Objavljeno u Nacionalu br. 819, 2011-07-26

Autor: Nina Ožegović

Arhitektura futurizma i zen-filozofije

Izložba najboljih djela moderne japanske arhitekture pokazuje kako unatoč progresivnim idejama i najsuvremenijoj tehnologiji arhitekti mogu ostati vjerni svojim korijenima i tradiciji

MEDIJATEKA U SENDAIJU,
autora Toyoa Itoa, remek-djelo je
suvremene japanske arhitekture
koje u nedavnom potresu nije
nimalo oštećenoMEDIJATEKA U SENDAIJU, autora Toyoa Itoa, remek-djelo je suvremene japanske arhitekture koje u nedavnom potresu nije nimalo oštećenoStotinjak fotografija izvrsnih građevina te nekoliko maketa i arhitektonskih origamija, izloženih na vrlo zanimljivoj izložbi "Paralelni Japan, suvremena japanska arhitektura 1996.-2006." u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, pokazala je nešto nespojivo: da je japanska arhitektura definitivno zakoračila u svijet futurizma, prodrijevši duboko u područje umjetnosti, no istodobno je ostala uronjena i u tradiciju japanskog graditeljstva i zen-filozofije.
Izložba je podijeljena u četiri ciklusa Grad - centar i periferija, Život - od rođenja do smrti, Kultura - okoliš, informacija i umjetnost te Stanovanje - adaptacija ili gušenje, i nudi pregled vrhunskih djela suvremenih japanskih arhitekata starije i mlađe generacije, poput Kenza Tange, Toyoa Itoa, Arate Isozakija, Shigeru Bana, Yoshia Taniguchija i drugih.


Također, predstavljeni su i radovi nekolicine svjetskih imena kao što su Jean Nouvel, Renzo Piano te Herzog i De Meuron, koji su ostavili svoj trag u modernoj arhitektonskoj vizuri Japana. Izložba je koncipirana tako da pruži estetski dojmljiv, ali i edukativan uvid u razvoj japanske arhitekture od razdoblja ekonomskog buma do razdoblja "poslije buma", te da kao odličan pokazatelj društvenih promjena pokaže zaokret ne samo u arhitekturi, nego i u urbanizmu japanskih gradova.

Razumijevanju i boljem doživljaju japanske arhitekture uvelike je pridonijela arhitektica Melita Rački, koja kao gostujuća profesorica i velika stručnjakinja japanske arhitekture te društva i stila življenja - provela je devet godina na usavršavanju u Japanu, gdje je i magistrirala - predaje na brojnim svjetskim sveučilištima. U nadahnutu predavanju objasnila je da se većina suvremenih japanskih arhitekata oslanja na tradicionalnu arhitekturu u kojoj dominira prožimanje vanjskog i unutarnjeg svijeta, posebno uporaba svjetla, protočan, kontinuiran i promjenjljiv prostor, zatim "iskreno korištenje materijala" kao što su papir, staklo i drvo, što znači bez dodatne obrade, te posebne graditeljske tehnike poput "spajanja materijala bez čavala", a sve to nas uči, kako je objasnila, "jednostavnosti života i spiritualnom redu".
Važna ličnost tog novog doba "poslije buma" je arhitekt Toyo Ito, jedan od najvećih kritičara arhitektonskog konzumerizma prethodnog razdoblja, koji smatra da arhitektura mora biti inovativna i povezana s okolinom. Prema mišljenju profesorice Rački, njegova Medijateka u Sendaiju je remek-djelo suvremene japanske arhitekture, a uz to nudi i model arhitekture informacijskog doba, jer se taj slavni arhitekt zadnjih godina sve više služi digitalnim tehnologijama, televizijskim ekranima i raznim slikama, kao što je 1991. učinio u projektu Jaje vjetrova. To je već dokazao projektom Toranj vjetrova, izgrađenim 1986. u Yokohami, čija je fasada napravljena od perforirana aluminija i zato maksimalno transparentna, a kako je "podstavljena" brojnim reflektorima i lampicama, po noći svijetli, povezujući interijer s eksterijerom.

"Toyo Ito se i na projektu Medijateke oslonio na tradicijsku japansku arhitekturu, primjerice, zgrada ima dvostruku staklenu fasadu, tako da je interijer maksimalno povezan s okolinom i omogućuje intenzivnu korespondenciju s prirodom, a prostor je fleksibilan i može se mijenjati te 'teče' kontinuirano", kaže Melita Rački, dodajući da je to bio statički vrlo zahtjevan projekt, no arhitekt ga je riješio na tehnički revolucionaran i dizajnerski veličanstven način. Ni na jednoj od sedam etaža tog megaprojekta nema betonskih stupova ni nosivih zidova, nego su umjesto njih upotrijebljene čelične tube, koje su zakačene u obliku kruga na čelične prstenove na stropu. Unutar tih mreža su stepeništa, liftovi i ostali sadržaji, pa su maksimalno iskorišteni, a istodobno djeluju kao ukrasni elementi. Genijalnost tog projekta je u tome što upravo ta zgrada nije nimalo oštećena za nedavnog potresa u Japanu, što dokazuje da inovativnost Toyoa Itoa ima pokriće u njegovoj golemoj stručnosti i znanju.
Na izložbi su predstavljeni i brojni projekti muzeja i kulturnih ustanova. Japanski arhitekti danas imaju važnu ulogu u oblikovanju muzejske arhitekture širom svijeta, primjerice, planetarno je poznat redizajn čuvenog Muzeja moderne umjetnosti - MoMA-e u New Yorku, koji je 1997. finalizirao slavni Yoshio Taniguchi, zatim nagrađeni projekti Shigerua Bana i arhitektonskog ureda SANAA u Francuskoj, gdje u Metzu rade novi Centar Pompidou i aneks Louvrea u Lensu, te Muzej moderne umjetnosti u Fort Worthu u Teksasu u Americi, jednog od najutjecajnijih japanskih arhitekata Tadaoa Andoa.

Iako se japanski proračun za kulturu teško može mjeriti s onima u drugim zemljama, recimo, Francuska izdvaja 1 posto proračuna za kulturu i umjetnost, a Japan tek 0,12 posto, Japanci itekako vole kulturu i masovno posjećuju muzeje, kazališta i koncerte. Zato lokalna zajednica i građanske inicijative često podupiru gradnju novih kulturnih objekata, ponajviše da bi potaknuli regionalni razvoj baziran na kulturi. Primjer za to je Muzej suvremene umjetnosti 21. st. u Kanazawi arhitekata Kazuyoa Sejima i Ryue Nishizawa, koji ima 100. 000 posjetitelja mjesečno.

MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI u Fort Worthu projektirao je Tadao AndoMUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI u Fort Worthu projektirao je Tadao AndoProfesorica Rački spomenula je kao kuriozitet dobitnika ugledne Pritzkerove nagrade Tadaoa Andoa koji je, između ostaloga, projektirao više od 20 najrazličitijih muzejskih građevina širom Japana. Zanimljivost njegove biografije je u tome što je Ando samouki arhitekt, a zahvaljujući svojoj inovativnoj arhitekturi u kojoj slijedi organske forme i s velikom pažnjom rabi prirodno svjetlo, danas ima nekoliko počasnih doktorata prestižnih svjetskih sveučilišta. Tome je pridonijela i zen-filozofija koju aplicira u svoje arhitektonske projekte predstavljajući dualnost ljudske prirode. Kao tinejdžer izrađivao je drvene modele aviona i brodova, učeći od starih majstora koji su imali radionice u ulici gdje je stanovao, pa i danas često dizajnira predmete za interijer. Svojedobno se profesionalno bavio boksom, što pomno krije, a zatim je meditirajući na Tibetu otkrio da želi postati arhitekt. Počeo je izučavati knjige najvećih arhitekata svijeta, od Le Corbusiera i Ludwiga Misa van der Roha do Alvara Aalta i Franka Lloyda Wrighta, a potom je najvažnije radove svjetske arhitekture upoznavao na terenu putujući po Japanu. gdje je posebnu pažnju obratio proučavanju hramova i kuća čaja, te po Europi i Americi. U 28. godini otvorio je vlastiti ured, a zahvaljujući originalnim projektima i izložbama u prestižnim galerijama, predaje kao gostujući profesor na nekima od najvećih sveučilišta svijeta kao što su Harvard, Yale i Columbia.

"Protestantska Crkva svjetla, podignuta 1989. u Ibaraki, smatra se jednim od njegovih najljepše dizajniranih projekata", kaže Rački, dodajući da ju je projektirao godinu dana kako bi bio potpuno zadovoljan. Projekt se sastoji od tri dijela: crkve, svećeničkog doma i religijskog centra, a poznata je po decentnosti, jednostavnosti, transparentnosti i profinjenu dizajnu. Vjersku ikonografiju riješio je tako da je na zidu iza oltara "izrezao" beton u obliku golema križa, a između crkve i drugih dviju građevina postavio je poseban zid koji simbolizira svojevrstan branik od nasilja i materijalnosti vanjskog svijeta. Na izložbi je prezentiran i njegov velebni projekt Omotesando Hills, završen 2006., koji obuhvaća cijeli kvart u središtu Tokija, kaotičnog grada koji s Yokohamom i Kyotom ima čak 20 milijuna stanovnika, ali unatoč tome ne postoje imena ulica, nego se navodno koristi jednostavna signalizacija brojevima, što zvuči nevjerojatno. Omotesando Hills jedan je od njegovih najvećih radova i primjer uspješne revitalizacije gradskog prostora. U tom dijelu Tokija nekad je bilo naselje starih tzv. Dojunkai stanova, a sada se duž 250 m nižu ultramoderne ostakljene građevine od šest katova, čiju unutrašnjost karakteriziraju vrtovi i slične senzacije "vanjskog svijeta", čime i Ando potvrđuje da se u radu oslanja na tradicijsku japansku arhitekturu. Za taj projekt važno je i to da se nalazi u kvartu gdje su svoje građevine podigli neki od najvažnijih arhitekata svijeta, pa ga kolokvijalno zovu Champs-Elysées Tokija.

Prema mišljenju Melite Rački posebno mjesto u suvremenoj japanskoj arhitekturi zauzima tokijski Nacionalni muzej, koji je projektirao Yoshio Taniguchi, najpoznatiji po redizajnu MoMA-e iz 2004., ali i po drugim muzejima kao što je Nagano muzej. Studirao je na Harvardu, a usavršavao se kod pionira japanske moderne arhitekture Kenzoa Tange, jednog od najvažnijih predstavnika "metabolizma" i autora goleme upravne zgrade korporacije Fuji - FCG, koja svojom razvedenošću oblika pokazuje ideju "arhitektonskog metabolizma" - naime, "rupe" u građevini pokazuju mogućnost daljnje ekspanzije, tj. dodavanja novih oblika - stambenih ili poslovnih jedinica. "Tokijski Nacionalni muzej prekrasan je objekt krajnje reducirane arhitekture i jednostavne forme, svojevrsna minimalistička interpretacija hrama 20. stoljeća", nastavlja. I taj projekt se oslanja na tradiciju, a u prvom planu, ispred ulaza u muzej, nalazi se bazen s vodom kao simbol pročišćenja i dijeli vanjski, užurbani svijet od unutrašnjeg posvećenog svijeta kulture i duhovnosti. Taniguchi je također maksimalno iskoristio staklo, omiljeni materijal japanskih arhitekata, stvorivši vrlo transparentnu građevinu, zatim čelične stupove i sivu boju, koja je u Japanu veliki hit. "Japanci u arhitekturi jako vole upotrebljavati sivu boju upravo zbog njene neutralnosti jer po njihovoj filozofiji u prvom planu mora biti čovjek i ništa ga ne smije ometati, pa tako ni boje", objasnila je arhitektica.

MELITA RAČKI
arhitektica,
pridonijela
je boljem
razumijevanju
japanske
arhitekture svojim
predavanjem u
sklopu zagrebačke
izložbMELITA RAČKI arhitektica, pridonijela je boljem razumijevanju japanske arhitekture svojim predavanjem u sklopu zagrebačke izložbSvakako treba spomenuti nagrađivanog arhitekta, profesora na Tokijskom sveučilištu i doktora znanosti Hiroshia Haru te jedno od njegovih senzacionalnih djela - kolodvor u Kyotu. Taj kolodvor je drugi po veličini u Japanu, odmah iza kolodvora u Nagoyi, i jedna od najvećih građevina u cijelom Japanu. U tom kompleksu od 15 katova, u četvrti Shimogoyo Shichijo, uz autobusne terminale nalaze se i trgovački centri, hoteli, kina, kazališta, tisuću restorana i kafića, robna kuća Isetan, toranj Kyoto, hram Toyi, vidikovac, Tezuka Osamu muzej. "Izgrađen je u pomalo futurističkom stilu u staroj jezgri Kyota poznatoj po tradicijskoj arhitekturi, što iznenađuje brojne turiste, no Hara je upravo takvom postmodernističkom arhitekturom želio povezati tradiciju s modernom estetikom", kaže Rački. Jedna od najvećih atrakcija je mrežasti krov ispod kojeg je na 11. katu Sky Plaza - šetalište za dokone turiste. Ne treba ni spominjati da se i arhitektura tog kompleksa oslanja na tradiciju i da je prostor maksimalno protočan te povezan s vanjskim svijetom.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika