i državne institucije moraju reagirati adekvatnim odgovorom.

Kratkovidna desna politika u Hrvatskoj na ovo bi mogla zlurado likovati, ponovo šireći prostor antisrpskog umjesto proevropskog raspoloženja u Hrvatskoj, pogotovo u kontekstu rasprava o eventualnoj odgodi početka pregovora. Dalekovidna i demokratska hrvatska politika mora učiniti sve da u pogledu izbjeglica, suradnje s Haagom i odnosa sa susjedima pridonese stabilnosti Srbije i Crne Gore. Dalekovidna hrvatska politika u slučaju problema s početkom pregovora i odnosa Srbije prema tome neće imati skrupula da po povratku iz evropskih centara svrati u Beograd i raspravi sporna pitanja ili nesporazume. Iznimno je štetno da se u Hrvatskoj stvara raspoloženje da su susjedi krivi za teškoće s dobivanjem potvrde o datumu početka pregovora, a njihovi ambasadori gotovo da zloupotrebljavaju gostoprimstvo. Ni dalekovidna evropska politika ne bi trebala biti na poziciji “aut Gotovin, aut nihil”. Ne samo zato što se dosad nije tako postupalo prema Hrvatskoj, pa je ona napredovala, već zato što bi od takve politike više koristi imali zagovornici Gotovine nego zagovornici Evrope.

OKVIR 2:

Prošli petak, u 22.45, kutinska televizija NET emitirala je dokumentarni film “Komšije” koji otkriva ekstremne političke stavove Rajka Ležaića, tadašnjeg predsjednika Skupštine tzv. Republike Srpske Krajine, koji je jedan od članova tzv. Vlade RSK u progonstvu osnovane prošli vikend u Beogradu. Taj dokumentarni film sastoji se od originalnih videosnimaka srpskih pobunjenika tijekom Domovinskog rata. Snimke bi trebale imati važnu dokaznu vrijednost pred haaškim sudom, koji je neke od protagonista tih snimki izravno optužio za ratne zločine.

“Komšije” su izazvale veliku pozornost publike NET-a (Nezavisna Televizija). Nakon prvotnog emitiranja uredništvo kuće ponovno je prikazalo taj dokumentarni film u subotu ujutro u osam sati, te u nedjelju prijepodne u 10.40. Prema podacima NET-a, gledalo ga je 130 tisuća ljudi. Film donosi javnosti dosad nepoznate sekvence iz srbijanske agresije na Hrvatsku te će zbog svoje velike dokumentarne vrijednosti vjerojatno biti prikazan i na nekoj od nacionalnih televizija.

Posebno je zanimljiv dio filma s videosnimkom s vojne smotre održane u Benkovcu 5. veljače 1995. Rajko Ležaić bio je jedan od govornika na tom skupu. Prije njega se vojnicima obratio jedan od pobunjeničkih vojnih zapovjednika Janko Đurica. Đurica je prisutnima rekao da je JNA odnedavna prestala igrati ulogu mirovnih snaga i aktivno se uključila u borbu protiv ustaša za obranu srpskog naroda i prostora.

“Svi naši borci i starješine shvatili su da je ovo trenutak, a možda i posljednja šansa da jednom zauvijek razgraničimo s Hrvatima i da stvorimo jedinstvenu srpsku državu”, rekao je Đurica. Potom se prisutnima obratio Ležaić, govoreći kako su predstavnici RSK odbili plan Z-4. ”Što nam nude tzv. bjelosvjetski prijatelji? Nude nam geto nacionalne manjine u ustaškoj državi. Taj famozni plan te famozne kontakt grupe Z-4, mi nismo htjeli ni uzeti u razmatranje”, rekao je Ležaić na tom vojnom skupu. Potom je episkop Longin blagoslovio srpsku vojnu zastavu, kako bi je učinio strašnom i užasnom za sve srpske neprijatelje. ”? Da gnjevnoj vojsci svojoj, koja ovu zastavu nosi i u nju gleda, milostivo da smjelost, silu i snagu da bi satrla i uništila silu neprijatelja naših, gospodu se pomolimo?”, rekao je između ostalog episkop Longin. Istoga dana Ležaić i episkop Longin prisustvovali su prigodnom slavlju i blagoslovu Erdutskog vina. To vino Ležaić je predstavio kao proizvod RSK i jedan od dokaza njene državnosti. “Danas osvješćujemo vino, a vjerojatno ćemo u budućnosti osvješćivati srpsku šivaću mašinu i mnoge druge proizvode. To će biti znak da je Krajina živa te da je to sastavni dio ukupnog srpskog korpusa, odnosno sastavni dio zajedničke srpske države”, rekao je Ležaić.

Na benkovačkoj vojnoj smotri Ležaić, koji je za predsjednika Skupštine RSK izabran 25. listopada 1994., samo je još jednom ponovio srpske ekstremističke zahtjeve. Koliko su oni bili pogrešni možda je najbolje opisao srpski povjesničar Mile Dakić u Srpskoj reči, opisujući što on misli o odbijanju plana Z-4 od strane vodstva RSK. Ležaić je bio jedan od čelnika RSK koji je odbio primiti taj Plan od stranih diplomata. Dakić je u Srpskoj reči o politici koju je zastupao Ležaić napisao sljedeće: ”?Tuđman i njegovo okruženje bili su protiv Plana. Krajišnici su ih riješili glavobolje. Odbacili su dokument koji Hrvatska ne bi prihvatila. Pred svijetom su, zaslugom umišljenog i neodgovornog rukovodstva RSK, ispali kooperativni, pred svojim narodom mudri i trezveni. Krajiški perjanici nisu samo kolektivno nego i pojedinačno odgovorni za ovaj posljednji voz, koji bi eliminirao naredne tragedije, žrtve i etničko čišćenje srpskog naroda biblijskih razmjera. Ni jedan od njih nije imao izdvojeno mišljenje, niti je podnio ostavku na svoju funkciju. Točne su Mikelićeve konstatacije o cijepanju RSK u Planu Z-4 te da neke njegove odredbe nisu bile najbolje za RSK, ali je neoprostiva greška krajiških pregovarača, što nisu primili tekst Plana u svoje ruke, vrijeđajući time, politički i nediplomatski, one od kojih isključivo zavisi krajiška budućnost”, napisao je Dakić u Srpskoj reči.

Osim što otkriva pravo političko lice Rajka Ležaića, dokumentarni film “Komšije” donosi i neke snimke koje bi mogle dodatno značajno poljuljati teze haaškog tužiteljstva da je “Oluja” nastala kao zločinački pothvat hrvatskog vodstva, te da je rezultirala smišljenim progonom Srba iz RSK. Primjerice, u filmu se nalazi govor Siniše Martića, zapovjednika četničke skupine Šiltovi iz Gline, koji u obraćanju svojoj jedinici najavljuje da će u slučaju mogućeg pripajanja Krajine Hrvatskoj, on pobjeći u Srbiju.

”?Stali smo ovdje da se vidi tko je izložio svoja jaja da brani Glinu. A ne da mi se razne mudonje švercaju na našim leđima? Ako ova Krajina bude u okviru Hrvatske, onda se ja selim u Srbiju, dolje?I onda bi ostali Srbi, koji su bježali odavde u Srbiju, pa ćemo svi da pobjegnemo u Srbiju. Pa kad napadnu ustaše i Nijemci Srbiju, onda više nijedan Srbin neće imati gdje da bježi?”, rekao je Siniša Martić svojim četnicima.

“Komšije” u jednom svom dijelu pokazuju kako je ratni zločinac i kriminalac Željko Ražnatović Arkan izravno rukovodio dijelom napada na Vukovar, te da je napade koordinirao zajedno s JNA. Da su sve agresorske jedinice bile zapravo jedna vojska kojom se rukovodilo iz jednog centra, dodatno je potvrdio Vojislav Šešelj, vođa srbijanskih radikala, tijekom posjeta Benkovcu. Na jednoj privatnoj večeri, on jasno govori kako njegove četničke jedinice u Vukovaru ratuju zajedno s JNA, te kako su na njihov zahtjev vojnici JNA obrisali zvijezde petokrake, a od njih ne traže da skinu svoja četnička obilježja. U dijelu filma vidi se i da je na smotri vojske RSK u Slunju, na Vidovdan, 28. lipnja 1995., bio i Milorad Luković Legija, zapovjednik Crvenih beretki te glavni organizator atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Dokumentarni film otkriva i da je četnička skupina pod zapovjedništvom izvjesnog Steve Borojevića za svoju obuku koristila pravoslavnu crkvu, da ju je znatno oštetila, a kasnije su sve pripisali navodnom hrvatskom rušilačkom pohodu u “Oluji”.

“Komšije” pokazuju i dosad nepoznate snimke susreta Željka Ražnatovića Arkana i Cyrusa Vencea u Vukovaru. Vence se rukovao s Ražnatovićem svega par dana prije pada Vukovara. Posebno je zanimljiv i dio koji otkriva svađu između Vojislava Šešelja i kapetana Dragana u okolici Benkovca. Međusobno su se optuživali za ratne zasluge, a lokalni Srbi su ih pokušavali zaustaviti tvrdeći da im to loše utječe na borbeni moral.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika