Za Hrvatsku će veliki uspjeh predstavljati početak pregovora o ulasku u Europsku uniju i u lipnju. Za to se izborio sam Sanader svojom upornošću i velikim ugledom koji uživa unutar vrha Europske pučke stranke, čije članice vladaju u većini zemalj“Za Hrvatsku će veliki uspjeh predstavljati početak pregovora o ulasku u Europsku uniju i u lipnju. Na taj način ona ima realne izglede da postane članica Unije do 2009. godine i potpuno bi se amortizirala odgoda pregovora koji su trebali početi 17. ožujka. Ako se počne s pregovorima, to će prije svega biti zasluga premijera Sanadera koji jedini nije izgubio nadu nakon odgode pregovora i koji je zahtijevao osnivanje posebne komisije EU koja će ispitati stupanj suradnje Hrvatske i Haaškoga tribunala. Za to se izborio sam Sanader svojom upornošću i velikim ugledom koji uživa unutar vrha Europske pučke stranke, čije članice vladaju u većini zemalja Europske unije. Tu šansu treba iskoristiti i pokazati da Hrvatska surađuje s Haagom iako to nije bilo presudno za odgodu pregovora Hrvatske i EU. Svima je u EU jasno da iza toga stoje interesi Velike Britanije, odnosno jednoga dijela njezina vodstva koji ne želi da Hrvatska samostalno uđe u EU, bez ostalih republika bivše Jugoslavije, posebice Srbije”, izjavio je za Nacional visoki diplomat u Zagrebu, predstavnik jedne zapadnoeuropske zemlje, naglasivši pritom velike zasluge i odličnu reputaciju Ive Sanadera među čelnicima EU.

Krajnje hladan odnos engleske diplomacije, osobito ministra vanjskih poslova Jacka Strawa i ministra za Europu Dennisa McShanea, mogli su osjetiti i Sanader i bivši ministar Žužul, koji s njima nikad nisu mogli uspostaviti bliskiji odnos, kakav su uspostavili s ostalim važnim zapadnoeuropskim diplomatima. Zašto je tome tako, otkrio je sam Dennis McShane koji je u nedavnom govoru u britanskom Donjem domu rekao da je Srbija oduvijek bila prirodan saveznik Engleske i zemlja na koju se Engleska oslanjala smatrajući je liderom na području zapadnoga Balkana. Taj McShaneov govor prošao je potpuno nezapaženo u Hrvatskoj, zabilježili su ga samo analitičari u Ministarstvu vanjskih poslova, no nisu se usudili puno o njemu javno govoriti, bojeći se da bi na sebe još više navukli bijes Foreign Officea. Pritom treba imati na umu dvije stvari. Prvo, britanski premijer Tony Blair nije nenaklonjen Hrvatskoj. Upravo je on u prosincu prošle godine presudio da Britanija da zeleno svijetlo za početak pregovora 17. ožujka. Tu je odluku donio unatoč protivljenju Strawa i McShanea. Da bi se razumjelo takvo ponašanje, treba se znati da Blair ima velikih problema unutar vlastite laburističke stranke i vlade. Među analitičarima je dobro poznato da Blair nema pravu opoziciju unutar konzervativne stranke, već unutar vlastite i to u liku njegova najvećeg stranačkog oponenta Gordona Browna. Ta netrpeljivost traje od trenutka kada je Blair postao premijer, a Brown i njegov krug su smatrali da je on trebao postati šef stranke, a samim time i vlade. U krug njegovih istomišljenika spadaju i ministar vanjskih poslova Jack Straw i njegov podčinjeni Dennis McShane.

S pravom se može postaviti pitanje zašto je važno hoće li pregovori početi u lipnju ili listopadu. U listopadu pregovori moraju početi jer 2. listopada je Dan D za početak pregovora s Turskom. To je ujedno i posljednji datum za početak pregovora između Hrvatske i EU. Ako pregovori ni tada ne počnu, moglo bi doći do totalnog raspada unutar same Unije, jer bi mnoge zemlje koje u potpunosti podupiru Hrvatsku mogle zaustaviti početak pregovora s Turskom, a to si Unija ne može dopustiti. No za Hrvatsku početak pregovora u listopadu, dakle za vrijeme britanskog predsjedanja Unijom, znači ulazak u EU najranije 2012. godine. Tu se postavlja pitanje kakva je za Hrvatsku razlika između ulaska u EU 2012. i 2009. godine. Razlika je golema: ako pregovori počnu u lipnju, tada će njihov tempo odrediti Luxembourg koji predsjeda EU do 1. srpnja ove godine. Luxembourg, odnosno njegov premijer Jean-Claude Juncker, koji je naklonjen Hrvatskoj, odredili bi hodogram pregovora i ulaska tako da sve završi 2009. godine. Poslije 1. srpnja hodogram određuje Britanija, odnosno Straw i McShane, koji bi sigurno učinili sve da Hrvatska, zajedno sa Srbijom i Makedonijom, uđe u EU oko 2012. godine. Ni to ne bi bilo strašno, kad se pritom ne bi napravio novi pritisak za stvaranje svojevrsne zajednice država koje bi po sistemu konvoja, a ne po sistemu regate, kako je to svojedobno objasnio predsjednik Mesić, ušli u EU. Međunarodna zajednica tada bi Hrvatskoj nametnula nove uvjete suradnje sa Srbijom i ostalim državama bivše Jugoslavije, što bi predstavljalo stvaranje jedne nove, neformalne asocijacije država, a to Hrvatska ne želi. Da sve ide prema takvom rješenju, vidljivo je iz poteza koje vuče Velika Britanija u posljednjih godinu dana.

Nakon što je Đinđić došao na vlast, on je postao glavni favorit i miljenik Britanije na ovome prostoru. Takvom britanskom mišljenju pridružilo se još nekoliko zemalja koje su u Đinđiću i Srbiji vidjele snagu koja će biti predvodnik procesa na ovim prostorima. Njegovim ubojstvom situacija se promijenila: Srbija je ostala bez jakog lidera, Koštunica nema tu karizmu i Zapad ga nije prihvatio. Lidersku ulogu nije mogao preuzeti ni Račan koji je vrlo teško uspostavljao komunikaciju i u diplomatskim je krugovima bio ocijenjen kao nezanimljiva figura. Sve se promijenilo dolaskom Sanadera na vlast. On je uz pomoć Mesića postao prihvatljiv Zapadu, a to mu je bilo dovoljno da poput uragana krene u ono što najbolje zna – uspostavljanje kontakata i lobiranje. Ugodan kao osoba, vrlo elokventan, čovjek koji zna nekoliko stranih jezika i izvrsno je upoznat s diplomacijom, Sanader je preko noći postao lider regije. Tu je poziciju još više učvrstio posjetima BiH, Srbiji i Makedoniji gdje je koristio jezik pomirbe i uske suradnje. Srbija nije imala na odgovor njega, što se Britaniji nije nimalo svidjelo. Takvim ofenzivnim stilom rada i nastupa, Sanader je preko noći postao politička zvijezda na koju je Zapad počeo računati u regiji. Tada se u Srbiji pojavio Boris Tadić, kojega Britanci žele vidjeti kao predvodnika procesa u regiji i čovjeka koji će Srbiju brzo odvesti u Europsku uniju i time učvrstiti englesku dominaciju u regiji, a i u samoj glasačkoj mašini EU-a, prije svega u političkim temama.

Pri “guranju” Tadića na to lidersko mjesto zaboravlja se nekoliko elemenata, koji su mu veliki uteg oko nogu i koji će u jednome trenutku omesti cjelokupnu Britansku akciju. No to onda Hrvatskoj više neće ništa značiti jer će se naći na istome brodu sa Srbijom s kojega neće moći iskočiti. Ipak, u borbi za lidersko mjesto, Tadić realno ne bi trebao imati nikakve šanse protiv Sanadera.

Kao prvo Zapad zaboravlja da Tadić nije predsjednik međunarodno priznate države, već samo jednog njezina dijela, odnosno zaboravlja da je Srbija samo dio zajednice koja se zove Srbija i Crna Gora. Drugi problem je Vojislav Koštunica, premijer Srbije, koji s Tadićem nije u dobrim odnosima. Treći Tadićev problem je Crna Gora koja slijedi svoj put i vjerojatno će se 2006. referendumom osamostaliti i odvojiti od Srbije. Da bi se to ostvarilo, morat će se stišati mnogi unutrašnji potresi, odnosno smiriti nezadovoljne Srbe u Crnoj Gori. Četvrti veliki problem Borisa Tadića je Kosovo. Prilikom nedavnog posjeta Kosovu, Tadić je izjavio: “Ovo je bilo i ovo će biti dio Srbije.” Njegov je problem to što svi procesi vode k osamostaljenju Kosova. Prema ugovoru o referendumu koji su potpisali Tito i Enver Hodža za vrijeme Drugog svjetskog rata, Kosovo je nakon oslobođenja od Talijana i Nijemaca trebalo dobiti priliku da na referendumu odluči hoće li biti dio Srbije, samostalna država ili dio Albanije. Taj se referendum nikada nije održao, Albanci su bili prevareni i strpani u Srbiju, odnosno bivšu Jugoslaviju. Samo je pitanje vremena kada će se i Kosovu morati omogućiti referendum čiji se rezultat već sada zna, a taj je rezultat u direktnoj koliziji s obećanjem koje je Tadić dao prilikom posjeta Kosovu, uz nezabilježene mjere osiguranja. Svrstavanjem Hrvatske u isti vagon sa Srbijom u pregovorima o ulasku u Europsku uniju znači da će i sudbina Hrvatske ovisiti o rješavanju svih tih problema koje će Srbija imati. Dakle, Hrvatska će ponovno ovisiti o sudbini Kosova, Crne Gore, odnosa Koštunice i Tadića i još niza drugih problema koje Srbija tek mora riješiti na unutarnjepolitičkom i vanjskopolitičkom planu. Pojednostavljeno, Hrvatska bi postala talac Srbije i milijuna njezinih neriješenih problema. Zato je važno da pregovori počnu u lipnju, kako bi se svi ti problemi ostavili Srbima da ih sami rješavaju, a da Hrvatska ne bude, ni kriva ni dužna, time ucijenjena.

U tome veliku ulogu može odigrati Sjedinjene Države koje još uvijek nisu odredile strategiju prema ovome području. SAD upravo dvoji hoće li kao lidera prihvatiti Tadića ili će to ipak biti Ivo Sanader, odnosno Hrvatska. Nedavno je utjecajni i dobro informirani Washington Post objavio kako Srbija izvrsno surađuje s Haaškim sudom te kako bi za to trebala slijediti nagrada. Pritom se zaboravlja da je Hrvatska prije Srbije izručila sve osumnjičenike i da je ostao samo jedan neriješen slučaj u kojem je Hrvatska Vlada potpuno bespomoćna jer se Gotovina od prvoga dana bijega ne nalazi u Hrvatskoj. Dok je Hrvatska isporučivala svoje generale, Srbija, koja ih je imala kudikamo više, nije isporučila ni jednoga. Ipak, danas svi plješću Srbiji, a sve ono što je Hrvatska učinila, svi su već zaboravili. Taj članak u Washington Postu jasno pokazuje da se upravo sada formira američki stav o regiji. A to je trenutak kad bi Hrvatska trebala reagirati.

Washington se osjeća kao da ga je Hrvatska prevarila jer Sanader i Žužul nisu ispoštovali obećanje dano prije izbora da će, ako pobijede, Hrvatska potpisati članak 98. o neizručivanju američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu i poslati vojnu jedinicu u Irak. I jednu i drugu operaciju spriječio je predsjednik Mesić. Ako bi SAD od Hrvatske dobio ono što mu je obećano, mogao bi zauzvrat pritisnuti Veliku Britaniju i prisiliti je da odustane od “maltretiranja” Hrvatske i dopusti početak pregovora u lipnju. Tada ni Gotovina ne bi više bio problem, jer sadašnji američki vrh jako dobro zna što se događalo u “Oluji” i kakva je bila uloga generala Gotovine. No da bi se ostvarila naklonost SAD-a, potrebno je stvoriti dobru povezanost na najvišoj razini te dobro trgovati člankom 98. i slanjem jedinice u Irak. Treba raditi na najvišoj razini jer, ako se o Hrvatskoj bude odlučivalo na nižim razinama, tada će sve doći u ruke Daniela Frieda i Nicholasa Burnsa, zaduženih za ovu regiju u State Departmentu i Vijeću za nacionalnu sigurnost. Fried, koji dobro govori srpski jer je duže vrijeme službovao u Beogradu, poznat je po tome što je naklonjen Srbiji. Ako će se stvari rješavati na razini najužeg Bushova okruženja, tada bi za Hrvatsku sve moglo dobro završiti. No trebaju se hitno povući neki potezi kako bi se spremno dočekala Komisija EU koja dolazi 26. travnja. A tu će Sanaderu trebati velika pomoć, prije svega predsjednika Mesića, koji bi trebao preispitati svoj stav o Iraku i Članku 98.

ivo.pukanic@nacional.hr