Angela Merkel uvjerena je da dobro obavlja svoj posao, no javno mišljenje sasvim je drugačijeŠefovi zemalja eurozone prošlog su se četvrtka uspjeli dogovoriti oko novog programa za (barem privremeni) spas Grčke i eura – to je uspjeh s kojim njemačka kancelarka Angela Merkel odlazi na ljetnu pauzu. No pohvale na račun briselskog konsenzusa stoje uz bok kritikama općeg ponašanja njemačke vlade u europskoj krizi, kao i pada popularnosti i slabih ocjena koje na polovici mandata dobiva demokršćansko-liberalna koalicijska vlada. “Naša je povijesna zadaća zaštititi euro, a ono što sada uložimo u euro i u Europu, višestruko će nam se vratiti”, rekla je kancelarka na posljednjoj konferenciji za novinare u Berlinu prije odlaska na godišnji odmor.

Nakon pozitivne bilance europskog samita, povukla je i međubilancu rada svoje koalicije – također pozitivnu: Njemačka je iz krize izašla jača nego što je u nju ušla, sve ukazuje na to da zemlja prosperira više nego posljednjih godina. Na pitanje hoće li se kandidirati i na parlamentarnim izborima 2013. godine, odgovorila je: “Kao što vidite, volim svoj posao i ne vidim zašto bi se to u dogledno vrijeme promijenilo.” Ako je suditi po naslovima u njemačkom tisku posljednjih dana, javno mišljenje sasvim je drugačije: “Ljetna pauza spašava Merkel”, “Merkel nije kancelarka budućnosti”, “Nema razloga za zadovoljstvo”, “Male nade u prolaznu ocjenu koalicije”, “Kakofonija i svadljivost – poluvrijeme mandata”. U anketama je popularnost vlade u slobodnom padu, tek još svaki treći ispitanik vjeruje da će demokršćani Angele Merkel i 2013. godine imenovati kancelara. Nakon četverogodišnjeg vodstva tada neželjene, ali jedine moguće velike koalicije sa socijaldemokratima, Merkel je 2009. godine oformila koaliciju po vlastitim željama – onu s liberalima FDP-a. Da su demokršćani stremili upravo ovom savezu, sada se čini čudnim jer su posljednje dvije godine provedene u unutarkoalicijskim svađama, a u mnogim pitanjima dvije stranke ne mogu naći zajedničku liniju. FDP od stupanja u vladu enormno je izgubio na popularnosti, pa mediji već nagađaju o mogućoj promjeni koalicijskog partnera. Koliko je vlada u prvoj polovici mandata doista bila uspješna? Kancelarka je na press konferenciji u Berlinu navela više svijetlih točaka: izlazak iz atomske energije, iznenađujuće dobar oporavak od međunarodne financijske krize, zdrav ekonomski rast, pad nezaposlenosti i uskoro snižavanje poreza. Kritičari, pa i oni iz vlastitih redova, šefici vlade djelomično u istim tim točkama pak predbacuju nedosljednost, “cik-cak politiku”. Najočitiji je primjer izlazak iz atomske energije. Stupanjem na položaj vlada je prvo produžila ranije skraćeni rok rada nuklearnih elektrana, da bi ni pola godine kasnije kurs okrenula za 180 stupnjeva. Nakon katastrofe u Fukushimi kancelarka je vrlo točno registrirala raspoloženje građana i reagirala: ne samo što je odbačeno produljenje rada elektrana, već je najavljen i potpuni izlazak iz atomske energije. I u drugom velikom projektu, reformi vojske, linija se mijenjala. Kancelarka je prvo odbila prijedlog ministra obrane Carla Theodora zu Guttenberga da se ukine obavezni vojni rok, zatim je na to pristala – od 1. srpnja on je ukinut. Nadalje, dugo se slagala s ministrom financija Wolfgangom Schäubleom oko toga da je u ovom mandatu nemoguće spustiti poreze. Prije samo nekoliko tjedana, na pritisak liberala, smanjenje je najavljeno za 2013. godinu – bez obzira na savjete stručnjaka i otpor unutar demokršćanske unije. I njemačka vanjska politika pod ministrom Guidom Westerwelleom zaradila je kritike, ponajviše zbog ponašanja u libijskoj krizi. Njemačka ne sudjeluje u međunarodnoj misiji protiv Gadafija, ali to što se čak suzdržala pri glasovanju o rezoluciji protiv libijskog vođe kod partnera je prihvaćeno vlo negativno – ministru i vladi predbacivalo se da štete imidžu zemlje kao međunarodnog igrača. Doduše, vlada je u prve dvije godine rada bila pogođena i faktorima na koje nije imala utjecaja. Prvi je bio ostavka predsjednika Horsta Köhlera, prvi takav slučaj u povijesti SR Njemačke, zatim izuzetan pad popularnosti šefa liberala Westerwellea i time slabljenje manjeg koalicijskog partnera, te naročito afera oko plagiranog doktorata i posljedične ostavke tada najpopularnijeg njemačkog političara, ministra obrane Guttenberga. Sada, na polovici mandata, vlada se vuče na niskim granama popularnosti, a kancelarka bilježi najniži postotak od 2006. godine. Da su sutra izbori, promjena stranaka na vlasti bila bi neizbježna, navodi institut Forsa, a da Nijemci direktno biraju šefa vlade, za Angelu Merkel bi glasalo 36 posto ispitanih, samo postotak više nego za socijaldemokrata Franka-Waltera Steinmeiera. Najjači razlog za takvo stanje javnog mišljenja je europska kriza. Njemački građani, pokazuje to redoviti politički barometar, mogućnost propasti zajedničke valute smatraju trenutačno najvećom prijetnjom i razlogom za brigu, ujedno i pitanjem u kojem vlada ne daje osjećaj da je situacija pod kontrolom. Naprotiv, baš tu najviše se spominje fraza o “cik-cak politici”. Kad je 2009. godine postalo jasno da Grčka ne može vlastitim snagama svladati brdo dugova, a vlada u Ateni zatražila pomoć Europe, Merkel je tražila da zemlja “prvo sama sebi pomogne”, a zatim je odluku o pomoći Grčkoj odlagala tjednima. U ožujku prošle godine rekla je da “Grčka u ovom trenutku ne treba novac”, da bi samo šest tjedana kasnije pristala na prvi europski paket Ateni od 110 milijardi eura. Tako je išlo i dalje: prvo je odbila smanjenje kamata na europske kredite Grčkoj kao “subvencioniranje”, zatim je na to pristala. Proljetos si je još navukla i reputaciju populizma kad je na jednom skupu CDU-a izjavila da bi Talijani, Portugalci i Grci trebali produžiti radni staž, a skratiti godišnje odmore, pa bi lakše izašli iz krize. U posljednje dvije godine s mnogih se strana čuje da vrludanje i odugovlačenje najjače zemlje eurozone pojačava nesigurnost tržišta i pogoršava krizu. Voditelj oporbe, šef SPD-a Sigmar Gabriel, govori o “pasivnom otporu” spašavanju zaduženih zemalja. Francuski je tisak prije nekoliko dana citirao predsjednika Nicolasa Sarkozyja, koji je iza kulisa navodno izjavio da “njemački egoizam produžava krizu“, slično je šeficu njemačke vlade pred prošlotjedni samit napao i španjolski premijer Zapatero, a dnevnik El País je komentirao da je “najmoćnija žena svijeta nažalost i najtvrdoglavija”. Kancelarka je ipak kratko pred samit preuzela inicijativu, reanimirala francusko-njemačku osovinu i uključila šefove zemalja eurozone u ranije postignuti dogovor sa Sarkozyjem, no pitanje je kako će se kriza dalje razvijati i kako će Berlin postupati prema daljnjim “pacijentima” poput Španjolske ili Italije. Dio se kritika može zahvaliti i političkom stilu Angele Merkel – umjesto da održi kakav vizionarski govor, ona se najtežom krizom Unije do sada bavi istom metodičnošću kakvom svladava i svaki drugi problem. “Ljudski mogu shvatiti želju za nekim spektakularnim rješenjem, ali politički ona je pogrešna”, rekla je i na press konferenciji prije odmora, čime, doduše, nije ostavila dojam da je problem zaista i riješen. Ili, kako je komentirao njemački Financial Times, Angela Merkel poput urara poznaje i uštimava svaki kotačić, ali “problem je u tome što se na kraju ne zna koliko je točno sati”.