Objavljeno u Nacionalu br. 488, 2005-03-22

Autor: Ivo Pukanić

HRVATSKA

Račan počeo, a Sanader nastavio raditi s MI6

Račan je nelegalno dopustio suradnju s britanskom tajnom službom

 Na pitanje što je natjeralo Račana da bude tako blag prema Ivi Sanaderu, odgovor su indirektno dali rezultati saborskog Odbora koji je trebao rasvijetliti famoznu Turekovu prezentaciju Na pitanje što je natjeralo Račana da bude tako blag prema Ivi Sanaderu, odgovor su indirektno dali rezultati saborskog Odbora koji je trebao rasvijetliti famoznu Turekovu prezentacijuMnogi su si prošloga tjedna postavili pitanje zašto Ivica Račan, vođa oporbe, šuti nakon što je Hrvatskoj uskraćen datum pregovora o ulasku u Europsku uniju. Svaka bi normalna opozicija takav rasplet događaja iskoristila da napadne svoga političkoga protivnika. No, osim HSP-a i HSS-a, nitko to nije uradio, pa ni Ivica Račan. Kako Nacional doznaje iz izvora bliskih vrhu SDP-a, takvo Račanovo ponašanje naišlo je na val nezadovoljstva u vodstvu te najveće opozicijske stranke. Predvodnici nezadovoljstva Račanovim ponašanjem su Željka Antunović, Neven Mimica, Ljubo Jurčić, Milanka Opačić, pa čak i poslovično suzdržan Tonino Picula. Ipak, ni jedan od njih nije se usudio javno izgovoriti ono što međusobno razgovaraju komentirajući poteze svoga šefa.
Na pitanje što je natjeralo Račana da bude tako blag prema Ivi Sanaderu, odgovor su indirektno dali rezultati saborskog Odbora koji je trebao rasvijetliti famoznu Turekovu prezentaciju. U toj prezentaciji bivši ravnatelj policije Ranko Ostojić, šef tajnog parapolicijskog tima koji je trebao izvan institucija države tražiti odbjeglog generala Gotovinu, nije baš dobro prošao. Uz to, iako član SDP-a, ni u jednome trenutku nije dobio javnu zaštitu ni potporu svojih stranačkih kolega, što je on shvatio kao znak da su ga ostavili da se sam snalazi kako zna i umije. Pod psihičkim pritiskom nije mogao izdržati te je plasirao u medije informaciju da mu je upravo Ivica Račan, tada premijer republike Hrvatske, odobrio formiranje parapolicijskog tima i ilegalnu suradnju s britanskim tajnim agentima.
Budući da Račan jako dobro razumije kakvu je pogrešku napravio, sada ne može Ivi Sanaderu, koji je nastavio provoditi njegovu politiku, prigovoriti apsolutno ništa jer Sanader jako dobro zna kakva je bila Račanova uloga u svim tim događajima. Da sada Račan napadne Sanadera zbog krive politike prema EU i Haaškome sudu, istog bi mu se trenutka ta optužba obila o glavu. Ne vjerujemo da je Račan priznao svojim stranačkim kolegama u kakvu je stupicu uletio niti im je objasnio u što se upustio u vrijeme kada je bio premijer. A upustio se u jednu nelegalnu akciju. No kako je Račan sišao s vlasti prije nego što je došlo do kolapsa njegove politike, stradao je njegov nasljednik Ivo Sanader, koji na početku svoga mandata nije shvatio što se događa, već se jednostavno nastavio kretati pravcem koju mu je trasirao Ivica Račan. Stoga je jasno da Sanader ne bi šutio da ga Račan sada napadne, već bi bio prisiljen, kako bi sebe opravdao unutar stranke i u javnosti, izići s istinom u javnost.
Bit cijele priče leži u osobnom animozitetu između Ranka Ostojića i Franje Tureka. Jedan je 2000. postao ravnatelj policije, a drugi šef protuobavještajne službe. Oba su prve dvije godine bila pod kapom MUP-a kojem je na čelu bio Šime Lučin. Turek je policajac od svoje 14. godine i prošao je sve stupnjeve unutar policijske, a poslije i obavještajne službe. Ostojić je po partijskoj liniji došao na mjesto ravnatelja policije sa svega šest mjeseci staža u policiji. Potpuno neiskusan, a medijski napuhan, zbog vlastite nekompatibilnosti ubrzo je ušao u sukob sa starijim, iskusnijim kolegama. Kako je Turek po statusu bio na istoj ravnini, nije mu se bojao suprotstaviti, za razliku od većine drugih policajaca koji su mu bili podređeni. Već nakon nekoliko mjeseci došlo je do prvih sukoba. Kako Turek nije imao stranačku podršku, niti je mogao u svakom trenutku doći do premijera, Ostojić je počeo raditi protiv njega na najvišoj razini. Ogovarao ga je pred Račanom, ali i pred strancima iz obavještajno-policijskog miljea te pred haaškim predstavnicima s kojima je bio u kontaktu. Pri tome se poslužio i “slučajem Rajić”, tvrdeći da je on zaslužan za hvatanje tog haaškog bjegunca, a da ga je Turek štitio i prikrivao. Međutim, postoje podaci da je Turekova POA skoro pola godine prije toga obavijestila MUP o mjestu boravka Ivice Rajića, no Ostojić, koji ga je imao pravo uhapsiti, nije to uradio. Kako je Ostojić imao vrlo jak utjecaj na medije, zahvaljujući iznimno sposobnoj Zinki Bardić, glasnogovornici MUP-a, u javnosti je ispao nepokolebljivi tragač za ratnim zločincima.
Da bi sačuvao glavu, Turek se preko Željka Bagića približio Uredu predsjednika. To je bila dobra politička procjena, jer je na taj način zaista i ostao na čelu POA-e nakon što je promjenom zakona ona odvojena od MUP-a. Tu leži razlog zbog kojeg se na njegovo imenovanje čekalo preko godinu dana: Mesić ga je potvrdio, ali ga Račan, pod pritiskom Ranka Ostojića i Špire Miše, visokog policijskog dužnosnika i SDP-ova čovjeka, nije htio potvrditi. To je učinio tek kad je shvatio da Mesić neće popustiti. Napetosti su se nastavile i u 2003. godini, kad su britanski obavještajci, koji su već bili u kontaktu s Ostojićem, tražili od Tureka da im dopusti priključivanje na glavni hrvatski telekomunikacijski čvor, pod izlikom da se žele uključiti u traženje odbjeglog generala Gotovine. Turek ih je odbio s objašnjenjem da bi to bio udar na suverenitet ne samo hrvatske tajne službe, već i cijele države. Ljuti i nezadovoljni Turekovim ponašanjem, Britanci su se obratili Ostojiću koji ga je otišao ‘tužiti’ Račanu.
Ostojić je tom prilikom, u dogovoru s britanskim agentom i Amerikancem Oscarom Verom, savjetnikom SFOR-a u BiH, predložio osnivanje tajne parapolicijske skupine za otkrivanje Gotovine i njegovih jataka. To je obrazložio potpunim nepovjerenjem stranih obavještajnih službi u Tureka, koji je odbio zahtjev da se cjelokupna kontrola nad hrvatskim telekomunikacijskim sustavom da strancima u ruke. Račan, koji nije vjerovao Tureku i njegovim izvještajima koje je, prema vlastitom priznanju, bacao u koš za smeće, pristao je na osnivanje te grupe kojoj je na čelu bio Ranko Ostojić. Uz Ostojića, nju je činilo još sedam što aktivnih, što bivših policajaca i starih agenata. Tajna baza im je bila u jednom od skladišta ravnateljstva MUP-a na zagrebačkoj Kustošiji. Uz suvremenu opremu, Račan im je odobrio i tajni budžet za tu operaciju, a sve s nadom da će time na svoju stranu pridobiti Veliku Britaniju, koja je vršila veliki pritisak na Hrvatsku zbog neriješenog pitanja generala Gotovine. Nakon promjene vlasti, novo ravnateljstvo policije željelo je provjeriti na što je potrošen taj novac te je otkriveno da Ostojić nema pokriće za 1,1 milijun kuna, što predstavlja dio sredstava za tu tajnu operaciju. Zbog krađe novca, MUP je protiv njega podigao krivičnu prijavu Državnom odvjetništvu, no Mladen Bajić, očito zbog pritiska Haaga, još uvijek protiv Ostojića nije podigao i tužbu. Dopuštenje za osnivanje te paraobavještajne grupe upravo je ono čime Sanader sada drži Račana u šaci.
Na prvi pogled izgleda da je sve napravljeno po zakonu. Hrvatski premijer daje šefu policije zeleno svijetlo za tajnu obavještajno-policijsku akciju, koja treba olakšati položaj države u odnosu na stranu silu o kojoj ovisi ulazak Hrvatske u EU. No problem je u tome što se tom odlukom premijer Račan ogriješio o hrvatske zakone koji točno propisuju tko, kada i zašto može dati zeleno svjetlo za takvu akciju. Po zakonu, ni premijer Račan ni Ranko Ostojić nisu imali mandat za pokretanje takve akcije. Prema zakonu, takvu akciju sa stranim službama može odobriti samo Vijeće za nacionalnu sigurnost kojeg čine predsjednik, premijer, ministri unutarnjih i vanjskih poslova, obrane, pravosuđa, načelnik glavnog stožera, predsjednik i potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi i predstojnik Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost. Naime, peto poglavlje Zakona o radu sigurnosnih službi kaže da jedino sigurnosne službe (POA, OA i VSA) mogu surađivati sa stranim sigurnosnim službama, a uspostavu i prekid suradnje odobrava Vijeće za nacionalnu sigurnost na prijedlog Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. A Ivica Račan nije obavijestio Vijeće za nacionalnu sigurnost, niti je o svojoj odluci pitao Mesića i ostale članove Vijeća. Uz to, članak 35. istoga Zakona kaže da je “svatko dužan obavijestiti sigurnosnu službu ukoliko sazna podatke o pripremi ili izvođenju radnji za koje ocjenjuje da mogu predstavljati ugrožavanje nacionalne sigurnosti”. Ostojić je povrijedio i Zakon o policiji jer u organizacijskoj shemi, kao ni u ovlastima ravnatelja policije, ne postoji mogućnost formiranja parapolicijskog tima, osobito kad on surađuje sa stranim obavještajnim službama ili policijom. O svojoj akciji i suradnji sa stranim agentima Ostojić nije obavijestio ni Franju Tureka, odnosno POA-u, što mu je bila zakonom propisana obaveza.
Kako Franjo Turek nije imao pojma da je ravnatelj policije s odobrenjem premijera započeo s takvom akcijom, POA je i dalje radila svoj uobičajeni posao, a to je prije svega kontrašpijunaža, odnosno nadziranje sigurnosno zanimljive osobe, a to su u prvom redu strani agenti ili oni za koje se sumnja da to jesu. Christopher Looms i Oscar Vera u POA-i su bili vođeni kao pripadnici stranih obavještajnih službi. Looms, kako se danas tvrdi, pri Hrvatskim vlastima nije bio evidentiran kao haaški istražitelj. Svi istražitelji, njih dvanaestak, koji rade za Thomasa Osoriju, glavnog čovjeka Carle Del Ponte u Hrvatskoj, službeno su prijavljeni u Vladi RH, kako bi imali legitimitet razgovarati sa svim državnim službenicima i hrvatskim građanima, za koje se smatra da bi mogli pomoći pri haaškim istragama.
Kako Looms i Vera nisu bili na tom popisu, bilo je sasvim za očekivati da budu predmet interesa POA-e, tim više što su agenti POA-e na terenu primijetili njihovu pojačanu aktivnost u Hrvatskoj te njihove kontakte s Rankom Ostojićem. Kako Ostojić te kontakte nije prijavljivao POA-i, a to je po Zakonu imao obvezu učiniti, Turek je u službenom obliku o tome obavijestio državni vrh. Ni tada mu nitko nije rekao da se vodi tajna operacija koju je izvan institucija sustava odobrio Račan, a provodio Ostojić. Unutar operativne obrade nad dvojicom stranih agenata, POA je snimila i njihove razgovore s novinarom Malićem, koji je s njima razgovarao koristeći javne telefonske govornice. U današnje doba rasprostranjene mobilne telefonije, na to bi se svakom tajnom agentu, čak i s minimalnim kvocijentom inteligencije, upalilo crveno svjetlo za uzbunu. I najveći obavještajni laik shvatio bi da se tu nešto čudno kuha.
Istodobno s njihovim tajnim razgovorima, u medijima se pojavio niz dezinformacija o navodnom skrivanju odbjeglog generala Gotovine u Hrvatskoj. Analizom prikupljenih podataka i objavljenih tekstova u novinama, Turek je došao do spoznaje da se vodi sumnjiva igra u kojoj sudjeluje ravnatelj policije i strani agenti. O tome je u listopadu 2003. obavijestio predsjednika Mesića i državnog odvjetnika Bajića te ih zamolio da o tome obavijeste premijera Račana. Turek je htio obavijestiti i samoga premijera, ali ga je ovaj izbjegavao primiti. Mesić ga je molio da se o tim spoznajama šuti, kako sve zajedno ne bi procurilo u javnost i tako utjecalo na rezultat parlamentarnih izbora zakazanih za 23. studenog.
Dva mjeseca nakon izbora na kojima je pobijedio HDZ, Turek više nije htio čekati i otišao je do predsjednika Mesića i premijera Sanadera i prikazao im svoju prezentaciju, u kojoj je iznio sve što se događalo u proteklih godinu dana. Turek još uvijek nije znao da je operaciju odobrio Ivica Račan. Nakon prezentacije, Sanader mu je dao dopuštenje da se posebne mjere primijene prema Ranku Ostojiću, tada već smijenjenom ravnatelju policije, koji je i dalje nastavio sa svojim aktivnostima sa stranim agentima. Na njegov prijedlog, i uz obrazloženje, takvu aktivnost protiv Ostojića Tureku je odobrio i Vrhovni sud.
Tada je pogrešku napravio Ivo Sanader, koji je podcijenio cijeli problem i potpao pod utjecaj Britanaca. Pošto su saznali za Turekovu prezentaciju u kojoj je do kraja razotkrio njihovu igru, Britanci su od Sanadera zatražili Turekovu ostavku, postavljajući to kao uvjet daljnje suradnje i potpore Velike Britanije hrvatskom ulasku u Europsku uniju. Istodobno su tražili i ostavku Željka Bagića, šefa Ureda predsjednika i potpredsjednika Savjeta za kontrolu tajnih službi, kojeg im je Ostojić prokazao kao glavnog Turekova saveznika. Sanader je tada doznao o tajnoj operaciji koju je odobrio njegov prethodnik i umjesto da sav taj cirkus prekine, on je procijenio da će, zatvarajući oči pred očitim nepravilnostima i nezakonitostima, lakše pridobiti britansku naklonost i ostvariti svoj glavni politički cilj – ulazak Hrvatske u EU pod njegovim vodstvom. Donoseći takvu odluku uskočio je u vlak čiji je put trasirao Ivica Račan. Nakon što je uvjerio predsjednika Mesića da se zbog državnih interesa moraju žrtvovati Turek i Bagić, na prijedlog Britanaca je na mjesto šefa POA-e stavio potpuno neiskusnog Joška Podbevšeka, spremnog na potpunu suradnju s Britanskom tajnom službom. Na taj je način institucionalizirao nelegalnu akciju koju su započeli Ivica Račan i Ranko Ostojić. O tome ništa nije rekao ni svojim najbližim suradnicima u Vladi i HDZ-u. Podbevšek se s mnogo elana prihvatio cijele te operacije te pristao na apsolutno sve britanske zahtjeve, od njihova priključivanja na glavni telekomunikacijski čvor do dopuštenja da u Hrvatsku dovedu čak i svoje bedford kombije s prislušnim uređajima, koji su uskoro počeli krstariti po cijeloj Hrvatskoj, prisluškujući svakoga za koga misle da ima bilo kakve veze s odbjeglim generalom. Koga su sve prisluškivati, to se vjerojatno nikada neće saznati.
Britanci su u jednom trenutku u cijelosti preuzeli rukovođenje POA-om, te počeli kreirati i naređivati istrage i načine ucjenjivanja ljudi. Pritom nisu zaboravili Tureka i Bagića, kojima se žele osvetiti misleći da su im oni glavni neprijatelji u Hrvatskoj jer su omogućili da se razotkrije njihova igra. Kod toga im pakiraju sva moguća krivična djela, od štićenja haaškoga bjegunca do suradnje s organiziranim kriminalom. Prije dva tjedna, jedan visoki dužnosnik POA-e je Nacionalovim novinarima priznao da je čak i “akcija Puljiz” provedena po britanskoj naredbi. Nakon izbijanja te afere, Sanader je energično odbio smjenu Podbevšeka, jer su Britanci njime bili više nego zadovoljni, te su zahtijevali da on i dalje ostane na tom mjestu. Ipak, zbog pritiska javnosti i predsjednika Mesića, Sanader više nije imao izlaza i morao je pristati na Podbevšekovu smjenu. Da bi o svemu šutio, Podbevšek je dobio mjesto šefa osiguranja Ine, s velikom plaćom i mnogim povlasticama.
O kakvom se odnosu prema Britancima radilo, najbolje ilustrira devet zahtjeva koje je 1. veljače u pismenom obliku Geoffrey Lungley, šef ispostave Britanske tajne službe u Zagrebu, predao Tomislavu Karamarku. O tim zahtjevima i u skladu s njima poduzetim mjerama, Karamarko je obavijestio državni vrh u svome izvještaju na 14 stranica poslanom 4. veljače. Sanadera su Britanci ipak na kraju kaznili jer je na svoju ruku pokušao na miran način riješiti “slučaj Gotovina” vjerujući lažnom izaslaniku Juri Kapetanoviću da može uspostaviti kontakt s Gotovinom i privoljeti ga na predaju. O tome je Sanader na kraju obavijestio i predstavnike Veliku Britanije, koji mu takvu samostalnu akciju nisu mogli oprostiti. To je bila jedna od glavnih izlika za kaznu, odnosno britanski tvrdi stav o tome da Hrvatska ne surađuje u potpunosti s Haaškim sudom. Kad se sve to zna, potpuno je jasno zašto Ivica Račan nema snage da napadne Ivu Sanadera. On je započeo nešto što je Sanader završio. Suradnja s Britancima njihovo je zajedničko djelo. A sve je to sa strane gledao predsjednik Mesić, koji se nije usudio ništa poduzeti kako ne bi bio optužen da je on kriv što Hrvatska nije počela pregovore o ulasku u Europsku uniju.

Hrvatska je imala priliku početi pregovorew s EU 17. ožujka, trebala je samo ispuniti devet uvjeta koje su Britanci postavili. Jedini problem bio je u tome što bi isounjenje britanskih zahtjeva značilo i teško kršenje zakonam jer je MI6 zahtjevao da se sucezastrašuje sudskim progonom te da se na druge načine ucjenjuje i maltretira hrvatske državljane. Dokument sada objavljujemo jer je iz Vlade rečeno da on ne postoji.
Američka tvrtka Stratfor, koja se bavi strateškim i geopolitičkim analizama. dan prije odgode pregovora Hrvatske i EU najavila je da će se upravo to dogoditi. Stratforovim uslugama koriste se svjetske vlade, međunarodne organizacije i tvrtke, a ivdje donosimo prijevod analize.

SAŽETAK
EU navodno planira odgoditi pregovore s Hrvatskom o priključenju na neodređeno vrijeme jer Zagreb nije uspio omogućiti predaju ratnih zločinaca. Takav razvoj događaja pravi je case study koji pokazuje kako će se zemlje EU sudariti oko vanjske politike prema Balkanu kako se sve više država bude pripremalo za priključenje.

ANALIZA
Izvori u Europskoj komisiji rekli su da će EU 16. ožujka formalno objaviti odgodi pregovora s Hrvatskom, a kjao razlog će se navesti hrvatski neuspjeh u suradnji s UN-ovim međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Ta objava, razočaranje za Hrvatsku, ujedno je i privremeni poraz Njemačkem najvećeg hrvatskog saveznika u EU, u naporima da projecira utjecaj na Balkan. Također, naglašava da će politika EU prema balkanskim državama, od kojih su mnoge počele pripreme za prikljućenej, označiti unutarnje podjele država-članica u provođenju vlastitih interesa u jugistočnoj Europi.
Stratofor je početkom veljače najavio da će Hrvatska radije porihvatiti odgodu pregovora nego izručiti ratne zločince ICTY-ju, uključujući bivšeg generala Antu Gotovinu. Luksemburški premijer Jean-Claude Juzncker kazao je 15. ožujka da će, ako se Gotovina ne preda Tribunalu, pregovori biti odgođeni. Izvori u EU, međutim, kažu da bi pregovori bili odgođeni na neodređeno vrijeme, bez obzira na to preda li se Gotovina. Članovi EU moraju jednoglasno pristati na početak pregovora , i većina država trenutačno se protivi otvaranju pregovora sa Zagrebom, Izvori govore da će odgoda formalno biti objavljena 16. ožujka, nakon sastanka Vijeća ministara EU, a uvjet za ponovni početak biti će puna suradnja Hrvatske s ICTY-jem. Pitanje Hrvatske umanjena je preslika većeg pitanja. Odgoda pregovora velik je poraz njemačke vanjske politike, i ujedno najava napetosti koje će u EU rasti s pripremama drugih balkanskih nacija za priključenje.
Njemačka se nadala uvesti Hrvatsku u Uniju kao dio plana za obnovu svog utjecaja na Balkanu. Hrvatska je bila dio Austro-Ugarskoga Carstva, a Njemačka njegov najbliži saveznik. Hrvati su se borili uz bok Nijemaca u 1. i 2. svjetskom ratu, 90-tih je vlada iz Berlina prva priznala Hrvatsku . taj je događaj pomogao u pokretanju balkanskih ratova. Ali njemačka je želja da pomogne Hrvatskoj ne proizlazi samo iz bliskih povijesnih odnosa.
Berlin je prošle godine vanjsku politiku provodio u nadi da će ojačati svoju globalnu i unutareuropsku poziciju. Na žalost, nije dobio veliku pomoć drugih članica EU (osim povremen saveznice Francuske) jer su se srednjoeurpske države priključene 2004. uglavnom okrenule SAD-u. Njemnačka traži način da ojača svoju glasačku poziciju u EU i projecira utjecaj na ostatak Europe, pa Hrvatsku i Makedoniju vidi kao moguće saveznike u rtegiji, a bliže odnose (preko pomoći) želi i s Bosnom i Hercegovinom, još jednim povijesnim savznikom (bosanski muslimani borili su se na strani Nijemaca u 2. svjetskom ratu)
Većina balkanskih država nada se prikljućenju EU u slijedeća dva desetljeća. U pokušaju da se prikljuće Uniji, Makedonija je poćela već počela reforme, BiH i SiCG blisko surađuju s dužnosnicima EU na politićkim i ekonomskim reformama, surađuju s ICTY-jem. U Srbiji se, primjerice, optuženi za ratne zločine često sami predaju, a premijer Koštunica sam je dogovorio predaju nekolicine.
Teškoće između EU, Njemačke i Hrvatske vjerojatno reflektiraju probleme koji će se javiti pri integraciji balkanskih zemalja. Članice EU gotovo će sigurno imati 25 različitih mišljenja o tome kakve zapreke balknaske države trebaju preskočiti žele li se priključiti. Neke (npr. Njemačka) su za lako članstvo, druge (vjerojatno Skandinavci) ističu ljudska prava i reparaciju za ratne zločine, a treće stroge ekonomske reforme kako bi se sprijećio pad europske ekonomije nakon ulaska siromašnih članica.
Srednja Europa je, s druge strane ušla u EU relativno lako. Deset novih članica međusobno je surađivalo tijekom pregovora i prema ostatku EU istupalo s kolektivnog položaja. Imale su mnogo zajedničkog sa zapadnom Europom na političkom, ekonomskom i kulturnom planu.
Jugoistočna je Europa druga priča. Balkanski ratovi 90-tih izazvali su velika podjele, etničke i vjerske okršaje, a bilo je i etničkog čišćenja. Štoviše, dubok jaz između Balkana i ostatka Europe u svakome je smislu osim u onome geografskom. Turci su okupirali Balkan stoljećima i dali mu drukčiji etnički sastav nego ostatku Europe. Politički je to područje podijeljeno, s arbitrarnim granicama i čestim okršajima etničkih grupa. Ekonomski Balkan zaostaje za ostatkom Europe po rastu bruto nacionalnog dohotka, prihodi po glavi stanovnika. industrijalizaciji, infrastrukturi i tehnološkom napretku. Sukob u EU oko Hrvatske stoga je samo početak dugog i napornog puta priključenja jugistoćne Europe. EU ne može govoriti jedinstvenim glasom u vanjskoj politici, a napori da se proširi dovode do sve većih podjela i između članica i kandidata. A što će se tek dogoditi kad te države uđu u EU i počnu se javljati svojim glasovima.

Vezane vijesti

Sanader je bio svemoguć

Sanader je bio svemoguć

Bivši glavni tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak završio je danas trodnevno svjedočenje u slučaju Fimi medija, ustvrdivši u odgovoru bivšem premijeru i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika