“Ovdje se više ne može živjeti. Ne daju nam raditi, a kamoli zaraditi za život. Ako su u Vukovaru ljudi još prije 5000 godina imali idealne uvjete za lagodan život, zašto ga mi danas nemamo, zašto ne vidimo te novce koje nam šalju?” To je Nacionalovim reporterima rezignirano rekla mlada prodavačica koja se u Vukovaru za egzistenciju bori radeći na crno u trgovini za 1500 kuna. Ljudima poput nje malo znači činjenica da je po zakonu o Vukovaru neoporezivi dio dohotka 3840 kuna, da poslodavac ima pravo na povrat polovice novca uplaćenog u mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Vukovar ? simbol hrvatskih patnji, ali i inata i borbe za slobodu – posjetili smo četrnaest godina nakon rata i dva tjedna uoči Dana grada. Jedan je to od onih dana kad, pričaju nam Vukovarci, na grad na Dunavu neizostavno doleprša šarolika lepeza političara u želji da iskoriste još jednu priliku za vlastitu promociju u zajamčenom prime time terminu Dnevnika. Stanovnicima tog grada opet će bezočno obećavati med i mlijeko kao kompenzaciju za njihove ratne patnje. Poučeni lošim iskustvom ove im godine Vukovarci neće povjerovati.

HDZ oporbu drži i informativnoj blokadi i kontroliraju novine i radio. Ako novinari ne pišu što gradonačelnik želi, on im jednostavno 'odgodi' plaću Od 25.000 stanovnika, 8 tisuća je umirovljenika, a po 6 tisuća je zaposlenih i onih koji čekaju posao. Zarađuju tek sretnici zaposleni u državnoj upravi, koji nisu Vukovarci Poglavarstvo je za 500.000 kuna namijenjenih socijali kupilo novi peguot 607, a za intelektualne usluge mjesečno je trošeno i do 820.000 kuna Gradonačelnik tvrdi da je Fond za obnovu i razvoj totalni promašaj i da ga treba ugasiti, iako je on član uprave tog istog fonda 'Što o viziji Vukovara znaju da ne kažem neki stari prdonje koji su radili u Borovu, nazvali se gospodarstvenicima pa '86. otišli u mirovinu? 'Ja sam Srbin iz Borova sela, sa Savulje. To je najlošija etiketa koju možete dobiti u Hrvatskoj, pa ipak više poslujem s Hrvatima nego sa Srbima' Milijardu i 600 milijuna kuna uloženih u obnovu Vukovara taj grad nije približilo prijeratnom blagostanju kad je 45.000 njegovih stanovnika na raspolaganju samo u industriji imalo više od 35.000 radnih mjesta. Jedino što podsjeća na ta vremena nadaleko su poznata marljivost i gostoprimstvo Vukovaraca. Sve kuće koje su ugrubo obnovljene njihovi su stanovnici pažljivo sami završili i mnoga vukovarska naselja danas su čak i ljepša nego prije granatiranja. Ali gospodarstvo je ostalo uništeno. Od današnjih 25.000 stanovnika Vukovara, osam tisuća je umirovljenika, a po šest tisuća je zaposlenih i onih koji uzalud čekaju posao. Primjerice, u tvornici Borovo trenutačno je zaposleno 600 ljudi, dok ih je prije rata tamo bilo zaposleno 17.000.

U Vukovaru danas pristojno zarađuju tek sretnici zaposleni u državnoj upravi, no rijetki od njih u Vukovaru i žive. Da je doista tako uvjerava nas slika na koju nailazimo ujutro prije početka radnog vremena. Kolone automobila okupiraju gradske ulice, a isti ti automobili nakon radnog dana stvaraju goleme gužve na izlasku iz grada. “To zaposleni u državnoj upravi odlaze kući u Vinkovce, Osijek i ostala mjesta. Nitko vam od njih nije Vukovarac. Tu samo dolaze raditi, dok Vukovarci posla nemaju ni za lijek”, kaže nam stariji gospodin, a zatim objašnjava kako su se u Vukovaru radna mjesta dijelila dok je većina Vukovaraca još bila u progonstvu.

Vukovar je danas, pričaju nam njegovi stanovnici, grad staraca i djece. Radno aktivno stanovništvo u grad se ne vraća ili iz njega bježi zbog nemogućnosti da prehrane sebe i obitelj. Iako se u javnost često plasira teza da su ruševine i tenzije između Hrvata i Srba najveći vukovarski problem, riječ je zapravo o minornim teškoćama naspram besperspektivnosti čiji su pravi uzrok nezaposlenost, nepostojeća privreda i indiferentnost lokalne i državne vlasti. Da su to istinski problemi ovoga grada, Nacionalovim je reporterima tijekom trodnevna posjeta Vukovaru potvrdio ama baš svaki sugovornik.

Najplastičniji primjer nemara za gospodarski razvoj grada je slobodna zona Vukovara, koju je premijer Ivo Sanader prilikom posljednjeg posjeta gradu proglasio najvećim prioritetom ovog kraja. Ona je obećavala puno i jedina je zapravo Vukovar mogla probuditi iz gospodarske kome. No prilikom posjeta toj famoznoj zoni uvjerili smo se da je ono što Sanader naziva prioritetom i danas samo šipražje okruženo ruševinama. A prošle su četiri godine od pokretanja projekta. Zona koja se proteže na čak 43 ha površine formalno je osnovana 16 svibnja 2002, a ulagačima je trebala pružiti sjajne mogućnosti – u prvih pet godina poslovanja bili bi oslobođeni plaćanja poreza na dobit, a nakon pet godina i nadalje plaćali bi samo 25 posto tog poreza. Dodatna je pogodnost što svaku investiciju na području grada sufinancira Fond za obnovu Vukovara s čak 20 posto iznosa, a investitor ima pravo na povrat doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Bankovne kamate za pokretanje posla sufinancira grad Vukovar, a tvrtke u zoni ne plaćaju javno održavanje i izuzete su od plaćanja PDV-a za poslove obavljene unutar zone. Do danas se od svega toga nije dogodilo ništa.

“Tri godine čekali smo koncesiju, a kad smo je dobili, nismo dobili ugovor. Kad pak dobijemo ugovor, više nema novca za osnivanje zone. Slobodna zona formalno će postojati, ali ostat će samo korov. Da je zaživjela, postala bi raj za ulagače”, ispričao nam je na zapuštenoj livadi slobodne zone njezin direktor Josip Galić, inače predsjednik lokalnog HSLS-a. Dodaje kako su partneri unaprijed potpisali i društveni ugovor o osnivanju trgovačkog društva slobodna zona Vukovar i izabrali sva tijela društva. “No ugovor o koncesiji još nije potpisan, a u odluci Vlade koju je potpisao Ivo Sanader jasno stoji da se on mora sklopiti u roku od 60 dana, koji su istekli još 30. studenoga prošle godine”.

Ukratko, slobodna zona ?magnet za ulagače, a samim time i jamstvo za otvaranje Vukovarcima toliko potrebnih radnih mjesta ? ostala je samo na papiru. Njezin direktor ogorčen je takvim nemarom, ali i nedostatkom bilo kakve vizije razvoja Vukovara. “Slobodna zona trebala je infrastrukturu dobiti preko obližnje gospodarske zone. Grad je odjednom ostao bez novca namijenjena ulaganju u tu zonu i danas su obje potpuno zapuštene. Novci jesu uloženi u obnovu kuća, ali ne i u razvoj. Što ljudima vrijedi krov nad glavom kad nemaju gdje raditi. Inače, HDZ vukovarsku oporbu drži u informativnoj blokadi. Kontroliraju Vukovarske novine i Vukovarski radio koji su u vlasništvu tvrtki Komunalac, Tehnostan i Vodovod, Gradskog poglavarstva, općina Lovas i Tovarnik. Ako novinari ne pišu što gradonačelnik želi, on im jednostavno “odgodi” plaću. Tako više ne ide. Poglavarstvo nema viziju razvoja, što je rezultiralo nezaposlenošću, lošim standardom i nizom financijskih afera, na koje su građani već oguglal”.

I doista, Vukovar je posljednjih mjeseci postao grad oštrih političkih prepucavanja, malverzacija i financijskih skandala koji su razotkrili da se novac namijenjen obnovi i razvoju Vukovara troši na sumnjiv način. O mutnom baratanju gradskim novcem prvi je javno progovorio predsjednik oporbenog HNS-a Marin Krizmanić, koji je s kolegama iz još četiri oporbene stranke podigao kaznenu prijavu protiv gradonačelnika, HDZ-ovca Vladimira Štengla zbog nenamjenskog trošenja sredstava iz Fonda za obnovu i razvoj Vukovara.

“Lani u listopadu uvidjeli smo da se u gradskom proračunu pojavljuju financijske stavke bez ikakve analitike, bez razrade na što je novac potrošen. Primjerice, samo tog mjeseca na automobilske gume za pet službenih automobila Poglavarstvo je potrošilo 98 tisuća kuna, a na uredski materijal spiskalo 667 tisuća. Za intelektualne usluge mjesečno se trošilo i do nevjerojatnih 820 tisuća kuna. No ono što nas je zgrozilo jest to što je 500.000 kuna namijenjenih socijali Poglavarstvo prebacilo za kupnju novog peugeota 607. Kad smo Vladimira Štengla pitali kako je mogao učiniti takvo što u gradu u kojem većina ljudi živi u siromaštvu, odgovorio je da tog mjeseca nije bilo zahtjeva za socijalnu pomoć. S druge strane, dok se kupuju auti, prestaju radovi na sanaciji Vodotornja jer, kao nema novca, a za obnovu je već plaćeno više od 700 tisuća kuna. To je strašno i sramotno”, priča Marin Krizmanić dodajući kako su te i brojne druge stavke vukovarskog proračuna jasno pokazale da se kroz gradsku blagajnu provlači novac za koji nitko ne zna na što je i kako zapravo potrošen.

Zanimljivo je, kaže, kako 71 posto proračunskih sredstava koristi gradsko poduzeće Komunalac, a ono pak, budući da nije kvalificirano izvoditi sve građevinske radove, za neke poslove plaća kooperantima. No to, veli, ne radi kad je posao obavljen, nego unaprijed plaća fakture. Da stvar bude gora, neki se poslovi, tvrdi, plaćaju i dvaput.

“To otvara neslućene mogućnosti za malverzacije s gradskim novcem. Da vladajući u Vukovaru rade što i kako hoće postalo je jasno kad su iz sredstava Fonda za obnovu i razvoj Vukovara 14,6 milijuna kuna naprosto prebacili na račun Poglavarstva, a onda ga raspršili na kojekakve stavke. Kad smo tražili objašnjenje te nezakonite transakcije, koju Upravni odbor Fonda nikad nije razmatrao ni odobrio, iz grada su nam objasnili da se “prešlo s prakse da se određeni radovi u gradu plaćaju s računa Fonda, pa će se novac sad prebacivati na račun Poglavarstva da ga oni raspoređuju po svom nahođenju. A to, dakle, gradskoj vlasti omogućuje da novcem za obnovu grada raspolaže kako hoće”.

Sve to rezultiralo je još jednom prijavom Državnom odvjetništvu, i to protiv Fonda za obnovu i razvoj Vukovara i njegova tadašnjeg predsjednika Željka Tice koji je samovoljno Poglavarstvu prebacio novac Fonda. Da je prijava opravdana pokazalo se i kad su na Ticine nezakonite radnje upozorili i njegovi kolege iz Fonda, ali i Ljudevit Herceg, pomoćnik ministra Božidara Kalmete koji je na sjednici Upravnog odbora Fonda Tici rekao: “Neki je dokument morao postojati koji bi bio pravni temelj na osnovi kojeg bi vi funkcionirali, jer Upravni odbor ne mora prihvatiti vaše opravdanje na osnovi čega ste radili, a to znači da ste nezakonito trošili”. Nakon te sjednice premijer Ivo Sanader smijenio je Željka Ticu s mjesta predsjednika Fonda. No o kaznenim prijavama protiv njega te Vladimira Štengla Državno odvjetništvo još ne daje nikakve komentare iako se zna da je policija već prikupila brojnu dokumentaciju kojom oporba pokušava dokazati kriminal u gradskoj upravi.

No sve te optužbe vukovarski gradonačelnik negira i naziva političkim podmetanjima tipičnim za predizborno vrijeme. “Čim su krenule te prijave, mi smo od Državnog odvjetništva sami tražili da ispita sve inkriminirajuće navode i naš rad. Ako se utvrdi da smo radili krivo, spremni smo snositi odgovornost”, rekao nam je Vladimir Štengl u svom uredu u novoj, modernoj zgradi Poglavarstva. A dok se po gradu naveliko šuška kako gradonačelniku skandali oko rada Fonda idu na ruku jer u stvari želi njegovo gašenje kako bi s gradskim vodstvom sam mogao odlučivati o putovima novca za Vukovar, Vladimir Štengl i ne pokušava sakriti da želi njegov kraj.

“Fond je totalni promašaj. Kao prvo, raspolaže iznimno malim sredstvima, a drugo, puno je toga radio na svoju ruku potpuno nenamjenski. Mi smo uostalom kao grad i predložili da Fond pređe pod, da tako kažemo, gradsku kapu. Fond nije dao bog zna kakve rezultate, a veliko je pitanje zašto je to tako”, kaže Vladimir Štengl. Doduše, čudno je što gradonačelniku nije jasno zašto Fond, kako kaže, ne daje rezultate kad je on sam član njegova Upravnog odbora. S druge strane, Štengl tvrdi da unatoč svim problemima i političkim sukobima Vukovar funkcionira bez ikakvih problema. “Pitat ćete ima li dosta novca. Naravno da nema, pa nema ga dosta ni u Zagrebu, ali grad funkcionira onako kako smo mi zacrtali”. Upitan što misli o katastrofalnoj gospodarskoj situaciji koja očito nije dobro “zacrtana” Štengl kaže:

“Ljudi moraju shvatiti da poslije privatizacije gradska uprava nema nikakve ingerencije za gospodarstvo. Mi možemo samo nešto preporučiti i savjetovati. Potrebni su poduzetnici kojima se moraju omogućiti kreditne linije i oni ih moraju koristiti i preuzeti rizik. Međutim, iako smo osigurali kreditne linije, one nikad nisu bile iskorištene”, kaže vukovarski gradonačelnik. O slobodnoj zoni i njezinu nefunkcioniranju kaže kako je grad krenuo u njezinu realizaciju u suradnji s Ministarstvom gospodarstva koje je Vukovaru, kaže, obećalo svu potrebnu pomoć.

“No najednom se sve okrenulo protiv nas. Došao je zakon o Vukovaru koji spominje podunavsku slobodnu zonu. Ona je osnovana pod hitno, a da mi do današnjeg dana nismo potpisali ugovor o koncesiji. Ja ne znam zašto se to nije dogodilo. Nije mi jasno koja je to igra. Pitanja o tome državnom smo vrhu postavljali puno puta, no za to jednostavno nije bilo sluha. Priznajem, možda smo trebali biti energičniji u nastupu prema državnim institucijama, ali s druge strane ako ovoj Hrvatskoj Vukovar zaista predstavlja to što predstavlja i ako se svi zaklinju u ovaj grad, zašto bih ja morao podsjećati da se angažiraju. Ali svi oni čim prođu Đergaj (silos između Vukovara i Vinkovaca, op. a), već su zaboravili Vukovar. U tome je stvar”, priča Štengl. Zamoljen da komentira česte kritike Vukovaraca koji njemu i gradskom vodstvu zamjeraju nepostojanje vizije o razvoju grada rekao je:

“Volio bih vidjeti te koji to pričaju. Kad je riječ o viziji, dopuštam si reći da meni o Vukovaru nitko ništa ne treba govoriti. Točno znamo što hoćemo od Vukovara, a to što je netko obećavao ga će grad biti obnovljen za pet godina, druga je stvar. Osim toga, kakve su to priče da nema vizije. Koja vizija? Što o viziji Vukovara znaju, da ne kažem, stari prdonje koji su radili u Borovu, nazivali se gospodarstvenicima pa ‘86. otišli u mirovinu.”

I tako, dok je u Vukovaru gotovo sve postalo pitanje politike, privatni poduzetnici, koji ne čekaju da im se prilika za zaradu pruži na pladnju, uvjeravaju da je Vukovar itekako dobra poslovna prilika. “Vukovar je idealno mjesto za ulaganje, i to ne samo zbog olakšica koje predviđa zakon o Vukovaru. Vjerujte mi, Vukovarci su strašno marljivi ljudi. I prije rata odlično su živjeli jer je ovdje nakon povratka s posla svatko nešto dodatno radio”, kaže Stipan Mijok, najveći privatni investitor u Vukovaru koji je uložio 34 milijuna kuna u gradnju hotela Lav. “Sretan sam što sam na vrijeme uložio sve što sam imao u Vukovar jer ovdje novac ne može propasti. Sad samo treba doći i raditi. Šteta što to dosad nije učinilo više ulagača u gospodarstvo, ali uvjeren sam da ništa ne može spriječiti razvoj grada.”

A da se u Vukovaru može pokrenuti i održati itekako unosan biznis, svojim primjerom dokazuje i Nedeljko Lukić, uspješni vukovarski stolar koji zapošljava 11 ljudi. U svojoj radioni u kojoj ručno izrađuje vrhunsku stolariju od slavonskog hrasta kaže: “Ja sam Srbin iz Borova sela, sa Savulje (dio naseljen bosanskim Srbima). To je najlošija etiketa koju možete imati u Hrvatskoj, a ipak imam potpuno normalne odnose s Hrvatima, čak više poslujem s njima nego sa Srbima. Ljudi ovdje više ne razbijaju glavu međunacionalnim odnosima, jedino žele raditi. Volio bih da mi netko objasni kakva je to razlika ako je čovjek Hrvat ili Srbin! Svi mi jedino hoćemo živjeti kao ljudi, kaže Lukić.

Anđa Marić, bivša odbojkašica, arhitektica i poznata vukovarska ugostiteljica u grad se vratila prije osam godina i od tada u njemu živi i radi. Vlasnica je vukovarske diskoteke Quo Vadis na legendarnoj Mitnici, koja je početkom rata bila mjesto gdje su se okupljali hrvatski branitelji i postavljali prve kontrolne punktove. Danas u tu istu diskoteku dolaze i mladi Srbi. Anđa Marić još je 1997. iz Zagreba počela svakodnevno dolaziti trenirati mlade vukovarske odbojkašice, Hrvatice i Srpkinje. Tvrdi da se od dana kad se vratila u Vukovar do danas vide velike promjene na bolje.

“Naravno, svi bismo željeli da to ide još brže i kvalitetnije. Vjerujem da je za Vukovar bilo namijenjeno puno novca, ali problem je što on ne ostaje tu. Drugi je problem što je malo onih koji mogu pokrenuti grad. Ljudi su pobijeni a nitko ih nije zamijenio. Najgore je što mi koji živimo u Vukovaru ne odlučujemo ni o čemu”. Ono što ovoj uspješnoj poduzetnici najviše smeta u njezinu gradu je to što, kaže, nikako da se pruži prilika rijetkim obiteljima i osobama koje su vrlo kvalitetne. “Govorim o mladim ljudima kojih je malo, ali imaju sjajne potencijale. No oni ne mogu doći do posla, pa zato ili rade po kafićima i trgovinama ili bježe iz grada. Osobno nikad nisam požalila što sam se vratila. Ovo je bogom dano područje kakvo ne postoji nigdje na svijetu. Tu imate svoj identitet i mir i savršene mogućnosti za život. No naš grad će oživjeti tek kad se mladim ljudima stvore uvjeti da ostanu ili da se ovdje dosele iz drugih krajeva Hrvatske. Treba naprosto iskoristiti ljude koji još nisu iskvareni i tek tada će svi shvatiti da ovaj grad pruža mogućnosti kakve čovjek može samo sanjati!”

Pater Slavko
Vukovarska crkva Sv. Filipa i Jakova dobrim je dijelom obnovljena nakon reintegracije Podunavlja. O odnosim Hrvata i Srba u Vukovaru priča pater Slavko Antunović, svećenik koji je prošao tri mjeseca torture u zarobljeničkom logoru u Sremskoj Mitrovici.
“Hrvati su ljuti na Srbe jer smatraju da ne žele pomoći u traženju nestalih Vukovaraca. Srećom, nisu se ispunile najave da će s povratkom Hrvata početi osveta. Otkad smo se vratili, nitko zbog svoje nacionalnosti nije ustrijeljen ili pretučen, ako tu ne računamo tinejdžere koji se tuku i zbog beznačajnijih razloga od nacionalne pripadnosti”, zaključio je pater Slavko. Iako je crkva devastirana i opljačkana, tijekom rata bilo je i začuđujućih trenutaka, koji nisu poznati široj javnosti. “Pobožni pravoslavni vjernici čuvali su tijelo svetog Bone, koje je našoj crkvi dao još papa Benedikt XIV. Pljačkaši su ga htjeli ukrasti, pa je buknuo oružani sukob s vukovarskim pravoslavcima koji im to nisu dopustili. Kasnije je netko ipak uspio spaliti tijelo sv. Bone i crkvu pripremiti za miniranje. Srećom, nakon dojave to je spriječio Unprofor.

Rijetki su primjeri državnih tvrtki u Vukovaru koje su pokrenule poslovanje bez potpore države, i koje plaćaju sve svoje obveze na vrijeme. Jedna od njih je vukovarski trgovački lanac Velepromet koji je prije rata ostvarivao 135 milijuna ondašnjih njemačkih maraka dobiti. Do sada je obnovljeno 25 od 135 prijeratnih trgovina ove tvrtke. Njezin direktor Zvonimir Ivanišević jedan je od prvih Vukovaraca koji su se vratili nakon reintegracije. “Obnova, koju radimo iz vlastitih sredstava ipak je ograničena jer nam je primarni cilj redovito poslovati, a tek od zarade ulagati u obnovu. Kad smo se vratili, gotovo je sva infrastruktura bila oštećena, ali održavali smo kontakt sa zaposlenima i za vrijeme progonstva, pa ih se dobar dio vratio”, priča Ivanišević ispred skladišta Veleprometa u kojem su nakon pada grada zatočeni i ubijen i brojni vukovarski Hrvati. Zvonimir Ivanišević preživio je taj užas, no danas ne dopušta ni najmanja nacionalna prepucavanja između 130 radnika Veleprometa, koji su raznih nacionalnosti.

Dufek
Osnivač vukovarskog Lions kluba, vukovarski poduzetnik Josip Dufek, pokrenuo je ambiciozan plan. Nekad najveći hrvatski uvoznik kave, a danas jedini proizvođač koji espresso proizveden u Vukovaru izvozi u Italiju, s ostalim članovima Lions kluba pokrenuo je akciju izgradnje olimpijskog bazena u Vukovaru te pomoćnog manjeg bazena koji bi zimi služio i kao klizalište. “Jedna od mogućih lokacija ovog bazena je obnovljeni sportski centar, ali moguće su i druge lokacije. Samo u profesionalno klizalište investicija će prema predračunu biti 2,8 milijuna kuna, ali od toga milijun otpada samo na pripremne radove i infrastrukturu koje će nam vjerojatno pokloniti vukovarske tvrtke. Upravo smo naručili idejno rješenje i očekujemo da ćemo do ljeta imati i točnu lokaciju”, kaže Dufek.