Dvije su važne vijesti osvanule u medijima tokom proteklog tjedna. Uhapšen je Goran Hadžić i čeka ga optuženička klupa u Haagu, a HDZ će kao vladajuća stranka također možda sjesti na optuženičku klupu. Hapšenje Gorana Hadžića važan je datum u pokušaju da se kazne svi ratni zločinci s ovih prostora, a budući da je Hadžić zadnji od njih, to simbolički znači i kraj svih repova što se povlače već petnaest godina od službenog svršetka vojnih djelovanja. Period, naravno, predug za svaku pravdu, iako se o njoj govori da je spora ali dostižna. Kao i u slučaju Ratka Mladića ili Radovana Karadžića, krvnika koje je status heroja praktički sačuvao od zatvora jedno i pol desetljeće, Hadžić je živio na relativnoj slobodi i uživao plodove svoje pljačke, ostavio je svoju staru obitelj, koja mu je pri skrivanju postala teret i osnovao novu. Hadžić je živio, tisuće u istočnoj Slavoniji zbog njega nisu.

Međutim, Hadžićevo hapšenje zapravo je još samo jedna gorka repriza svih velikih hapšenja do sada i pitanja koja se vezano uz to postavljaju. Kako jedan čovjek može odgovarati za tisuće pobijenih u Srebrenici, Sarajevu ili Vukovaru? Kakva kazna bi bila primjerena? Svjedoci smo već dosta dugo, a postalo je čak karikaturalno u slučaju Veselina Šljivančanina, da čim se objavi neka Haaška presuda, ona bude podvrgnuta žestokoj kritici. Žrtvama je, naravno, preblaga, a onima koji spomenutu gospodu smatraju svojim herojima, svaka osuda predstavlja napad na domovinu i naciju. I već sada znamo da će tako biti i u slučaju Gorana Hadžića, to je sudski triler koji smo već gledali. A zapravo, stoji da je svaka kazna za ljudsko biće koje je odgovorno za smrt deset, sto ili tisuću drugih ljudskih bića zapravo uvijek simbolična.

Važno je da ih se osudi, važno je da postane jasno koliko je to strašan zločin. Čak i da dobije doživotnu robiju, to zapravo, u ovim okolnostima, ne znači ništa. Ali kako je to kad nekome na doživotnoj robiji za rođendan poželimo dug život? U Hadžićevu slučaju to je sljedećih četrdesetak godina. Ako uzmemo samo Ovčaru, gdje je ubijeno 264 civila i vojnika, onda bi Goran Hadžić za svakog ubijenog čovjeka robijao samo 1.8 mjeseci. A gdje je su još Dalj, Erdut, Lovas, Grabovac, Vukovar? E, pa u ovakvim slučajevima od srca želim da metode profesora Radmana o produženju života u potpunosti uspiju. Moglo bi ih se sasvim lijepo primijeniti na te duge robije. Dvadeset, trideset ili četrdeset godina je ništa. Bilo bi lijepo da ratni zločinci toga kalibra robijaju sljedećih 300 - 400 godina. To bi bila respektabilna robija.

A koja bi bila adekvatna kazna ako jedna stranka, u ovome slučaju vladajuća, uistinu bude osumnjičena i optužena? Naravno, procesuiranje fizičkih osoba koje su se ujedinile u tu pravnu i već je godinama iskorištavaju za svoje osobne probitke. HDZ je kao stranka vladala hrvatskom u vrijeme istog rata u kojemu je Hadžić počinio svoje zločine. Njeni su predsjednici počinili mnoge greške koje su bile kobne za ovu zemlju. Spomenimo samo kriminalnu privatizaciju koja je s aspekta pojedinaca bila inspirirana nezamislivom gramzivošću, a s aspekta stranke bila sredstvo da se sama stranka, njen prvi predsjednik i njeni osnivači što je moguće duže zadrže na vlasti. Cilj je bio prigrabiti ekonomsku vlast koja će poslužiti kao trajna platforma za onu političku. Pri čemu će onda ista ta politička vlast omogućavati sve novu i novu pljačku. Tu je i podjela Bosne i strašnog glup rat između Hrvata i Bošnjaka, a u to spada bome i toleriranje ratnih zločina, što je Hrvatsku politički pritiskalo punih deset godina poslije rata, a jednu odlično izvedenu vojnu akciju zaprljalo i zamutilo. Ali, HDZ kao stranka, čak i da joj se sudi, neće na optuženičku klupu zbog toga, iako bi čini se trebalo. Radi se crnom fondu stranke i novcu isisanom iz državnih poduzeća. Nezakonitim sredstvima koja su se po svoj prilici trošila za provizije, za kupovanje političara na nižim razinama, i za izbore. No, kako kazniti stranku? Time da vrati izborne rezultate iz 2007. godine, time da joj se onemogući izlazak na predstojeće izbore, raspuštanjem? Naravno, ništa od toga se neće dogoditi, a stranka će za netransparentno financiranje, bojim se, odgovarati samo simbolički. Ali zar sve ono na čemu se temelji ova civilizacije nije zapravo nekakav simbolički odnos? Neki prijenos ili zamjena značenja. U prvome redu jezik, a posebice jezik politike.

I zato je taj jezik, po prirodi stvari, često podložan parodiranju. Recimo, kad je Ivo Sanader završio u austrijskom pritvoru, izjava Jadranke Kosor: „Kud Ivo, tu i ja", često se citirala. Sada, kad je bivši predsjednik vlade u Remetincu, ta bi izjava mogla dobiti i svoju inačicu: „Kud Ivo, tu i mi." Pri tome to „mi" ne bi značilo sve članove stranke, ali njeno vodstvo svakako bi. HDZ je dobivao izbore i sloganom: „Zna se." To je, dakako, bila odvratna laž jer se nije znalo ništa. Danas, nakon što su Barišić, Jurak, Mravak i ostali završili u pritvoru, zna se daleko više i HDZ se kao stranka približava jednom zapanjujućem stanju: konačno će im bar jedan slogan biti istinit. No, je li to njihova zasluga? Naravno da nije. Nivo lopovluka i korupcije u kojemu je sudjelovala ili ga je pak generirala ta stranka, postao je takav da ga više nije bilo moguće zataškavati, to famozno zna se, pretvorilo se od pobjedničkoga slogana u zlokobnu kletvu pa se sve na kraju i saznalo. Do sada hedezeovci su bili prilično spretni u trgovanju simbolima, imali su taj talent da se unovče prvo domovina, jezik i nacija, a onda tolerancija, europejstvo i „Hristos se rodi." Danas se stranka zdušno bori protiv korupcije koji je sama potaknula što je uvredljivi cinizam. U takvim okolnostima jedina prava osuda bila bi težak poraz na izborima, a možda i definitivni silazak s političke scene.