Željko Tomišić, zamjenik ministra gospodarstva zadužen za energetiku, hrvatski je predstavnik u međudržavnom povjerenstvu koje priprema teren za realizaciju projekta novog naftovodaTek što se stišala velika medijska buka oko velikog naftnog projekta Družbadria zbog prijetnje zagađenjem vodama Jadrana, što je cijelu priču odvelo i na teren politike, projekt novog naftovoda ponovno bi mogao uzburkati duhove u ekološkim krugovima uz neizbježne popratne političke rasprave. U ovom slučaju rasprava može biti i žešća, jer je riječ o novom transportnom pravcu namijenjenom nafti iz kaspijskog bazena. Ukratko, riječ o konkurentskoj nafti, onoj iz ruskih bušotina na kojoj se u velikoj mjeri zasniva poslovanja hrvatske naftne kompanije INA-e, kao i njezina strateškog partnera mađarskog MOL-a.

Činjenica da će se novim naftovodom snabdijevati Italija, Austrija i Njemačka podigla je strateški značaj Hrvatske u EU LEAD Naftovod bi trebao proraditi 2011. a njime će se transportirati do 90 milijuna tona nafte godišnjeSredinom prošloga tjedna hrvatskom Ministarstvu gospodarstva i službeno je iz Beograda potvrđena informacija da je Italija dala zeleno svjetlo za svoj ulazak u veliki međudržavni projekt izgradnje novog naftovoda od Constante, rumunjske luke na Crnom moru, do Trsta, talijanske luke u sjevernom Jadranu, potvrdio je Nacionalu Željko Tomšić, pomoćnik ministra gospodarstva zadužen za energetiku i rudarstvo. Riječ je o ozbiljnom projektu koji osim Hrvatske, Rumunjske, Srbije i Crne Gore uključuje i Italiju i Sloveniju, pa se očekuje da će dobiti i podršku Bruxellesa.

Ukupna investicija za naftovod dug 1300 kilometara, od kojih bi 420 kilometara prolazilo kroz Hrvatsku, procjenjuje se na iznos između dvije i tri milijarde dolara. Vrijednost investicije ovisit će, zapravo, o tomu kolikog će kapaciteta biti budući naftovod koji će koristiti i postojeću trasu JANAF-a. Konačna cijena ovisit će o tomu hoće li cijevi novog naftovoda početkom 2011., kada je planirano da budu puštene u puni pogon, transportirati 40 ili 90 milijuna tona sirove nafte godišnje iz kaspijskog bazena. S druge strane, snažnijim uključivanjem Hrvatske u ovaj projekt, koji je dosada najviše forsirala Rumunjska, dok je Hrvatska doživljavana kao njegov tihi pratitelj s figom u džepu, podigao je strateški značaj Hrvatske u Europskoj uniji.

Ta je ocjena sve više prisutna i u samom Ministarstvu gospodarstva jer u konačnici realizacija ovog projekta predviđa da se budući naftovod priključi na europski naftovodni sustav TAL-a preko kojeg se snabdijevaju rafinerije u zemljama Srednje i Zapadne Europe. Jednostavno, priključio bi se na sustav iz kojeg se snabdijeva sjeverna Italija, Austrija, ali i Njemačka, ponajprije Bavarska.

Naftni se koridori tako ponovno vraćaju u središte zanimanja poslovnih ljudi, koji namjeravaju ulagati u Hrvatsku. Najprije je pristupačnost morske luke u Omišlju na Krku za velike tankere, što je inače rijetkost u Sredozemlju, učinio Hrvatsku zanimljivom zemljom za međunarodne naftne koridore. Smisao tih nastojanja u kojima se pojavila i Hrvatska bio je vezan za pronalaženja načina da se prevlada problem zakrčenosti morskog naftnog puta tankerima kroz Bospor i Dardanele. Tamo su tankeri prisiljeni čekati na prolazak i više od deset dana.

U konkretnom slučaju, Hrvatska se potkraj 2002. uključila u koncept izvoza ruske nafte preko Družbadrie. Taj projekt su 16. prosinca 2002. u Zagrebu svojim potpisima poduprli i visoki predstavnici Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, Slovačke, Mađarske, kao i Hrvatske. Iako je trenutačno Družbadria u poteškoćama zbog neriješenih ekoloških problema u Jadranu vezanih za taj projekt, od njega se, kako tvrdi pomoćnik ministra gospodarstva Tomšić, neće odustati, tako da bi se na prostoru Hrvatske trebali presijecati koridori za izvoz kako ruske, tako i kaspijske nafte.

Ovaj, u osnovi, novi projekt PEOP-a (Pan Europian Pipeline), koji je u svojoj prvoj i za Hrvatsku neprivlačnoj verziji predviđao samo korištenje postojećeg naftovoda JANAF-a uz transport tek petnaestak tona kaspijske nafte godišnje, trebao bi ozbiljno povezati proizvođače nafte iz kaspijskog bazena s potrošačima u Europskoj uniji. On predviđa da sve ide kopnenim putom, štoviše, izravno naftovodom, pa bi se izbjegle i nove eventualne ekološke opasnosti po Jadran, potvrdio je Nacionalu Tomšić.

Nijedan krak tog novog naftovoda, prema njegovim riječima, ne bi se spuštao prema Jadranu. Sve bi se riješilo još u Gorskom Kotaru, odakle bi novi cjevovodi kod Delnica preko Slovenije krenuli prema Trstu. U preciziranju detalja oko ovog projekta, profesoru na elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu Tomšiću, kao službenom predstavniku Hrvatske u međudržavnom povjerenstvu u kojem su dosada sjedili samo predstavnici Rumunjske, te Srbije i Crne Gore, a Talijani i Slovenci participirali tek kao promatrači, već na sljedećem sastanku tog međudržavnog tijela pridružit će se i službeni predstavnik Italije kao punopravne članice.

Očekuje se da će mu ubrzo pristupiti i Slovenija, koja je trenutačno dala samo načelnu suglasnost, premda nije isključeno da će se upravo hrvatski zapadni susjed suočiti s najžešćim prosvjedima ekoloških udruga, što uobičajeno prati ovu vrstu investicija za koje je, s druge strane, najčešće najlakše pronaći zainteresirane ulagače. Premda ni hrvatski ekolozi iz udruge Eko Kvarner, koja je bila među najbučnijim protivnicima Družbadrie, nisu spremni dati bezrezervnu podršku ni za realizaciji ovog projekta, ipak ga ne odbacuju.

Njihov predsjednik Vjeran Piršić u razgovoru za Nacional priznao je, doduše, da njegova udruga u konkretnom slučaju možda puše i na hladno, ali, kada je riječ o naftašima, kako je dodao, uvijek treba biti oprezan. U početku je izgledalo da neće biti problema ni s Družbadriom, ali su na kraju oni poprimili tolike razmjere da je cijeli projekt morao biti privremeno zaustavljen dok se ne otklone prigovori državne komisije.

Nasuprot sumnjama ekologa, Tomšić je uvjeren da je izvjesno da osim što na ovaj projekt blagonaklono gledaju kako u Svjetskoj banci, tako i u Europskoj komisiji, gdje također obavljena uspjela prezentacija, ekološka jamstva pruža već i činjenica što će u konačnici to biti i europski projekt, pa će to obvezati na ispunjavanje zahtjevnih ekoloških standarda Europske unije.

Da je to moguće ne osporava ni i Vjeran Piršić, predsjednik Eko Kvarnera. O tome, kaže, svjedoči uspješno izveden projekt nedavnog spajanja dva naftovoda između Bratislave i Beča. I taj je spoj prolazio kroz vodoslivna područja glavnih gradova Slovačke i Austrije, ali su zahvaljujući udovoljavanju visokim ekološkim standardima izostali prigovori ekologa. Stoga je, prema njegovim riječima, iznimno važno na koji će se način hrvatski predstavnici uključiti u pregovore ovog paneuropskog naftovoda.

Po njemu, najvažnije su dvije stvari. Prvo, u Gorskom Kotaru nužno je ugraditi kvalitetne instalacije da se ne ugroze izvori pitke vode. I drugo, po svaku cijenu treba onemogućiti bilo koju varijantu koja bi u priču mogla uključiti ideju da se Omišalj, osim za rusku, na kraju pretvori i u izvoznu luku za kaspijsku naftu. To bi stvorilo dodatan problem balastnih voda, koje prazni tankeri dovoze sa sobom u Jadran da bi održali stabilnost u plovidbi, što bi ekološki ugrozilo cijeli Kvarner.

Rumunjska je iz predpristupnih fondova Europske unije za ovaj projekt već dobila više od dva milijuna eura za izradu studije o izvedivosti. Uskoro se očekuje i osnivanje projektne kompanije, koja bi krenula u prikupljanje novca za izradu studija o izvedivosti u ostalim zemljama, što je planirano za sljedeću godinu. U ovom trenutku još nije definirano gdje bi ta kompanija bila registrirana, a među njezinim mogućim sjedištima spominje se i Nizozemska.

Do 2008. te bi se studije trebale u cijelosti završiti, a tada bi trebala početi i gradnja dok bi naftovod u cijeloj svojoj trasi trebao proraditi početkom 2011. godine.

O novom projektu paneuropskog naftovoda ekološka udruga Eko Kvarner očitovala se i pismeno, uz potpis glasnogovornika Nenada Prpića.
Osvrnuvši s na moguće koristi od tog projekta, Prpić navodi da bi se rafinerija u Sisku ubuduće mogla opskrbljivati i kvalitetnijom naftom s manje sumpora što bi poboljšalo kvaliteti zraka u samom Sisku; rafinerija u Rijeci dobila bi još jedan pravac opskrbe, što bi smanjilo transport nafte morskim putom; u slučaju spajanja s naftovodom TAL u Trstu, smanjio bi se postojeći transport nafte tankerima od 35 milijuna tona godišnje do te talijanske luke; napokon, povećala bi se sigurnost opskrbe naftom u samoj Hrvatskoj.
Među opasnosti koje bi mogao donijeti novi naftovod Prpić nabraja: opasnost da Omišalj postane izvozna luka i za kaspijsku naftu, što bi još više povećao opasnost od balastnih voda koja bi se ispuštale iz tankera; realizacija tog projekta dovest će na lokalno tržište novu naftu, što je konkurencija nafti s kojom trenutačno snabdijeva mađarski MOL, što bi moglo izazvati potrese i u njegovom strateškom hrvatskom partneru – naftnoj kompaniji INA.