Savo Štrbac, osim što je tužitelj Hrvata u Haagu, on je i branitelj dvojice optuženih Srba u slučaju OvčaraSavo Štrbac, voditelj “Veritasa”, skupio je sve glavne dokaze na osnovi kojih je Haag podigao sve optužnice protiv Hrvata. Uz to što je tužitelj Hrvata, Štrbac je i branitelj dvojice optuženih Srba u slučaju Ovčara, koji se trenutačno vodi u Beogradu. Predsjednik “Veritasa” nedavno se javno obrušio i na predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i optužio ga da bi i on trebao ići u Haag kao optuženik zbog toga što je srušio Jugoslaviju. Nakon tih izjava hrvatske su vlasti ponovo otvorile istragu o njegovu djelovanju u Hrvatskoj.

LEAD Štrbac smatra da je Mesić odgovoran za rušenje bivše SFRJ koju na pravi način, po njemu, nije uspjela nadomjestiti ni jedna nastala država LEAD Štrbac je u Krajini 1991. postao načelnik za obavještajne poslove pri 'ratnom štabu teritorijalne obrane Benkovac' jer je imao staž rezervnog oficira LEAD Srpska vlada i radikalna emigracija obilato financiraju Veritas, koje Štrbac naziva donatorima, iako ne navodi tko su financijeri Kako doznaje Nacional, istraga je samo potvrdila da je riječ o sumnjivoj osobi, dvojbenog karaktera i motiva, koji ne preže da upotrijebi sva sredstva kako bi što više Hrvata završilo iza rešetaka. No, zbog straha od Haaškog suda i Carle Del Ponte, nitko se iz službenih hrvatskih organa ne usudi javno reći što zna o krajnje sumnjivom djelovanju Save Štrpca. Sa saznanjima o rezultatima istrage hrvatskih organa posjetili smo Štrpca u njegovu uredu u Beogradu. U razgovoru s njim uvjerili smo se da nema bitnih pomaka u odnosu na propagandnu retoriku lansiranu potkraj 80-ih iz okruženja Slobodana Miloševića.

Savo Štrbac, “sekretar” samoproglašenih vlada pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koje su u Kninu u prvoj polovici 90-ih vodili, najprije Đorđe Bjegović, zatim Borislav Mikelić, te u Haagu optuženi Milan Babić, napustio je Hrvatsku 1995. nakon “Oluje” i otišao u Beograd, kamo je preselio i svoj “Veritas”, glavnog opskrbljivača haaškog tužiteljstva materijalima za podizanje optužnica u Hrvatskoj.

Sve je podredio nastojanju da dokaže kako je Domovinski rat u osnovi bio “zločinački pothvat”, što mu je na kraju, uspjelo ugraditi u haašku optužnicu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Štrbac, kako nam je sam rekao, najveći napor i dalje ulaže u osporavanje činjenice da je rat u Hrvatskoj bio logičan i neizbježan odgovor službenog Zagreba na agresivnu politiku glavnog haaškog optuženika Slobodana Miloševića, koji je početkom 90-ih započeo projekt stvaranja Velike Srbije.

I pred Nacionalovim novinarima Štrbac nije krio da bi u Haag rado pospremio i predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, jer ga i dalje smatra “odgovornim za rušenje bivše SFRJ, koju na pravi način nije uspjela nadomjestiti ni jedna od poslije nastalih država.” Miloševiću ne želi presuđivati, “jer je proces pred Haaškim sudom još u tijeku”, a ne može previdjeti ni to da mu je upravo Milošević sredinom 90-ih pružio gostoprimstvo kad se povlačio iz Knina.

Istraga hrvatskih organa pokazuje da srpska vlada i radikalni dio srpske emigracije obilato financiraju Veritas, što Štrbac u razgovoru eufemistički naziva “donacijama”, ne želeći nam precizno odgovoriti tko su ti “donatori”. Tko financira Štrpca, vidljivo je i po tome što je “Veritas” danas smješten u jednoj od zgrada srpske vlade u Dečanskoj ulici 8 u središtu Beograda, blizu poznatog hotela “Moskva” i Terazija. Nedaleko je i zgrada Skupštine Državne zajednice Srbije i Crne Gore.

Na Štrpčevoj listi pozitivnih likova u politici, kako je sam potvrdio, još nema Milorada Pupovca: “Pupovac ne može predstavljati Srbe u Hrvatskoj. To sam u javnom duelu na RTS-u otvoreno rekao i Pupovcu, jer većina Srba iz Hrvatske više ne živi ondje, nego je morala otići.” Ništa povoljnije nisu bile ni njegove ocjene o Žarku Puhovskom, predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora: “Ni Puhovski nije autentični predstavnik nevladina sektora u Hrvatskoj kad je riječ o Srbima. To može biti samo ‘Veritas’, koji ozbiljno istražuje njihova stradanja u ratu.”

Unatoč svim pozitivnim ocjenama iz međunarodnog nevladina sektora Hrvatskom helsinškom odboru, Štrbac njegov rad i dalje smatra nevjerodostojnim. Ni to što su prema toj udruzi vrlo sumnjičave snage desnog političkog opredjeljenja u Hrvatskoj Štrpcu ništa ne znači.

Štrbac, koji je do kraja listopada 1990. bio sudac Okružnog suda u Zadru, gdje je radio na kaznenim pitanjima, te je, po prirodi posla, presuđivao i ljudima optuženim zbog nacionalizma ili izvrgavanja poruzi državnih simbola, poput Titove slike, državnog grba ili zastave, sa svojom udrugom pretencioznog naziva “Veritas”, što na latinskom znači istina, u studenom 1994. postao je jedan od glavnih suradnika haaškog tužiteljstva.

Štrbac je rođen 1949. u Benkovcu, Pravni je fakultet završio u Zagrebu i gotovo cijeli život proveo u Hrvatskoj, a danas živi i radi u Beogradu. Postao je suradnik istražnog tima 2 haaškog tužiteljstva, koji se bavi isključivo istragama zločina nad Srbima. Kao čovjek koji ima državljanstvo Srbije i Crne Gore, ali i Bosne i Hercegovine, gdje je u Banjoj Luci osnovao područni ured “Veritasa”, od samoga svog pojavljivanja na političkoj sceni obnašao je istodobno više dužnosti.

U isto je vrijeme bio i “sekretar vlade” u Kninu, i predsjednik kninske komisije za razmjenu, a od 1993. postao je i voditelj nevladine udruge “Veritas” ulazeći tako i u nevladin sektor. Sve je te dužnosti preuzeo nakon što je potkraj 1990. zatražio razrješenje s dužnosti suca i prešao u odvjetnike otvarajući ured u Korenici, tvrdeći da ga zanimaju isključivo humanitarna pitanja.

Od početka Domovinskog rada u Hrvatskoj počeo je prikupljati dokumentaciju o zločinima nad Srbima, što se pretvorilo u predani rad na kompromitaciji hrvatske politike neovisno o tome tko je na vlasti. Ostalo je nepoznato javnosti da je nakon prelaska na okupirano područje postao i načelnik za obavještajne poslove pri “Ratnom štabu teritorijalne obrane općine Benkovac”, jer je iza sebe imao staž rezervnog oficira, obavještajca s činom kapetana JNA.

Hrvatski su organi otkrili i rekonstruirali i njegovo djelovanje za vrijeme rata. U dokumentu piše: ”Štrpčev je angažman otkriven na osnovi uvida u njegove osobne bilješke iz ratnog razdoblja. Tako je 9. svibnja 1991. ‘komandant štaba TO Benkovac’ Zoran Lakić pozvao Štrpca da se angažira u tamošnjoj TO, a 4. listopada 1991. sudjeluje u formiranju ‘ratnog štaba Benkovac’. Već 5. listopada iste godine sudjeluje na njegovom zasjedanju kao zamjenik zapovjednika, dok je dan kasnije imenovan za ‘predsjednika ratnog vojnog suda’. Već 7. listopada iste godine sudjeluje i na sjednici ‘ratnog štaba općine Benkovac kao predstavnik štaba TO’, a dvije godine poslije, 29. siječnja 1993., stavlja u funkciju policiju, vojne sudove i tužilaštvo, te radi u štabu na koordiniranju raznih aktivnosti u civilnom sektoru općine. Nešto kasnije postaje član, a ubrzo i predsjednik komisije za razmjenu ratnih zarobljenika čiji je rad u to vrijeme koordinirao načelnik sigurnosti pri zapovjedništvu Kninskog korpusa Zdravko Tolimir.”

Ukratko, iako Štrbac uvjerava javnost da je sve njegovo dosadašnje djelovanje bilo isključivo humanitarno, nerijetko mašući i zahvalnicama iz Haaga, očito je da je bio uključen i u sumnjive vojne aktivnosti i sudjelovao u kreiranju političke podrške pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Samo pokretanje “Veritasa” proizišlo je iz tadašnje nemoći srpske politike da uvjeri međunarodnu javnost u opravdanost svoje politike. Štrbac je osnovao “Veritas” 1993. neposredno nakon akcija Maslenica i Medački džep. Kako sam često ističe, “tada je skoro poludio zbog izvještavanja o ratu u Hrvatskoj kako na HTV-u, tako i u izvještajima velikih svjetskih televizijskim kompanija do kojih su se veoma teško pribijale informacije iz Knina. Tada su mi predstavnici međunarodne zajednice savjetovali da osnujem nevladinu organizaciju koja bi bila ozbiljnije shvaćena u međunarodnoj javnosti.” Tako je, prema njegovim vlastitim riječima, sve ono što nije moglo ići preko “vladinih” institucija nepriznate države počeo raditi preko “Veritasa” kao nevladine udruge preko koje je počeo plasirati sve ono što je i sam radio u “vladi”.

Štrbac je u to vrijeme uspostavio dobre odnose sa šeficom civilne uprave UNPROFOR-a u Kninu Heather Felsinger, a uspješno je surađivao i s predstavnicom Helsinki Watcha Ivonom Nižić, koja je od njega u svibnju 1993. preuzela niz diskutabilnih podataka o stradanjima Srba na kninskom području. Primjerice, s njegova popisa više od 2000 poginulih srpskih civila nedvojbeno je utvrđeno da je 67 osoba živo, a za 31 je utvrđeno da su život izgubile izvan ratnih sukoba.

Jedan od karakterističnih događaja vezanih za Štrpčeve aktivnosti iz tog razdoblja bio je vezan za slučaj iz lipnja 1994. Tada je Štrbac izvijestio članove Međunarodne komisije da se na otoku Oboljanu kod Šibenika nalazi koncentracijski logor u kojem je zatočeno oko 500 Srba. A u to su vrijeme na otoku Oboljanu bile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, većinom Bošnjaci, što je i utvrdio Međunarodni Crveni križ i komisija UN-a. Ništa manje nije bio indikativan sudski postupak protiv Mihajla Hrastova kojeg je optužnica teretila za ubojstvo 14 zarobljenih rezervista JNA na koranskom mostu. Upravo se Štrbac bio potrudio osigurati novac svjedoku optužbe Svetozaru Šarcu za troškove puta u Karlovac, gdje ovaj, međutim, u Mihajlu Hrastovu, kojeg je osobno poznavao, nije prepoznao ubojicu s koranskog mosta.

Još nije rasvijetljena ni uloga Save Štrpca u pogibiji zatočenog Josipa Marinovića sredinom 1992. Štrbac je tada zajedno s odvjetnikom Radomirom Kužetom iz kninskog zatvora izveo pretučenog Marinovića da bi ga 10 kilometara dalje ostavili na cesti da se sam snalazi. Marinović je nekoliko dana poslije pronađen mrtav uz neku ogradu. U svakom slučaju, prema rezultatima hrvatske istrage, Štrpcu nisu bila nepoznata zlostavljanja u kninskom zatvoru na koja se nikada nije ni osvrnuo.

Nakon svih dosadašnjih aktivnosti, nije isključeno da se Štrbac uskoro otvoreno i aktivno prebaci u pravi politički sektor. Izvjesno je da spada među zastupnike teze da plan Z-4, koji je uoči “Oluje” 1995. odbio prihvatiti Mile Martić, nije mrtav. Po njemu, “njega su tada prihvatili EU, UN, SAD i Rusija, pa ga sada samo treba reaktivirati.” U svakom slučaju, čini se da će se Štrbac danas pokušati vratiti u Hrvatsku preko politike te biti nositelj ideje već zaboravljenog plana Z-4 koji želi provesti u djelo i nedavno osnovana tzv. “Vlada Republike Srpske Krajine u izbjeglištvu”.

Dio podataka koje je dosad ponudio Međunarodnom kaznenom sudu Savo Štrbac i njegov “Veritas”, predočavajući svoje popise poginulih, pokazao se netočnim. Nakon što je bilo otkriveno da su neke od osoba iz optužnice protiv Ante Gotovine žive, i sam je Štrbac o tome izvijestio Carlu Del Ponte. Među imenima ubijenih pojavila su se i imena dviju živih žena, Bosiljke i Mirjane Berić, pa je i sam Štrbac odlučio tim povodom pisati glavnoj tužiteljici Carli Del Ponte.
Žurno je reagirao izvijestivši je da je učinila “dvije velike greške”, ali je njihova imena brzo nadomjestio dvama novim ? Miloša Ćosića i Jandrije Šare, obojice podrijetlom iz općine Knin.