Odsad će američku politiku prema UN-u voditi jedan od njegovih najoštrijih američkih kritičara - John BoltonOdlukom da za novog veleposlanika u Ujedinjenim narodima postavi dosadašnjeg podtajnika ministarstva vanjskih poslova za kontrolu naoružanja i globalnu sigurnost Johna Boltona američki predsjednik George W. Bush uzdrmao je UN. Odsad će američku politiku prema UN-u voditi jedan od njegovih najoštrijih američkih kritičara, čovjek koji ne vjeruje u UN i njegovu korisnost za svjetski mir, koji bi ga najradije ukinuo. On se zalaže da se UN temeljito reorganizira. Davno je izjavio: “Ne postoji nešto što se naziva Ujedinjenim narodima. Postoji samo međunarodna zajednica, koju jedino može voditi jedina preostala supersila, SAD. Zgrada UN-a u New Yorku ima 38 katova. Kad bi se 10 katova srušilo, ne bi bila nikakva šteta.” Nedavno je potvrdio svoje mišljenje da SAD mora dominirati UN-om: “Reorganizirao bih Vijeće sigurnosti tako da u njemu bude samo jedna stalna članica, jedina koja to zaslužuje.”

BOLTON U MLADOSTI Već 1964. podržao je kandidaturu senatora koji se zalagao za nuklearni napad na SSSR MINIRANJE PREGOVORA Kim Jong Ila je Bolton najčešće javno nazivao tiranom i licemjerom prije nove runde PROCJENE DIPLOMATA Haaški je sud pod ingerencijom UN-a i pod Boltonovim će se pritiskom sigurno početi mijenjatiOvo imenovanje u UN-u je izazvalo pravi šok, jer su se pokazale sasvim pogrešnima procjene da će Bushova administracija u drugom mandatu voditi pomirljivu politiku prema međunarodnoj zajednici i UN-u, zbog čega je glavni tajnik UN-a Kofi Annan već najavio da će na to odgovoriti reformskim mjerama na tragu američkih zahtjeva. Ali nakon ovog imenovanja od američke strane ne treba očekivati nikakav pomirljiv pristup nego dosad neviđen pritisak na UN. SAD će tražiti od UN-a da se reformira, a opća politika Bushove administracije bit će uglavnom potpuno ignoriranje uloge UN-a. Svi koji znaju Boltona upozoravaju da on nije čovjek dogovora nego pritisaka i da ga jedino zanima da u bilo kojem sukobu pobijedi i postigne ono što želi.

Njegov profesorski izgled ? ima bujnu kosu, debele naočale i debele morževske brkove ? vara, jer on ima psihologiju profesionalnog boksača. Rodio se 1948. u Baltimoreu, s najboljim ocjenama završio pravo na Yaleu. Bio je velik svađalica kao rijedak konzervativac na tom sveučilištu liberalnih profesora i studenata. U mladosti je svoje stavove izgradio na idejama najpoznatijih američkim konzervativnih mislilaca, koji su se uvijek zalagali za ograničavanje ingerencija države, kao što su filozof iz 19. stoljeća John Stuart Mill, književnica Ayn Rand i jedan od najutjecajnijih američkih konzervativnih novinskih komentatora William Buckley. Već 1964. podržao je predsjedničku kandidaturu desničarskog republikanskog senatora Barryja Goldwatera, koji se zalagao za nuklearni napad na SSSR.

Nakon studija radio je kao odvjetnik specijaliziran za pregovore kod korporativnih sporova, a neko vrijeme i u državnom sektoru. U politiku ga je uveo najdesniji američki senator, republikanac Jesse Helms iz Sjeverne Caroline, kojeg su nerijetko napadali zbog rasizma, zagovornik unilateralizma u vanjskoj politici, koji je čak zagovarao da se SAD povuče iz UN-a jer je nepotreban i neprijateljski nastrojen prema SAD-u iako SAD plaća četvrtinu UN-ova budžeta. Helms je bio toliko oduševljen s Boltonom da je jednom izjavio: “Kad dođe Sudnji dan, volio bih da uz mene bude Bolton. Zajedno s njim najlakše bih se borio u tim trenucima kad se bude odlučivalo o pobjedi dobra ili zla.”

Helms je jako pomogao Boltonu da napreduje u državnoj službi pa je on već sredinom 80-ih za vrijeme predsjednika Ronalda Reagana vrlo mlad preuzeo važne dužnosti u ministarstvima vanjskih poslova i pravosuđa. Takve je dužnosti imao i u administraciji njegova nasljednika Georgea Busha. Kad je u Bijeloj kući bio demokrat Bill Clinton, Bolton se bavio privatnim biznisom pa je bio partner u utjecajnoj odvjetničkoj kancelariji koja je zastupala interese klijenata u korporativnim sporovima.

U politiku se vratio 2000. na neobičan način, kad su predsjednički izbori završili velikim skandalom zbog prebrojavanja glasačkih listića na Floridi, gdje su republikancima sklone lokalne vlasti poništile kao nevažeće brojne glasačke listiće birača naklonjenih demokratskom kandidatu Alu Goreu. Gore je zatražio da se listići ponovno prebroje, što je uvaženo. Republikanski predsjednički kandidat George W. Bush za svog je čovjeka u tom sporu angažirao bivšeg ministra vanjskih poslova u administraciji svog oca Jamesa Bakera, koji je zaključio da hitno nekoga mora poslati na teren da na licu mjesta fizički spriječi prebrojavanje.

Baker se sjetio svog nekadašnjeg pomoćnika Boltona, koji je odmah otputovao na Floridu i svojim energičnim nastupom u ključnom okrugu Miami ? Dade tako preplašio lokalne brojače glasova da su oni prekinuli brojanje, koje nikada nije završeno, pa je Bush na temelju prethodnog prebrojavanja proglašen predsjednikom. Ušavši u Bijelu kuću, Bush ga je postavio na utjecajan položaj podtajnika ministarstva vanjskih poslova za pitanje nuklearnog naoružanja i globalne sigurnosti.

Bush je mislio da će to biti jedno od najvažnijih mjesta u ministarstvu, jer se sve do terorističkog napada 11. rujna 2001., koji je potpuno promijenio težište njegove vanjske politike, najviše kanio baviti razvojem nove generacije nuklearnog oružja i izgradnjom antinuklearnog štita. I nakon promjene fokusa američke politike Bolton je ostao ključna osoba ministarstva vanjskih poslova, iako se nije slagao sa svojim umjerenim šefom, tadašnjim ministrom vanjskih poslova Colinom Powellom.

Dok je Powell bio sklon diplomaciji i umjerenom pristupu u vanjskoj politici, Boltonov je stil bio sasvim drukčiji, pa su se često sporili. Ali Bolton se u sukobima s Powellom nije morao bojati za svoj položaj jer je imao snažnu podršku neokonzervativaca kao što su potpredsjednik Dick Cheney i ministar obrane Donald Rumsfeld. Uživao je i Bushovu podršku jer je za njega obavljao osjetljive i važne poslove u sferi koja ga je posebno zanimala nakon što je proglasio rat protiv terorizma. To je bilo sprječavanje širenja nuklearnog oružja u zemljama koje su u SAD-u nazvali “divljima”, kao što su Iran i Sjeverna Koreja, kako to oružje ne bi palo teroristima u ruke.

U posljednje četiri godine Bolton se istaknuo oštrim potezima. U diplomatskim akcijama nastupao je isključivo s pozicije sile, ucjenjivao i prijetio, pa je na međunarodnoj sceni, gdje se SAD često ponaša kao “svjetski policajac”, stekao reputaciju “zlog policajca”. Bio je pobornik oštre politike prema Sjevernoj Koreji, njene potpune izolacije zbog razvijanja nuklearnog oružja. Protivnik je bilo kakvih bilateralnih američko-sjevernokorejskih pregovora. Na pitanje ne bi li možda SAD više postigao u pregovorima sa Sjevernom Korejom kad bi joj za prekid vojnog programa ponudio kakvu ekonomsku korist, on je rekao: “Nisam čovjek koji nosi mrkve.” Za sjevernokorejskog vođu Kim Jong Ila rekao je da je “tiranski gospodar neuravnotežene zemlje”, da je “kriv za nesreću svog naroda, a ne prirodne katastrofe kako on tvrdi”, da je licemjer jer “živi u izobilju, a njegov narod gladuje”. Takve je izjave najčešće davao neposredno prije početka neke runde multilateralnih pregovora, a više puta uvrijeđeni su predstavnici Sjeverne Koreje zbog njegovih izjava napuštali pregovore. Ni oni njemu nisu ostali dužni pa su za Boltona iz Sjeverne Koreje rekli da je “ljudsko smeće”.

On je zagovornik i konfrontacije s Iranom, smatra da bi se Iranu zbog njegova vojnog nuklearnog programa trebale nametnuti međunarodne sankcije, a toliko je ljut na šefa Međunarodne agencije za nuklearnu energiju Mohammeda El Baradeija, koji vodi pomirljivu politiku prema Iranu, da je organizirao akciju da se spriječi njegov ponovni izbor.

Bolton je velik pristaša izgradnje antiraketnog štita, a kako bi SAD to mogao napraviti, trebalo je ukinuti sporazum Washingtona i Moskve iz 1972. o zabrani izgradnje takvih sistema. Upravo je Bolton, kako je to spadalo u njegovu ingerenciju, to najviše zagovarao i predložio Bushu da otkaže taj sporazum, što je Bush 2001. i učinio. Bolton je protivnik raznih međunarodnih sporazuma o ograničenju naoružanja koji obvezuju i SAD. Onemogućio je da se na konferenciji u Ženevi 2001. produlji sporazum iz 1972. o ograničenju biološkog oružja, jer je bilo predviđeno da će taj sporazum kontrolirati međunarodne inspekcije, a on je tvrdio da bi takve inspekcije američkih zaliha biološkog oružja ugrožavale američku nacionalnu sigurnost. Kako je konferencija propala, sada ne postoji međunarodni mehanizam kontrole biološkog oružja. Kad je o biološkom oružju riječ, Bolton je bio umiješan u još jedan diplomatski spor. Nedavno je optužio Kubu da posjeduje zalihe biološkog oružja i zahtijevao da joj se uvedu sankcije, ali je od toga odustao kad su američki obavještajni izvori obznanili da Kuba nema takvo oružje.

Bolton je bio vrlo aktivan i u diplomatskoj akciji da se SAD izuzme od ingerencija novoosnovanog stalnog Međunarodnog kaznenog suda, koji bi procesuirao ratne zločine bilo gdje u svijetu i sudio krivcima za te zločine iz bilo koje zemlje. Bolton je od prvog trenutka bio velik protivnik tog suda, tvrdeći da će se taj sud antiamerički politizirati, što će onemogućiti aktivnu vanjsku politiku SAD-a. Stoga je bio tvorac i provoditelj akcije da se SAD od ingerencija tog suda izvuče nizom bilateralnih sporazuma s raznim zemljama koje bi se obvezale da tom sudu neće prijavljivati i izručivati američke državljane osumnjičene za ratne zločine, a SAD to neće činiti ni s njihovim državljanima. Bolton je pregovarao sa 70-ak zemalja, za koje je pretpostavljao da bi mogle pristati na tu američku ideju, ali je postigao samo djelomičan uspjeh, jer je s relativno malo zemalja potpisao sporazum, iako je mnoge podvrgnuo jakom pritisku.

On nije samo protivnik stalnog Međunarodnog kaznenog suda, nego i bilo kakve nadnacionalne sudske institucije za bilo koga, pa je stoga kritičan i prema radu haaškog Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Lani u listopadu izazvao je prilično iznenađenje kad je u dnevniku Washington Times iznio stavove koji se kose sa službenom američkom podrškom tom sudu: “Postoji velika opasnost da optužnice ICTY-ja neće riješiti situaciju na Balkanu, nego će stvoriti neprijateljstva koja će dovesti do novih napetosti u budućnosti.” U nastavku razgovora s novinarom Washington Timesa rekao je da će Bushova administracija tražiti da se suđenja za ratne zločine vrate domaćim sudovima. Po njegovu mišljenju, glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte i njezini kolege, za koje je rekao da su “ljevičarski globalisti”, ne žele priznati da je ICTY degenerirao u politički sud koji nije ispunio očekivanja: “Problem je s tim sudom što nema demokratsku kontrolu, nema mehanizma kako bi se ograničila zloupotreba moći. Stoga je Bushova administracija zaključila da je jedino rješenje da se slučajevi ratnih zločina vrate nacionalnim sudovima.”

Njegove izjave izazvale su brojne reakcije, posebno u medijima u zemljama na području bivše Jugoslavije, gdje se razvila rasprava jesu li one naznaka zaokreta u američkoj politici. Stoga je službenik ureda za tisak američkog ministarstva vanjskih poslova priopćio da u američkoj politici prema ICTY-ju nema promjena, ali Bolton svoje izjave iz Washington Timesa nije opovrgnuo, čak ni korigirao.

I mnogim drugim diplomatskim akcijama Bolton je izazivao pozornost izravnim rječnikom i energičnim potezima “zlog policajca”. Početkom ove godine, kad je nova američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice počela formirati svoj tim, nagađalo se da će Bolton biti njen zamjenik, da na tome rade Rumsfeld i Cheney. Kad je na to mjesto Condoleezza Rice imenovala dotadašnjeg američkog glavnog trgovinskog pregovarača Roberta Zoellicka, procijenilo se da je to udarac Boltonu, koji će iz protesta napustiti državnu službu i vratiti se privatnom sektoru. Moglo se čuti da je Condoleezza Rice tim potezom htjela pokazati da neće popuštati pritisku neokonzervativaca i dopuštati da je Cheney i Rumsfeld u njenom ministarstvu kontroliraju preko Boltona. Tada je procijenjeno da će Bush i ona prema međunarodnoj zajednici voditi umjereniju politiku, koja se mogla zapaziti pri nedavnom njenom, a potom i Bushovu posjetu Europi.

No ovo neočekivano imenovanje pokazuje da su Cheney i Rumsfeld uspjeli nagovoriti Busha na taj potez koji šalje suprotne signale i međunarodnoj zajednici, i američkoj javnosti, a pogotovo UN-u. Ne smije se zaboraviti da je mjesto američkog veleposlanika u UN-u drugo najvažnije mjesto u američkom ministarstvu vanjskih poslova, prvo iza ministra, a svakako važnije od zamjenika ministra vanjskih poslova. Neki su američki predsjednici svoje ambasadore u UN-u imenovali i članovima vlade. Condoleezza Rice je sama objavila Boltonovo imenovanje, želeći dati do znanja da će Bolton njoj odgovarati za svoj posao, ali je svima jasno da to neće biti tako, da je Bolton odviše snažan da bi bio njen igrač i da će biti čovjek neokonzervativne grupacije i samog Busha. Riječ je o iznimno važnom imenovanju, koje će utjecati na cjelokupnu američku vanjsku politiku, posebno na odnos prema UN-u, ali i prema Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu, jer je taj sud pod ingerencijom UN-a, koji će se pod Boltonovim pritiskom vrlo vjerojatno početi mijenjati.

WASHINGTON RUŠI CARLU DEL PONTE
Članak Jeffreya Kuhnera iz Washington Timesa
Bushova administracija zahtijeva da glavna tužiteljica Međunarodnog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji Carla Del Ponte privede svoj posao kraju. Washington ustraje na zahtjevu da se procesi za ratne zločine u balkanskim ratovima devedesetih vode ili na domaćim sudovima ili da se proglasi amnestija. Ovaj zahtjev ne označava samo dramatičnu promjenu u američkoj politici prema ICTY-ju nego, još važnije, i smrtonosan udarac moći i kredibilitetu Carle Del Ponte.
U nedavnom mi je intervjuu podtajnik ministarstva vanjskih poslova za kontrolu naoružanja John Bolton kazao da je Washington duboko zabrinut jer je ICTY, umjesto da potiče etničko pomirenje, postao prijetnja regionalnoj stabilnosti. “Veoma je realan rizik da ICTY-jeve optužnice neće riješiti situaciju na Balkanu”, kazao je Bolton, “nego će stvoriti nove animozitete koji će voditi prema napetostima u budućnosti.”
Naglasio je da Bushova administracija zahtijeva da se procesi za ratne zločine iz Haaga vrate domaćim, nacionalnim sudovima. Bolton i drugi visoki dužnosnici ministarstva vanjskih poslova napokon shvaćaju ono što Carla Del Ponte i njoj bliski ljevičari globalisti ne žele shvatiti: ICTY je degenerirao u ispolitizirani tribunal koji nije uspio doseći svoj izvorni mandat.
Ironično, Clintonova administracija najodgovornija je za nastanak ICTY-ja. Washington, ipak, sada shvaća da je stvorio frankensteinovsko čudovište. Umjesto da bude nepristrano tijelo koje će kažnjavati one koji su počinili ili naredili ratne zločine, tribunal je postao sredstvo kojim je Carla Del Ponte pokušala nanovo napisati povijest balkanskih ratova. Zloupotrijebila je svoj položaj podizanjem optužnice protiv hrvatskog bjegunca generala Ante Gotovine, zapovjednika vojne operacije iz 1995. koja je praktički završila hrvatsko-srpski sukob.
Kako Bolton primjećuje, problem s ICTY-jem je nedostatak demokratske odgovornosti. Dakle, i mehanizama protiv zlouporabe moći. Stoga je Bushova administracija zaključila da je jedino rješenje u prebacivanju procesa za ratne zločine nacionalnim domaćim sudovima.
“Zato je naša strategija prema ICTY-ju zatvaranje svih tih optužnica i povratak odgovornosti Srbiji, Hrvatskoj i drugim nacijama”, kazao je Bolton, “jer, naposljetku, mnogi od navodnih zločina počinjeni su u njihovo ime i to je stvarnost s kojom se oni moraju suočiti. Moraju odlučiti hoće li ili neće progoniti Srbe ili Hrvate.”
Visoki dužnosnik Bushove administracije naglasio je da bi “odgovornost” za progon navodnih ratnih zločina “trebala biti na leđima onih koji će morati živjeti sa svojim odlukama”.
Konačno, SAD opravdano vjeruje da je ICTY postao nedemokratska ustanova, ali i izravna prijetnja razvoju demokracije u bivšoj Jugoslaviji. Njegova najveća mana je da, kao međunarodni sud koji gotovo nikome ne odgovara, zaustavlja rast neovisnih sudskih tijela i vladavinu prava u Hrvatsko, Srbiji i Bosni. Održive demokracije neće uhvatiti korijen na kamenitom balkanskom tlu ako ne uzgoje potpuno funkcionalne pravne ustanove.
“Jedna od loših strana bilo kojeg udaljenog suda jest ta da on uklanja odgovornost i ne mislim da je to produktivno u političkom sazrijevanju društava za koja se nadamo da će postati demokratska i shvatiti da se moraju suočiti s djelima koja su njihove prethodne vlade počinile”, kazao je Bolton. “Zato je naš pristup ICTY-ju i sudu za Ruandu da se stvore odgovarajuće institucije u tim zemljama i da im se predaju ovlasti.”
Rezultati su sada jasni: ICTY je neslavno propao. Suđenje bivšem srbijanskom diktatoru Slobodanu Miloševiću razvlači se i ne vidi mu se kraja. Zloglasni vođe bosanskih Srba general Ratko Mladić i Radovan Karadžić su na slobodi. Optužnica protiv Gotovine prijeti destabilizacijom Hrvatske. Bosanski muslimani i kosovski Albanci misle da nikad neće dočekati pravdu. Srbi doživljavaju sud kao da je pristran protiv njih.
Carla Del Ponte uspjela je u nečemu što nikad nije uspjelo nikome protiv nje: privremeno je ujedinila zaraćene narode bivše Jugoslavije protiv sebe. Ona je Lady Macbeth Balkana, beskrupulozna politička penjačica s grandomanijom. I, kao i Lady Macbeth, Carlu Del Ponte je žudnja za moći dovela do pada.
Washington je spreman da je sruši s pozornice.