VLADAR VELIKOG DVORA, arogantan i s opsesivnom brigom o izgledu, stvorio je sustav s milijunima servilnih dvorjana; međutim, veliki eksperiment transformacije republike u dvor nije uspioRejting Silvija Berlusconija, kontroverznog talijanskog premijera, dodirnuo je dno prošloga tjedna. Dva je puta vlada izgubila većinu u parlamentu pri izglasavanju uredbe o razmještaju napuljskog smeća po cijeloj Italiji. Berlusconijev koalicijski partner, Sjeverna liga, usprotivio se slanju napuljskog smeća u druge, a posebice u sjevernotalijanske regije, a da se predsjednicima tih regija ne dopusti veto. I kao šećer na kraju, Sjeverna liga je demonstrativno glasovala za skidanje imuniteta Berlusconijevu zastupniku Alfonsu Papi i za njegovo uhićenje.

Zastupnik znakovitog prezimena optužen je za sudjelovanje u skupini P4, nekoj vrsti obnovljene masonske lože P2 (u kojoj je član bio i Silvio Berlusconi). Ova zločinačka organizacija razotkrivena je zahvaljujući prisluškivanju telefonskih razgovora, pa se otkrilo da je Papa zajedno s brojnim drugim bliskim Berlusconijevim suradnicima uspostavio pravu "udarnu skupinu" s ciljem opstruiranja pravde i korumpiranja pravosuđa, što znači opstrukcije istraga i procesa protiv samog Berlusconija i njegove vladajuće Stranke slobode. Papa je u tome vješt, jer je i sam bivši tužitelj iz Napulja, a sada je završio u zatvoru jer se Sjeverna liga odmetnula od Berlusconija. Razlog nije teško naslutiti: vođa Sjeverne lige Umberto Bossi ocijenio je da mu koalicija s Berlusconijem sada više šteti nego koristi. Na redu je preslagivanje talijanske političke scene, a afera s Papom samo je vrh ledenoga brijega. Koja je, uostalom, razotkrila kako je ova "udarna skupina" pokušala manipulirati istragama i procesima zbog korupcije u kojima je uhvaćeno čak 49 zastupnika i senatora iz Stranke slobode.

Bivši tužitelj Papa pokušao je srediti sve te slučajeve "iza scene", zloporabom vlasti i službenog položaja.
No nisu samo Berlusconijevi zastupnici uhvaćeni u korupciji: tu je i šest senatora i zastupnika iz Sjeverne lige, 11 zastupnika iz Demokratske stranke i 6 parlamentaraca iz Unije centra. Sve u svemu, 84 što senatora, što zastupnika Camere, donjeg doma, nalazi se pod istragom zbog zloporabe vlasti, sudjelovanja u zločinačkoj organizaciji, udruživanja u mafijaške udruge, a ima i onih koji su pravomoćno osuđeni. "To nas opet vraća u doba afere 'Mani pulite' (Čiste ruke), kad je 1993. cijeli politički sustav Italije doživio krah zbog opće korupcije", kaže glavni tajnik oporbene Demokratske stranke Pierluigi Bersani.
No drugi razlog zbog čega je Berlusconi izgubio podršku Sjeverne lige jest gubitak velikih gradova na općinskim izborima u svibnju ove godine. Oporba je trijumfirala u Milanu, gdje je pobijedio odvjetnik Giuliano Pisapia, bivši aktivist Komunističke obnove. U Napulju je pobijedio bivši tužitelj Luigi de Magistris na listi stranke Italija vrijednosti pod vodstvom slavnog bivšeg tužitelja Antonia di Pietra koji je početkom 90-ih razotkrio opću korupciju. U Bologni je pobijedio kandidat Demokratske stranke Virginio Merola, a u Torinu popularni lijevi demokrat Piero Fassino. Čak je i u Trstu, gdje je desnica tradicionalno uvijek bila jaka zbog istarsko-dalmatinskih ezula, pobijedio kandidat Demokratske stranke Roberto Cosolini.
Ali to je samo rezultat niza događaja koji su prethodili urušavanju Berlusconijeve koalicije na vlasti. Najvažniji događaj koji je pridonio padu Berlusconijeva rejtinga bile su njegove brojne seksualne afere koje su se nanizale jedna za drugom. Prije dvije godine izbio je skandal zbog maloljetne Naomi Letizije, zbog koje je Berlusconijeva žena Veronica Lario izjavila da je njezin muži "bolestan" i da se seksualno druži s maloljetnicama. Revoltirana Berlusconijeva supruga odlučila se rastaviti od njega, a zatim su izišle na vidjelo i druge još eksplozivnije afere. Prošle je godine Berlusconi iz policije izvukao uhićenu Karimu El Mahroug, predstavljajući je lažno kao unuku egipatskog predsjednika Mubaraka. A zatim je izišlo na vidjelo da se družio s Karimom, poznatom po nadimku "Ruby srcolomka", još dok je ona bila maloljetna i kao takva je čak 14 puta noćila u Berlusconijevoj vili u Arcoreu kod Milana. No istina se nije mogla sakriti pa je javnost provalila da se Berlusconi zabavljao u svojim privatnim i službenim rezidencijama s brojnim starletama, aspiranticama za mjesto televizijske voditeljice i animir damama. Te su mu djevojke dovodili poznati televizijski voditelj Emilio Fede i menadžer Lele Mora, koji su se i sami našli pod istragom zbog navođenja maloljetnica na prostituciju.

Berlusconi se svim silama nastojao izvući od opasnosti istrage koju je u milanskoj procuri, državnog odvjetništvu, otvorila poznata tužiteljica Ilda Boccasini, po svojoj kosi zvana "crvena Ilda", ali i po žestini kojom se obrušila na Berlusconija. Najprije je Berlusconi pokušao prebaciti cijeli postupak na poseban "ministarski sud" u Rimu u čijem bi djelokrugu bili ministri i drugi najviši državni dužnosnici koji se nađu pod istragom, ali mu to nije uspjelo. Čak je pokušao progurati i poseban zakon kojim bi se proglasio moratorij na ovaj proces dok mu traje mandat, ali mu ga je oborio ustavni sud na inicijativu talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana. Ne mogavši se izvući iz tog postupka, Berlusconi sada "uvjetno" surađuje, ali ne dolazi na ročišta, a crvena Ilda ne namjerava popustiti, makar po njega poslala i karabinjere. Osim toga, otkriveni su i telefonski razgovori s drugim posjetiteljicama zabava u Arcoreu, koje su običavale upriličiti svojem domaćinu veseli ples "bunga-bunga" s elementima striptiza, odjevene kao medicinske sestre ili policajke. U tim razgovorima bilo je i eksplicitnog govora o seksualnim odnosima, a ne samo prikrivenih aluzija, tako da nema nikakve dvojbe o naravi tih odnosa.

Berlusconi je sa svojih 75 godina i svojim sklonostima maloljetnicama tako zapao u klasičnu shemu staračke pohote, no problem je u tome što je cijeli sustav bio podređen omogućavanju tih njegovih seksualnih eskapada i zataškavanju pred javnošću.
Treći razlog je nastavak procesa protiv Berlusconija zbog korupcije, kao u slučaju engleskog odvjetnika Davida Millsa, koji je pokrenut nakon pravorijeka ustavnog suda i odbacivanja "zakona Alfano", što ga je sastavio njegov bivši odvjetnik, a sada ministar pravosuđa Angelino Alfano. U znak zahvalnosti, ali i pod pritiskom javnosti, Berlusconi je imenovao Alfana svojim "nasljednikom" i prvi put institucionalizirao funkciju glavnog tajnika u svojoj stranci, koja je dotad djelovala kao Berlusconijeva privatna kompanija. Čak dotle da je sam, iz svog džepa, financirao 1000 mladih ljudi koje je zaposlio kao menadžere u Stranci slobode i opet iz svojeg džepa davao im mjesečnu plaću od 1000 eura! No u međuvremenu stigla je i presuda Apelacijskog suda po kojemu Berlusconijev Fininvest mora platiti odštetu poduzeću CIR što ga vodi predsjednik Olivettija Carlo De Benedetti u iznosu od čak 560 milijuna eura.

Berlusconi se žalio Vrhovnom sudu, ali žalba ne odgađa izvršenje presude. Sve se to sručilo na Berlusconijevu glavu u posljednje vrijeme, a sad je otvorena i istraga u Rimu protiv njega zbog zloporabe vlasti i pritiska na vrhove državne televizije da prekinu suradnju s popularnim novinarom Micheleom Santorom, jednim od najžešćih kritičara Berlusconija i njegova režima.
Berlusconi je na sve to reagirao povikom na "justicijalizam", kako je nazvao sudsku hajku protiv sebe. Doista, protiv Berlusconija se dosad vodilo čak dvanaest sudskih procesa, od kojih je šest završilo ili zastarom ili nedostatkom dokaza. U preostalih šest dva se već primiču zastari, ali su zato najopasniji baš oni koji vide Berlusconija uvučenog u seksualne skandale i u prostituiranje maloljetnica. Berlusconi je, očito, izgubio karizmu uspješnog poslovnog čovjeka koji će "pokazati političarima kako se radi posao". Njegova karizma je potrošena brojnim sukobima interesa, zloporabama vlasti, korupcijom i privatizacijom politike kakvoj nema premca u modernoj talijanskoj povijesti. Zato su se u posljednje vrijeme pojavile i brojne studije i istraživanja o fenomenu berluskonizma, osebujnog stila u politici i ideologije koja želi politici nametnuti mjerila i standarde moderne korporacije, što bi značilo pretvoriti cijelu zemlju u veliku trgovačku tvrtku i njome upravljati kao što se upravlja modernim kapitalističkim poduzećem. No dok je to još izgledalo moguće 90-ih pa i početkom ovoga stoljeća, taj se model sad potrošio i izbacio na vidjelo sve proturječnosti miješanja biznisa i politike. To su, jednostavno rečeno, dvije potpuno različite stvari i one zakonitosti koje vrijede u biznisu ne mogu vrijediti za politiku, kao i obrnuto. To sada uviđaju i Talijani, jer im model upravljanja državom kao poslovnim sustavom nije donio željene rezultate. Naprotiv, samo je produbio krizu, pogoršanu još i globalnom krizom financijskog kapitala. Italija je morala usvojiti interventni rebalans proračuna, koji u uvjetima visoke zaduženosti pokušava stvar riješiti rezovima u socijalnoj zaštiti srednjeg i nižih slojeva. Isti model kao i u Grčkoj, s tim da su troškovi politike i političke kaste u Italiji prešli sve granice. Političari koji su najbolje plaćeni u Europi baš su Talijani, zastupnik u parlamentu ubire mjesečno najmanje 14.000 eura plaće, a sve donedavno talijanski zastupnici u Europskom parlamentu besramno su ubirali čak dvije plaće - i talijansku i europsku. Novim rebalansom proračuna drastično su smanjena socijalna davanja za siromašne i srednje slojeve, dok su "megamirovine" od 90.000 eura godišnje naviše smanjene za samo 5 posto, a one iznad 150.000 eura godišnje za 10 posto. Pritom si nitko ne postavlja pitanje kako je uopće moguće da postoje tako visoke mirovine i kako je moguće da se one kumuliraju, što u drugim europskim zemljama nije moguće. No patologija talijanske politike obiluje i drugim apsurdnim primjerima, kao što je naknada zastupnicima i senatorima za izgubljene i ukradene stvari, od računala do bundi, pa sve do posebnih privilegija koji višestruko povećavaju stvarne prihode političke kaste.

Sad je Italija pred novim izazovima da, demontirajući Berlusconijevu vlast, za što će se pobrinuti Berlusconijevi dosadašnji vjerni saveznici iz Sjeverne lige, demontira i berluskonizam kao oblik deformirane demokracije, sazdane na medijskom monopolu, populizmu, demagogiji i hipokriziji, uz koju slijede politička manipulacija, korupcija i, na kraju, samovolja. Hoće li berluskonizam nestati s Berlusconijem, protiv kojega radi i biološki sat, a ne samo oporba ili dojučerašnji saveznici, vidjet ćemo. "Virus berluskonizma nestat će kad ojačaju protutijela", rekao je svojedobno veliki talijanski novinar i pisac Indro Montanelli. A Maurizio Viroli, jedan od najpoznatijih talijanskih politologa, koji predaje u Princetonu, objavio je ovih dana knjigu znakovita naslova "Sloboda robova". Talijani su, po njemu, tijekom stoljeća pokazali iznimnu sposobnost da izmisle političke i socijalne sustave bez presedana. Čak je i transformacija jedne republike u veliki dvor jedinstveni eksperiment koji dosad nitko nije pokušao, a još manje uspio. Za razliku od dvorova i dvorjana iz prošlih stoljeća, u Italiji se uspostavio dvor ne sa stotinama, nego s milijunima dvorjana, sa sličnim posljedicama: servilizmom, idolatrijom, identifikacijom s vladarom, opsesivnom brigom za izgled, aroganciju, dvorske lude i kurtizane. Budući da je ovakav dvorski sustav oblikovao iobičaje širokih masa, šireći posvuda mentalitet servilnosti, lijek će morati biti primjeren naravi zla. A to znači ponovno otkriti ili naučiti lik i zanat građanina. A građanin nije podanik, najmanje podanik lažnih poslovnih proroka i veličina koji se razotkriju na kraju kao mali Neroni koji pjevaju dok Rim gori. Hoće li se robovi uspjeti prometnuti u građane, pitanje je svih pitanja, a za Italiju to znači - biti ili ne biti.