Arhiva"Zašto su toliki "stručnjaci" proglasili norveške napade djelom islamskih terorista?", uvodno je pitanje analize Christophera Hitchensa, novinara, publicista i književnog kritičara, koji se osvrnuo na tragične događaje što su se odigrali u Oslu.

"Kako smo od Oklahoma Cityja imali 16 godina za promišljanje, morali bismo biti suptilniji pri dijagnosticiranju masovnih umorstava civila. Umjesto da otežavaju, oprečnosti nedavnog norveškog slučaja zapravo olakšavaju stvari. Dobroćudna populacija nedavnog poprišta katastrofe, obogaćena Stieg Larssonovim i Henning Mankelovim likovima, dopušta nešto širi pogled na različita bojna polja i lepezu motiva za analizu. Tu je sekularna skandinavska socijalna demokracija, čije su trupe trenutačno angažirane u zapadnjačkim vojnama Afganistana i Libije", piše Hitchens i dodaje kako su potonje činjenice navele nešto ortodoksnije konzervativce da primijete 'povezanost' ("Iako nije jasno identificiraju li se džihadske grupe u Norveškoj, recimo, s Gadafijem ili njegovim nedavnim pozivima na samoubilačke akcije protiv NATO-a").

Štoviše, nastavlja Hitchens, smrtonosni napadi bili su usmjereni protiv podmlatka norveške vodeće stranke, stožera multikulturalnih dobrih osjećaja i prijateljstva prema muslimanskim imigrantima. "Oni se baš i ne čine kao primarni cilj terorističkih grupa koje žele maknuti Norvešku sa svjetske vojne scene", naznačuje autor u tekstu za Slate.

"A opet, Anders Behring Breivik, glavni osumnjičeni za pogrom, ima vlastitu 'Jared Laughnerovu lektiru', a nadmoć bijele nordijske rase njegova je božanska inspiracija. Dirnulo me kada sam vidio da se Breivikovo flertovanje s masonerijom u nekim krugovima interpretira kao 'desničarsko'. U stara vremena, katolički fašizam mrzio je masone gotovo koliko i židove (naprimjer, čileanski predsjednik Salvador Allende bio je slobodni zidar, u tradiciji ljevičarskog antiklerikalizma koji s tugom gledam kako izumire). I konačno - iako u ovom kaleidoskopu ništa nije konačno - Breivik se navodno izjašnjavao kao strastveni pristaša cionizma, jednako kao i zakleti mrzitelj svake vrste islamizacije", navodi Hitchens te dodaje kako se upravo tom posljednjem aspektu mora pridati posebna pažnja.

"Istinskim neonacističkim bandama diljem Europe i njihovim smrtnim islamističkim neprijateljima zajednička je točka nasilni antisemitizam, dok antiimigrantski populisti na tragu Geerta Wildersa u Nizozemskoj priznaju Izrael, često protiv kriticizma multikulturalne ljevice.

Pogrešno tumačenje tih i sličih pokazatelja dovelo je do većeg intelektualnog kaosa od antiislamističkog lova na vještice koji je uslijedio nakon Oklahoma Cityja. Vodeći španjolski konzervativci, čineći upravo suprotnu pogrešku, krivo su optužili domaću iberijsku gangstersku grupu za počinjenje jedne od politički i vojno najsmrtonosnijih akcija džihada na europskom tlu: 'operaciju' koja je utjecala na ishod općih izbora u državi koja je članica NATO-a i također smrtno ranila koaliciju u Iraku. Taj je tjedan vjerojatno označio vrhunac Bin Ladenove koordinacije opasne terorističke mreže u Europi", piše Hitchens.

"Pitanje možemo postaviti i na sljedeći način: Postoji li uistinu simbioza ekstremnih džihadista i njihovih najljućih protivnika? Na snimkama i propovijedima iz džamija Londona i Hamburga možemo pronaći cijele manifeste o potrebi da se prema ženama odnosi kao prema pokretnoj imovini, da se iskorijeni bolest homoseksualnosti, poljulja židovska nadmoć nad međunarodnim financijama... i ostale fantazije mentaliteta Trećega Rajha. Dovedeno do svog patološkog i logičkog zaključka, to bi uključivalo nešto što Europljani i Amerikanci dosad nisu vidjeli: sukob različitih oblika fašizma da se vidi koji je napad na multietničku demokraciju najefikasniji.

Znakovi tog mentaliteta mogli su se vidjeti odmah nakon 11. rujna 2001, kada su Jerry Falwell, Pat Robertson i ostali demagozi koristili Bin Ladena da bi ukazali na prst božji. A neki sljedbenici Timothyja McVeigha, kroz medij 'istine 11. 9.' i ostalih misterija znanih samo odabranima, također su pokušavali konstruirati teoriju o globalnoj sili koja se ukazala toga dana. Ponovno, međutim, primjećujemo da su CIA i Mossad dobili lagodan zadatak odabira i pripreme mete, organiziranja urote i koordinacije, dok su drugorazrednim pripadnicima Al Kaide ostavili prljavi posao detonacije. Taj tužni i samoprezirni pogled na svijet rasplinuo se u zamrznutom kadru Abbottabadske vile, gdje glavni gost sjetno mijenja programe i prisjeća se dobrih starih dana kada je bio najsnažniji vođa.

Kulminirao je također u bijednom prizoru džihadskih sajtova u Oslu i njihovih postova radosti i slave dok su mislili da je upravo njihov sveti cilj doveo do napada, a koje su kasnije povukli kada je postalo jasno da je krivac neki luzer koji je imao malo drugačije razloge što želi pobiti sve te mlade ljude toga dana. Pisci novinskih naslova i urednici TV programa trebali su pričekati prije nego što su iznijeli svoje zaključke i bili dovoljno nepristojni da sugeriraju da su ubojice bile selektivne, čak i izbirljive. Takozvani eksperti trebali bi se sramiti što su koristili modus operandi da iz njega izvuku motive, kao što je Steve Emerson učinio u Oklahomi izjavivši da je maksimalizacija nasilja 'bliskoistočna osobina'. Blijedi kršćanski jahač Ultima Thule, s vlastitim viđenjem Knjige Otkrivenja, može se također reći da je inficiran 'bliskoistočnim osobinama' s kakvima se pakao dosad nije pohvalio

U međuvremenu, ulice i trgovi Sirije i komiteti libijske civilne opozicije pune se ljudima nestrpljivima da doznaju jesu li bili previše naivni da ulože sve, u nekim slučajevima i vlastite živote, u demokratsku tranziciju, miroljubive taktike, transparentnu raspodjelu predhodno ukradenih fondova i svrgavanje parazitske vojne i policijske kaste. Godinama smo molili Arape da postave svoje zahtjeve na taj način, a kada to naposljetku učine, odjednom postajemo oprezni i neodlučni. Ovaj posljednji mjesec oklijevanja Ujedinjenih naroda i Zapada bio je jedno od najneprincipijelnijih razdoblja novije povijesti. Čak i to što je jedan ambasador prenoćio u gradu Hami smatramo dostojnim medalje za hrabrost. Ako je to najviše što možemo učiniti, osuda mora biti nemilosrdna", kaže na kraju Hitchens.