Od listopada 2003., kad je optužnica objavljena, Pavković tvrdi da neće u Haag ni živ ni mrtav, ne samo zbog toga što je na Kosovu "branio srpski narod od šiptarskih terorista i NATO agresora", nego i jer je teško bolestanHoće li Srbija i Crna Gora napokon napraviti korak bliže Europskoj uniji, ovisi, tvrde u Bruxellesu, o samo jednom čovjeku ? bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, umirovljenom generalu Nebojši Pavkoviću. Iz Bruxellesa je upućena jasna poruka da pozitivna ocjena Studije o izvedivosti ovisi o tome hoće li se Pavković do 12. travnja naći u pritvoru Haaškog suda, pred kojim je optužen za ratne zločine počinjene na Kosovu 1998. i 1999. Odgovor iz Beograda glasio je da je vlast Srbije potkraj prošlog mjeseca izgubila saznanje gdje se Pavković nalazi, ali da traga za njim i da će, čim mu uđe u trag, biti uhapšen.

VEZA BEOGRAD - REPUBLIKA SRPSKA Zanimljivo je da je čak devet bosanskih Srba posljednjih mjeseci izručeno Haagu preko Beograda U HAAG U PAPUČAMA Sretena Lukića presrela su trojica muškaraca u bolnici, a uskoro je objavljeno da se optuženi general nalazi u Haagu DOKAZI PROTIV MILOŠEVIĆA Najnoviji događaji u Srbiji pokazuju da je Milošević kontrolirao vosjke Republike Srpske i SAO KrajineOd listopada 2003., kad je optužnica objavljena, Pavković tvrdi da neće u Haag ni živ ni mrtav, ne samo zbog toga što je na Kosovu “branio srpski narod od šiptarskih terorista i NATO agresora”, nego i jer je teško bolestan. Pavkovićev stav prije godinu i pol nije izazvao uznemirenje tadašnjih vlasti u Beogradu. Nije se radilo o tome da je Pavković bio naročito omiljen u DOS-ovoj vladi, nego se na istoj optužnici našao i policijski general Sreten Lukić, kojeg je vlast prethodno proglasila herojem akcije “Sablja” nakon ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića.

I Pavković je svojedobno u Srbiji uživao reputaciju heroja. Prvi put je na sebe skrenuo pažnju kad se neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. našao u razrušenom gradu u pratnji međunarodnog posrednika Cirusa Vancea. Kad se nakon nekoliko mjeseci razbuktao rat u Bosni i Hercegovini, bio je u kabinetu tadašnjeg premijera Savezne Republike Jugoslavije Milana Panića. Čin generala dobio je 1996. a nove zvjezdice i status heroja 1998. i 1999., kad je postao jedan od najistaknutijih predstavnika režima Slobodana Miloševića.

Pavkovićev put stazama slave počeo je 1998. kad je, na Miloševićev zahtjev, unatoč protivljenju tadašnjeg načelnika generalštaba Momčila Perišića, pristao da snage svog Prištinskog korpusa angažira na Kosovu “u borbi protiv albanskih terorista”. Perišić se odupirao tvrdeći da je to policijski posao, pa je smijenjen, a Pavković je postavljen za zapovjednika Treće armije, zadužene za jug Srbije i Kosovo.

Pavković je tvrdio da su avioni NATO-a na Kosovu uništili samo šest tenkova pa ga je Miloševićeva propaganda proglasila “pobjednikom nad NATO-om”. Postavljen je za načelnika Generalštaba, objavio je knjigu, davao intervjue, pred kamerama pucao iz pištolja, bacao nož, gađao samostrelom. Uživao je u društvu obitelji Milošević, smotru počasne jedinice obavljao s atraktivnom suprugom Glorijom, dijelio pištolje na kojima je bio ugraviran njegov lik. Čekao je da se završi njemu namijenjena kuća vrijedna 2,5 milijuna eura na beogradskom Dedinju, u susjedstvu srpske elite, od tadašnjeg šefa države do simbola novokomponiranih bogataša ? braće Karić.

Kad je 5. listopada 2000. DOS izveo stotine tisuća ljudi na ulice Beograda da potvrdi pobjedu Vojislava Koštunice na izborima za predsjednika SRJ, Pavković je, kako tvrdi, odbio više Miloševićevih naredbi da se vojska suprotstavi demonstrantima. Ponudio je svoje usluge Koštunici, koji ih je prihvatio i odbacio zahtjeve ostatka DOS za njegovu smjenu, obrazlažući da je Pavković briljantan vojnik i pobjednik nad NATO-om i da bi njegov odlazak ugrozio sigurnost države.

Pavković je na čelu vojske ostao do sredine 2002. kad ga je Koštunica umirovio jer je “promijenio stranu” i zbližio se s njegovim rivalom Đinđićem. Pavković je odbio Koštuničin ukaz o umirovljenju, a zatim se, izgubivši podršku vojnog vrha, ipak povukao. Bilo je nemoguće utvrditi koliko stanova i kuća posjeduje. Osnovao je stranku, kandidirao se za predsjednika Srbije i postigao katastrofalan rezultat. Uhapšen je u sklopu akcije “Sablja”. Supruga ga je ostavila dok je bio u zatvoru; optužen da je 1999. sudjelovao u pokušaju ubojstva Vuka Draškovića. Uslijedila je haaška optužnica, a na Pavkovićevu sreću na njoj je bio i Lukić.

Kad je DOS izgubio izbore, nova Koštuničina vlada dala je do znanja da neće hapsiti haaške optuženike. Takav stav zadržan je dulje od godinu dana, sve dok se nije shvatilo da to ometa suradnju s Washingtonom i EU, čija bi podrška Beogradu bila poželjna u pregovorima o statusu Kosova.

Proteklih mjeseci bosanski Srbi Ljubiša Beara, Milan Gvero, Vinko Pandurević, Ljubomir Borovčanin, Drago Nikolić, Gojko Janković, Mićo Stanišić, Radivoj Miletić i Dragomir Milošević nakon sastanka s ministrom pravde Srbije Zoranom Stojkovićem u njegovoj pratnji odletjeli su u Nizozemsku. U gotovo identičnim priopćenjima navodilo se da optuženik ima povjerenja u Vladu Srbije i da je njegova odluka da se dobrovoljno preda Haaškom sudu u interesu obitelji, naroda i države. Vlada bi ocijenila da je odluka optuženog patriotska i odgovorna i da će Beograd dati garancije da se optuženi pusti na slobodu do početka suđenja, uz osiguranje neophodne pomoći njegovoj obitelji. Na sličan način u Haag je otišao i nekadašnji Pavkovićev suborac, zapovjednik Prištinskog korpusa Vladimir Lazarević, optužen za zločine na Kosovu, kojeg su ispratili Koštunica i patrijarh SPC-a Pavle.

Jedino je bivši načelnik generalštaba i nekadašnji potpredsjednik Đinđićeve vlade Momčilo Perišić u Haag otputovao redovnom avionskom linijom, bez ministarske pratnje, vjerojatno jer je bio član Koštunici omrznute DOS-ove vlade.

Postoje i razne teorije zašto se haaški optuženici odjednom guraju ne bi li što prije stigli pred suce. Prema jednoj, vlada je njihovim obiteljima osigurala stanove, automobile i novac ? spominju se svote do pola milijuna eura. Druga zasluge pripisuje bivšim vodećim ljudima Službe državne bezbednosti (SDB) Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Oni su pred Tribunalom optuženi za ratne zločine, ali su, na veliko iznenađenje u Srbiji, prije nekoliko mjeseci pušteni na slobodu do početka suđenja. Tvrdi se da Stanišić i Simatović pomažu vladi tako što nekadašnji njihovi podčinjeni, s bogatim iskustvom u tim poslovima, sistemom “vreća na glavu” uspijevaju uvjeriti haaške optuženike da se predaju Tribunalu.

Republička vlada je to demantirala, inzistirajući da su predaje zaista dobrovoljne, ali je, čini se, pretjerala u posljednjem slučaju, kad je na isti način opisala i odlazak policijskog generala Lukića u Haag. On je, nakon više operacija srcu, nekoliko puta ponovio da je teško bolestan i da bi odlazak u pritvor ravno iz bolnice značio sigurnu smrt. Lukiću su, međutim, 4. travnja u bolničkom hodniku, dok se vraćao u sobu s pregleda ultrazvukom, prišla trojica muškaraca i odveli ga. Vlada je ubrzo objavila da je Lukić otputovao u Haag, ali bez spominjanja dotad uobičajenog sastanka s ministrom pravde Stojkovićem, garancija i patriotizma optuženog. Lukićev odvjetnik izjavio je da je njegov klijent odveden u pidžami i papučama i da je odijelo dobio tek u bolnici u Rotterdamu, iz koje je, poslije liječničkog pregleda, prebačen u pritvor.

Glasnogovornik Koštuničine Demokratske stranke Srbije je Lukićev odlazak u Nizozemsku u pidžami i s priključkom za infuziju opisao kao “vrstu dobrovoljne predaje”. Ministar Stojković najavio je da će garancije vlade za Lukićevo puštanje na slobodu do početka suđenja stići naknadno.

U iznenadnoj suradnji SiCG-a s ICTY-jem prilično zbunjuje inzistiranje Vlade Srbije da niz optuženih za ratne zločine počinjene u BiH putuje u Haag preko Beograda. Slobodan Milošević pred Sudom već godinama inzistira da ni jedan pripadnik Vojske Jugoslavije nije sudjelovao u sukobima u BiH. Prošlog mjeseca je, međutim, javnosti u Srbiji postalo jasno da to nije istina, zahvaljujući slučaju Branislava Puhala, bivšeg pripadnika osiguranja Ratka Mladića. Kad se pojavila informacija da je on u beogradskoj kasarni Topčider, gdje su prije više od šest mjeseci na misteriozan način poginula dvojica pripadnika Gardijske brigade, ministarstvo obrane demantiralo je da takva osoba postoji u Vojsci SiCG-a. Isto su izjavili i tadašnji načelnik generalštaba general Branko Krga i zapovjednik Gardijske brigade. Kad se pokazalo da je Puhalo zaista kapetan Vojske SiCG-a u kasarni Topčider, oživjele su tvrdnje da vojska krije haaške bjegunce.

Tada je ministar obrane Prvoslav Davinić dao zanimljivu izjavu o Puhalu: “Ne postoji norma u našim propisima koja kaže da onaj tko je tjelohranitelj Mladića ne može raditi u Vojsci SiCG-a. Bio je u vojnoj policiji, stavljen je u marginalnu poziciju i čovjek radi. Da ga istjeramo iz vojske samo zato što je bio u policiji? Pa koliko ljudi treba da iziđe iz vojske koji su bili u VRS-u?”

Ubrzo je otvoreno i pitanje 30. i 40. kadrovskog centra generalštaba VJ: 30. je bio zadužen za “Republiku Srpsku”, a 40. za “Republiku Srpsku Krajinu”, što je osnova za haašku optužnicu da je Momčilo Perišić, kao načelnik generalštaba VJ, bio odgovoran za naredbe i nadzor pripadnika VRS-a i Srpske vojske Krajine koji su prekomandirani iz Vojske Jugoslavije. To znači da je, prema optužnici, Perišić sjedeći u Beogradu bio odgovoran i za sve postupke jedinica pod Mladićevim zapovjedništvom, uključujući i ubojstvo više od 7000 Muslimana u Srebrenici 1995.

U optužnici se navodi da je Perišić 30. i 40. centar osnovao u studenom 1993., kako bi se prikrilo plaćanje oficira bivše JNA u srpskim jedinicama na teritoriji BiH i Hrvatske, kao i prekomandiranih oficira Vojske Jugoslavije. Prema optužnici, svi najviši oficiri VRS-a i Srpske vojske Krajine bili su oficiri Vojske Jugoslavije, odnosno pripadnici 30. i 40. kadrovskog centra. To je bio jedan od načina da su srpske snage u BiH i Hrvatskoj u najvećoj mjeri bile financirane iz Beograda.

Četrdeseti kadrovski centar nestao je u jesen 1995. nakon akcije “Oluja”, dok je 30. centar ugašen 28. veljače 2002. kad je prekinuto financiranje VRS-a, kao uvjet za eventualni primitak SRJ u Partnerstvo za mir. Tada je oficirima pružena mogućnost da izaberu hoće li službu nastaviti u VRS-u ili u VJ. Zato nekadašnjim pripadnicima vojske bosanskih Srba nije problem da u Haag putuju preko Beograda. Vinko Pandurević, optužen da je kao oficir VRS-a sudjelovao u masakru u Srebrenici, izjavu o predaji Tribunalu dao je čak u generalskoj uniformi Vojske SiCG-a. Sve to moglo bi ojačati argumente BiH i Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu protiv Beograda.

Iz Haaškog suda poručuju da je od 13 bjegunaca većina dostupna vlasti SiCG-a. Trenutačno je za Beograd najvažniji Pavković, čiji nestanak pokreće pitanje je li moguće da, iako se znalo da je 12. travnja krajnji rok za njegov odlazak u Haag, nije bio pod stalnim nadzorom policije i Bezbednosno-informativne agencije (bivši SDB), na čijem su čelu bliski Koštuničini suradnici Dragan Jočić i Rade Bulatović. Ili su Pavkoviću te službe omogućile da pobjegne.

Ministar vanjskih poslova Vuk Drašković ocijenio je da vojne i civilne službe sigurnosti moraju stalno nadgledati gdje su optuženici: “To im je posao za koji su plaćeni. Donedavno svi smo znali gdje je Pavković, jer se šetao od TV studija do TV studija. Odjednom, za službe sigurnosti on je postao ‘nevidljiv’. To je opstrukcija državnog interesa.” Njegova utjecajna i ambiciozna supruga Danica sve što se događa opisuje kao “državnu bruku i dokaz da postoji kolektivna odgovornost za zločine, a ne samo pojedinačna”. “Smije nam se cijeli svijet. Optužene za zločin slavimo kao heroje, molimo ih da sami idu na sud, podmićujemo ih, ministri ih prate u Haag uz državne počasti, vlada financira njihove obitelji, a žrtve zločina za koje su optuženi još su po blatu batajničkih grobnica i neotkrivenih stratišta. Političke protivnike Služba i danas prati 24 sata, a Pavković, zvijezda TV stanica i beogradskih kavana, nestade”, izjavila je Danica Drašković.

Kako god bilo, ako SiCG uspije dobiti povoljnu ocjenu Studije o izvedivosti, sljedeći krupniji korak prema EU bit će čvrsto uvjetovan Mladićevim odlaskom u Haag, po mogućnosti prije srpnja, odnosno 10. godišnjice genocida u Srebrenici. A Mladićeva “dobrovoljna predaja” malo je vjerojatna.