Kakav će biti rezultat oštrih rasprava o povećanju limita visine vanjskog duga?U jeku oštrih rasprava hoće li i pod kojim uvjetima američki Kongres povećati granicu visine vanjskog duga te države, u tamošnjim medijima relativno nezapaženo prošla je vijest da je gradić Camden, smješten u saveznoj državi New Jersey, proglasio bankrot. Bankrot jedinica lokalne samouprave u SAD-u nije neuobičajen, no slučaj Camdena je specifičan. Taj je grad još do prije desetak godina bio jedan od najrazvijenijih industrijskih središta Amerike. Desetljećima je bio sjedište poznatog proizvođača konzervirane hrane Campbell’s, tu je 1940. tvrtka RCA izvela prvu povijesnu demonstraciju rada televizora u boji, prvo autokino otvoreno je u Camdenu, a grad je godinama bio pojam skladne zajednice s minimalnom nezaposlenošću. Problemi su počeli sredinom prošlog desetljeća kad su se industrijski pogoni u gradu počeli gasiti, a gradski prihodi od poreza padati.

CAMDEN JE ZAPAO u dugove, a posljednjih nekoliko godina funkcionirao je samo zahvaljujući jeftinim kreditima američke centralne banke FED. Kad je čelni čovjek FED-a Ben Bernanke prije nekoliko tjedana objavio da FED više neće moći povoljno kreditirati američke lokalne jedinice samouprave, u Camdenu su počeli problemi, a gradski oci suočeni s nemogućnošću daljnjeg zaduživanja bili su prisiljeni početi oštar program rezanja troškova. Otpuštena je četvrtina gradskih zaposlenika, među kojima polovica policajaca i trećina vatrogasaca. U samo nekoliko tjedana postotak zločina u gradu udvostručio se, a uplašenim građanima iz policije poručeno je da ne izlaze na cestu nakon što padne mrak. Zbog takvog porasta kriminala cijena nekretnina naglo je pala, pa su i banke smanjile svoju projiciranu vrijednost hipoteka, a kako je zbog financijskih problema najavljeno i uvođenje novih poreza, vjeruje se da bi uskoro Camden mogao biti poprište golemog vala iseljavanja koji bi urušio tamošnje tržište nekretnina i lokalnu ekonomiju. Upravo zbog toga primjer Camdena dobar je prikaz onoga što bi se u SAD-u dogodilo kad Kongres ne bi postigao dogovor oko povećanja limita visine javnog duga. Takva odluka u posljednjih 40 godina donesena je 72 puta, no nikad u tom razdoblju nije bila obilježena tolikim političkim sukobima kao danas. Razlog za to je jednostavan – nikad u proteklih 40 godina Sjedinjene Države nisu bile u tako lošoj ekonomskoj situaciji kao danas. Kako je administrativna granica američkog duga izražena u apsolutnom dolarskom iznosu, u godinama jakog razvoja te zemlje povisivanje te granice bilo je samo tehničko pitanje jer je zbog rasta ekonomije udjel duga u BDP-u ostajao isti. Ipak, u posljednjih dvadeset godina to se promijenilo. Iz godine u godinu američki dug je rastao, a eksplodirao je prije četiri godine kad je SAD prvo pogodila kriza hipotekarnih kredita, a onda i ekonomska recesija, najgora poslije Velike krize 20-ih godina prošlog stoljeća.

Od 2007. do danas javni dug SAD-a porastao je sa 36 na 70 posto BDP-a, što je otprilike 46 tisuća dolara po svakom građaninu i 130 tisuća po poreznom obvezniku. U takvoj situaciji jasno je da je odluka o povećanju granice duga u Americi osjetljivo političko pitanje, naročito s obzirom na kompliciranu političku situaciju koja tamo vlada. Republikanska stranka koja ima većinu u Predstavničkom domu Kongresa, raspravu o dugu vidjela je kao priliku da napadne demokratskog predsjednika Baracka Obamu i prisili ga da pristane na određene uštede u saveznom proračunu za iduće razdoblje. Iz perspektive republikanaca to bi bio politički uspjeh jer bi Obama bio prisiljen rezati na brojnim socijalnim davanjima i programima zdravstvenog osiguranja, pa bi zbog toga njegov rejting među biračima pao i bile bi mu smanjene šanse za novu pobjedu na predsjedničkim izborima za godinu i pol dana. Ta procjena možda je i točna, no rezovi u potrošnji teško će rezultirati oporavkom američke ekonomije, a stručnjaci upozoravaju da bi rezultat mogao biti suprotan - izbijanje nove recesije.

S DRUGE STRANE, ni Obamin plan zasad ne funkcionira. U posljednje dvije godine američke vlasti u suradnji s guvernerom FED-a Benom Bernankeom provode politiku jeftinog zaduživanja. FED poslovnim bankama, ali i samoj federalnoj vladi, omogućuje jeftino zaduživanje, nadajući se da će tako potaknuti ekonomski rast i zapošljavanje pa će tvrtke i građani s vremenom moći sami servisirati svoje dugove nastale za vrijeme recesije. Ipak, rezultati takve politike zasad su vrlo slabi. Dapače, danas je zaposlenih Amerikanaca tri milijuna manje nego prije tri godine kad je FED počeo takvu politiku. Ukupna stopa zaposlenosti najniža je u povijesti, a najduži je i prosječni vremenski rok potreban građanima da nađu novi posao – 39,8 tjedana. Također, brojni ekonomski indikatori vrlo su loši. Prodaja dugotrajnih proizvoda najslabija je u proteklih 20 godina, a indeksi potrošačkih cijena u stalnom su porastu. Golema količina novca koju je na tržište izbacio FED rezultirala je inflacijom, pa dolar sve manje vrijedi. Prema službenim podacima, američki građanin danas u prosjeku za jednaku količinu novca može kupiti oko 5 posto manje roba i usluga nego prije, no cijene nekih proizvoda poput benzina značajno su porasle, oko 37 posto. Standard američkih građana sve je lošiji, a jedini koji su profitirali od FED-ove politike su burzovni špekulanti na Wall Streetu.

Dok je realna ekonomija bila u golemim problemima, cijene dionica na burzi u New Yorku od Ben Bernanke, predsjednik FED-a, s vlastima provodi politiku jeftinog zaduživanjaožujka 2009. porasle su za 80 posto. Pojednostavljeno rečeno, bogati – oni koji posjeduju dionice - postali su još bogatiji, no srednja klasa koja ne posjeduje dionice, već kuće, dodatno je osiromašila. Značajan dio američke javnosti svjestan je te činjenice, pa republikanci sada to nezadovoljstvo nastoje politički kapitalizirati i prisiliti Obamu da uvede proračunske rezove. Dakako, rezovi u saveznom budžetu su nužni. Od svakog dolara koji tamošnja vlada potroši, 38 centi dolazi putem zaduživanja, pa se sad neki desno orijentirani ekonomski analitičari pitaju što će biti kad se SAD više ne bude mogao zaduživati. To je legitimno pitanje, no republikanci pritom zaboravljaju da je za značajan dio američkog duga i sadašnjih problema izravno odgovorna administracija bivšeg predsjednika Georgea Busha, koja je pokrenuvši ratove u Afganistanu i Iraku napravila najveći proračunski deficit u povijesti zemlje. Prema konzervativnijim procjenama ti ratovi stajat će SAD oko 4000 milijardi dolara, što je otprilike 40 tisuća dolara po svakom kućanstvu. Posljedica toga, ali i Obamine odluke da uvede univerzalno zdravstveno osiguranje za sve građane, jest da je državni deficit narastao izvan mogućnosti kontrole. Tako ni republikanci ni demokrati nemaju konkretan odgovor kako ga u kratkom roku smanjiti. Tri su moguće opcije. Prva je da se reže potrošnja, odnosno isplate za socijalna prava, no takva odluka mogla bi imati teške posljedice na životni standard američkih građana. Danas oko 51 posto Amerikanaca dobiva novac iz saveznog proračuna. Ministarstvo financija svakog mjeseca uplaćuje novac na 88 milijuna računa, bilo da je riječ o plaćama, socijalnoj pomoći ili raznim subvencijama.

OKO 14 POSTO građana, njih 42 milijuna, svakog mjeseca dobiva bonove za jeftinu hranu, a deseci milijuna ovise o Medicaidu, programu zdravstvene zaštite za najsiromašnije. Ključno je pitanje: ako će se rezati troškovi, kome uzeti? Druga opcija za američku vladu jest da pokuša povećati proračunske prihode, a to uglavnom može učiniti kroz povećanje poreza. Ipak, takva mjera vrlo vjerojatno bi rezultirala novim padom gospodarske aktivnosti, a pitanje je koji bi bio njezin doseg. Naime, da bi se pri aktualnim poreznim stopama pokrio deficit u proračunu, Sjedinjenim Državama treba novih 700 kompanija veličine i razine prihoda Applea, inače druge najvrednije svjetske tvrtke. Očito je da se to u kratkom vremenu ne može postići.

POSLJEDNJA OPCIJA je da se nastavi u aktualnom ritmu zaduživanja, no problem je što ta politika ima rok trajanja. Svjetske rejting agencije već su u nekoliko slučajeva najavile da razmatraju smanjivanje kreditnog rejtinga SAD-a, čime bi zaduživanje te države bilo znatno skuplje. Vjerojatno će SAD koristiti svu svoju političku moć da spriječi takav scenarij, no svojevrsni neslužbeni pad rejtinga već se dogodio. Otprije nekoliko tjedana cijena CDS-a, osiguranja od neplaćanja obveznica, za SAD je porasla iznad razine sedam drugih država. Pojednostavljeno, to znači da ulagači danas procjenjuju da je veća mogućnost da će bankrotirati SAD nego da će se to dogoditi Njemačkoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Švicarskoj i Finskoj. Takvo nešto dosad je na svjetskim financijskim tržištima bilo nezamislivo, pa je zbog toga i dobar indikator razmjera ekonomske krize koja potresa SAD. U tim okolnostima bilo kojoj drugoj državi cijena zaduživanja bi također porasla, no u SAD-u to nije slučaj jer značajan dio državnih obveznica ustvari kupuje centralna banka. FED tiska novac, a onda ga na tržište plasira tako da otkupljuje obveznice od Ministarstva financija, ali i rizičnu imovinu od banaka. Tako je, primjerice, FED vlasnik 90 posto loših hipoteka u SAD-u, a svi ti izdaci pokazuju se kao sve veće opterećenje za tu instituciju i njezina čelnika Bena Bernankea. Problema imaju gotovo svi. U posljednje dvije godine 36 od ukupno 50 američkih država podiglo je poreze, no savezna država New York svejedno je u prosincu prvi put u svojoj povijesti kasnila s isplatom plaća zaposlenima.

Cijena već spomenutih CDS-ova za Kaliforniju danas je jednaka cijeni koju osiguravatelji naplaćuju za obveznice Grčke, a Rhode Island mogao bi postati prva savezna država u povijesti koja je ušla u “default”, odnosno nemogućnost vraćanja dugova. U takvoj situaciji i pod utjecajem desničarskih medija, u američkoj javnosti vlada sve veća histerija vezana za javnu potrošnju. Gotovo da ne prođe dan a da se u tamošnjim medijima ne objavi neka priča o rastrošnom ponašanju državnih institucija. Posljednji takav slučaj dogodio se prije nekoliko dana kad je otkriveno da je Nacionalni institut za zdravlje potrošio 2,4 milijuna dolara na istraživanje povećava li alkohol rizik zaraze AIDS-om kod kineskih prostitutki. S optužbama za rastrošnost suočen je bio i Obama nakon posjeta Indiji, kad su desničarski mediji izračunali da je svaki dan njegova boravka u toj zemlji porezne obveznike stajao oko 200 milijuna dolara. Ipak, iako bi konzervativni analitičari htjeli krivnju za to stanje svaliti na rastrošne političare, istina je da je problem puno dublji. Naime, američki građani tijekom protekla dva desetljeća navikli su živjeti na kredit i država će se teško oporaviti od problema dok se to ne promijeni. Ukupni dug američkih kućanstava krajem 2010. iznosio je 13,4 bilijuna dolara, odnosno 107 posto ukupnih godišnjih prihoda tih istih kućanstava. Američki građani su u prosjeku dužni više nego što zarade u godinu dana, a njihovi dugovi rasli su puno brže od javnog duga i udvostručili se od 2007. Samo po kreditnim karticama svako američko kućanstvo dužno je više od 14 tisuća dolara, a taj dug iznosi ukupno oko 790 milijardi dolara. Sve te dubioze američki građani stvorili su dok su im cijene brojnih roba i usluga bile znatno niže nego u drugim dijelovima svijeta. Samo za usporedbu, rate za otplatu hipoteka u SAD-u su i danas 30 posto niže nego u Kanadi, 44 posto niže nego u Velikoj Britaniji i 400 posto jefitnije nego u Brazilu. Što će se dogoditi kad te cijene u SAD-u porastu?