Rezultatima sastanka Mesića i Altenburga 9. ožujka učinjen je velik obrat u pripremljenim lošim konstatacijama stručnog tima o stanju reformi u hrvatskim obrambenim strukturamaProšlotjedni susret predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i pomoćnika glavnog tajnika NATO-a Gunthera Altenburga bio je presudan za ocjenu trodnevnog posjeta visokog izaslanstva Sjevernoatlantskog saveza Hrvatskoj i konačne političke odluke zemalja članica da Hrvatska 2006. dobije pozivnicu za članstvo.

Rezultatima sastanka Mesića i Altenburga 9. ožujka učinjen je velik obrat u pripremljenim lošim konstatacijama stručnog tima o stanju reformi u hrvatskim obrambenim strukturama za koje je NATO-ovo izaslanstvo saznalo 8. ožujka u Ministarstvu obrane raspravljajući o Strategijskom pregledu obrane. Altenburg je na susret s Mesićem došao s ciljem da otkloni bilo kakve dvojbe o potpori Mesića za ulazak Hrvatske u punopravno članstvo jer su se u proteklih godinu dana s Pantovčaka čula drukčija razmišljanja. Ako nema političke potpore cjelokupnog državnog vrha za ulazak u NATO, tada se ne može očekivati da bilo tko u državnim institucijama radi na procesu prilagođavanja, a ne može se ni od hrvatske javnosti očekivati potpora takvom cilju, razmišljali su u NATO-u. Stoga je ključ uspjeha ili debakla posjeta držao upravo hrvatski predsjednik. Mesić je uvjerio Altenburga kako čvrsto stoji iza ulaska Hrvatske u NATO te da ne postoji nikakva namjera da se taj proces uspori. Argument više takvim tvrdnjama za Altenburga bila je i smjena savjetničkog tima generala Petra Stipetića i Imre Agotića, glavnih kočničara reformi u oružanim snagama, te dovođenje Vlatka Cvrtile na mjesto predsjednikova savjetnika za vojna pitanja. Depresivna atmosfera zbog loših rezultata sastanka u MORH-u 8. ožujka pretvorila se samo dan poslije u optimistična predviđanja i izjave. Takva nagla promjena iznenadila je i neke hrvatske pregovarače. Posve opravdane i konkretne kritike na račun hrvatske prezentacije obrambenih reformi nakon sastanka Mesića i Altenburga kao da su zaboravljene. Sve su se primjedbe pred medijima mogle čuti u samo nekoliko rečenica, a ono što nije dobro može se ispraviti u sljedeća dva mjeseca, kada se program za članstvo mora braniti pred Sjevernoatlantskim vijećem NATO-a, tvrdili su dužnosnici obiju strana. Sve to pokazuje važnost sastanka na Pantovčaku.

NATO je do sada bio vrlo sumnjičav prema stajalištima Ureda predsjednika i čelnih ljudi Glavnog stožera da Hrvatsku odvedu što brže u punopravno članstvo Sjevernoatlantskog saveza. Prošlogodišnje izjave predsjednika o tome da NATO može pričekati ili da se ne treba žuriti unatoč činjenici da je ulazak u NATO deklariran kao strateški vanjskopolitički cilj u svim državnim dokumentima izazvao je konsternaciju i nevjericu među dužnosnicima Saveza, a vrlo brzo pronađeni su i uzroci takvih izjava u predsjednikovu najbližem savjetničkom okruženju. Takvo se što dalo naslutiti iz dokumenata koji su cirkulirali između NATO-a i hrvatske misije pri NATO-u tijekom višemjesečnih priprema za posjet izaslanstva Hrvatskoj, doznaje Nacional. U jednoj od prvih verzija dokumenta koji su izradili u NATO-u pripremajući se za posjet Hrvatskoj i pritom obavještavajući hrvatske partnere o svojim stajalištima, očekivanjima i temama sastanaka, precizirano je kako NATO smatra Ured predsjednika i Glavni stožer nekom vrstom problema u procesu integracije Hrvatske punopravnom članstvu. Upravo zbog toga, u jednoj od prvih inačica dokumenta zatražen je ne samo protokolaran, nego i radni sastanak s vojnim kabinetom predsjednika Republike kako bi NATO dobio uvid u stvarno stanje i namjere državnog vrha. NATO nije krio razočaranje ni smjenom pomoćnice ministra obrane Jelenom Grčić-Polić što je dirigirana iz Ureda predsjednika. Smjena uspješnog pregovarača u Bruxellesu je shvaćena kao udarac na reforme u procesu približavanja punopravnom članstvu. Bilo je to upozorenje hrvatskom predsjedniku i njegovu uredu da će svoja stajališta, koja odudaraju od strateških hrvatskih dokumenata ulaska u punopravno članstvo, morati objasniti dužnosnicima Saveza. Hrvatski veleposlanik pri NATO-u general Anton Tus diplomatskim je kanalima obavijestio državni vrh o nepovoljnom sadržaju dokumenta. Na reakciju s Pantovčaka nije trebalo dugo čekati. Predsjednik je prije nekoliko mjeseci najavio smjenu svojih savjetnika koje je NATO smatrao odgovornim za opstrukciju reformi i približavanja Hrvatske punopravnom članstvu. Njihova teza da bi se NATO u budućnosti mogao raspasti zbog euroatlantskih podjela i da bi Hrvatska trebala pričekati razvoj situacije pokazala se potpuno promašenom i Mesić je morao reagirati. Odmah nakon završetka NATO-ova summita krajem veljače i potvrde obnove partnerstva između SAD-a i Europe, Mesić je 1. ožujka otputovao na sastanak s glavnim tajnikom NATO-a Jaapom de Hoopom Schefferom, a načelniku Glavnog stožera generalu Josipu Luciću izdao je zapovijed da konačno odradi kakvu-takvu buduću strukturu snaga i ugradi je u Strategijski pregled obrane uoči posjeta Gunthera Altenburga i njegova tima. Unatoč višekratnim traženjima ministra obrane Berislava Rončevića, Lucić je mjesecima opstruirao donošenje i izradu vojne strukture budućeg izgleda Hrvatske vojske. Sada, kada je konačno donesena, vidjelo se da je to učinjeno na brzinu i bez koordinacije s MORH-om, stoga ne trebaju čuditi i negativne reakcije NATO-ova stručnog tima na sastanku i raspravi s obrambenim dužnosnicima 8. ožujka. Lucićeva pozicija na mjestu načelnika Glavnog stožera slabija je nego ikada prije, jer su iz Ureda predsjednika otišli njegovi zaštitnici generali Agotić i Stipetić, a osim toga Lucić je već dulje vrijeme u sukobu ne samo s ministrom obrane, nego i s većinom hrvatskih generala. Zbog toga se uskoro očekuje i njegova smjena, a kako sada stvari stoje, mjesto načelnika Glavnog stožera mogao bi preuzeti general pukovnik Darko Grdić, sadašnji vojni predstavnik Hrvatske pri NATO-u, koji bi bio po volji predsjedniku Republike, jer je general Grdić u rodbinskoj vezi s predsjednikovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Sašom Perkovićem.

“Svaki put kada je NATO dolazio u Hrvatsku da bi provjerio stupanj dostignutih reformi, kao u pravilu, hrvatske obrambene strukture ili nisu imale što pokazati ili su nešto učinile traljavo u zadnji čas. Zbog godinu dana prepucavanja i sukoba generala Lucića sa svima s kojima se dalo sukobiti, potpune pasivnosti oružanih snaga i njihova soliranja na izradi Strategijskog pregleda obrane sada smo pred NATO-ovim izaslanstvom branili jedan koncept oružanih snaga koji je sastavljen u sedam dana. On će biti neobranjiv pred veleposlanicima zemalja članica NATO-a u Bruxellesu u svibnju ako se ne naprave modifikacije, a toga su svjesni i hrvatski dužnosnici i NATO-ovo izaslanstvo. Ponovo smo kupili vrijeme, a problemi su ostali isti. Nismo pokazali vjerodostojnost u planiranim ciljevima, ne zna se tko o čemu odlučuje, a od NATO-ova izaslanstva smo zbog svega toga dobili i lekcije iz nekih područja koja smo davno trebali apsolvirati”, potvrdio je Nacionalu loše vijesti izvor blizak hrvatskoj vladi.

Hrvatskim sugovornicima, osobito časnicima koji su ispred Glavnog stožera branili strukturu oružanih snaga ugrađenu u Strategijski pregled obrane, NATO-ovi dužnosnici su očitali lekciju o ulozi oružanih snaga u demokratskim društvima i civilnom nadzoru nad oružanim snagama potaknuti izjavom hrvatskog časnika kako su oružane snage same donijele strukturu snaga. Radne skupine NATO-ova izaslanstva nisu bile impresionirane prezentacijom Strategijskog pregleda obrane, jer on u ovom obliku, kada se ne zna što učiniti s ratnim zrakoplovstvom i ratnom mornaricom, nikako ne može biti konačan. Osim toga, brojke i struktura oružanih snaga u tako važnom dokumentu donesene su a da nitko ne zna kolika će biti cijena, što je ključna stvar kada NATO prosuđuje neku zemlju prema obrambenim pitanjima. NATO-ovo izaslanstvo bilo je zaprepašteno činjenicom da oružane snage same donose vlastitu strukturu ne obazirući se na financijske mogućnosti države ili ne koordiniraju takve aktivnosti s MORH-om. Uz to, do prije mjesec dana NATO je bio uvjeren kako se u HV-u predviđa koncept Združenog stožera, koji će smanjiti broj praznih zapovjedništava i njihovu šuplju strukturu. Takav model koordiniran je s hrvatskim pregovaračima iz MORH-a već dulje vrijeme. Međutim, umjesto toga, prošlog tjedna ih je neugodno iznenadio već zaboravljeni model Glavnog stožera s granama oružanih snaga. NATO je iz toga zaključio da postoji sukob na relaciji MORH – Glavni stožer te da oružane snage ne funkcioniraju po demokratskim normama i standardima. Prema takvom modelu moglo bi se dogoditi da broj zapovjednih funkcija bude jednak broju vojnika, što će biti potpuna besmislica.

NATO-ov stručni tim najviše brine kako će se ovako predložen hrvatski koncept Strategijskog pregleda obrane moći braniti u svibnju pred veleposlanicima članica NATO-a, jer je to zajednički posao stručnog tima NATO-a i hrvatskih pregovarača. Prošle su godine u obrani Akcijskog programa za članstvo strani veleposlanici postavljali pitanja na koja su hrvatski pregovarači rekli da će dobiti odgovor u Strategijskom pregledu obrane. Međutim, ovako sastavljen pregled ne samo da neće moći odgovoriti na prošlogodišnja pitanja, nego će zasigurno donijeti nova.

Srećom, Altenburg iz Zagreba nosi sasvim druge vijesti, koje imaju političku težinu, za razliku od ocjena hrvatskog Strategijskog pregleda obrane koji će se ionako mijenjati barem još tri, četiri puta. Mnoge od sadašnjih članica Saveza još uvijek rade na takvim dokumentima, što znači da strategijski pregledi obrane nisu bili nešto posebno ni kada su države primane u članstvo, ali Hrvatska se više ne može dovesti u situaciju da bude nevjerodostojna, bez vizije i da se redovito služi improvizacijama u zadnji tren.

U proljeće 2004. Republika Hrvatska imala je izvrsnu priliku da iskoči iz skupine zemalja Jadranske povelje koje se kandidiraju u sljedećem krugu proširenja NATO-a, odnosno Makedonije i Albanije, te da samostalno pristupi punopravnom članstvu. Za vrijeme boravka u Bruxellesu hrvatsko izaslanstvo bilo je pozvano na neslužbeni zatvoreni sastanak s nekoliko NATO-ovih dužnosnika koji su inicirali takvu ideju. Bila je to diplomatska politička inicijativa nekolicine zemalja predvođenih Nizozemskom, SAD-om te britanskim ministrom obrane Geoffreyjem Huhnom koji je bio veliki zagovornik Hrvatske u NATO-u. Međutim, hrvatski državni vrh uopće nije reagirao na takvu ideju, pa je hrvatski pregovarački tim bez političke potpore Vlade i predsjednika ostao usamljen i bez mogućnosti da bilo što pokrene. Hrvatska je tada trebala odigrati nekoliko poteza na simboličnoj razini, prije svega pokazati volju da barem s nekoliko instruktora sudjeluje u obuci iračkih vojnika i sigurnosnih snaga izvan Iraka ili donira opremu ili naoružanje iračkoj vojsci. Tadašnje opravdanje državnih dužnosnika kako bi jači angažman oko Iraka mogao naštetiti hrvatskom turizmu bila je besmislica. Bugarska, Grčka, Poljska i niz drugih zemalja s više stotina vojnika uključene su izravno u iračka zbivanja od početka rata. Ni jedna od njih nije imala nikakve štete na svom teritoriju zbog toga, a teško da bi Hrvatska imala zbog 2-3 instruktora u Jordanu. SAD nikada nije inzistirao na nekakvom kontingentu hrvatske vojske za Irak. Hrvatska je već mogla imati pozivnicu u džepu samo da je hrvatska zastava postala dijelom koalicije pod američkim vodstvom. Državni vrh pogrešno je procijenio situaciju, euroatlantsko savezništvo ponovno je reafirmirano, a kalkulantsko ponašanje hrvatskog državnog vrha pokazalo se kontraproduktivnim.