Zoran FerićDok traje seks-skandal s manekenkama i estradušama koje su pružale seksualne usluge za velike pare, ženski dio javnosti smatra da treba objavljivati imena mušterija, poznatih liječnika, sportaša, političara jer je da je to odvratna čeljad koju nakon tog saznanja ni vlastita majka više ne bi mogla voljeti. No da se objave imena mušterija svih prostitutki, te bi se žene neugodno iznenadile kad bi među njima prepoznale svoga tatu, djeda, muža, brata, ljubavnika, dragog prijatelja iz djetinjstva ili prvu ljubav.

Ako se mene pita stvar je jasna. Mislim da ničije ime u tome poslu ne treba objavljivati jer je to privatna stvar cura koje su prodavale uslugu i mušterija koje su je kupovale. Najnemoralnija stvar u svemu tome zapravo je cijena: 3500 eura apsolutno je pretjerana cijena za nekakvu seksualnu seansu pa trajala ona jednu noći ili čitav vikend. Pogotovo je to moralno škakljivo ako se uzme u obzir da velik dio novca koji se vrti oko prostitucije nije stečen na legalan, a pogotovo ne na moralan način. To je ono što bismo se kao društvo trebali zapitati, a ne tko, imenom i prezimenom, prodaje, a tko kupuje.

U elitnoj prostituciji obično nema klasičnih žrtava kao u onoj nižoj ili uličnoj, gdje se usluga prodaje da bi se preživjelo, a djevojke su nerijetko nasilnim metodama prisiljene na prostituciju. Djevojke koje su se bavile tim elitnim poslom zarađivale su za vikend više od premijerkine plaće i bavile su se time slobodno i dobrovoljno. Dapače, koliko se moglo pročitati iz njihovih iskaza, one su obmanjivale svoje svodnike. One, dakle, ni u kom slučaju nisu obmanute. Jedino ako kao velike obmanjivače ne shvatimo Louisa Vuittona, Manola Blahnika, Cartiera, Dolce&Gabbanu, i ostale koji nam truju djecu već od osnovne škole. Roba s poznatim znakom jednostavno je višestruko precijenjena i curama koje je silno žele treba za torbicu ili cipele ozbiljna para. A ta ozbiljna para ne može se zaraditi ni klasičnom prostitucijom, jer i seks je roba koje ima poprilično. Ono što se prodaje mora biti brendirano. Pa i osobe koje pružaju seksualne usluge. Naime, mušterije u takvim slučajevima ne plaćaju 3000 eura samo sa seks, jer njega mogu dobiti puno jeftinije, oni plaćaju marku. Važno je da cura slovi kao poznata manekenka i pjevačica jer nakon usluge u uskom krugu znalaca postaje i trofej. Ovdje se, dakle, radi o tipičnom trofejnom odstrelu i što je cura poznatija, lovac je veća faca. E, to je ono što u ovom slučaju može biti naročito odvratno, a ne prostitucija sama po sebi. No kao što brendirane djevojke postaju skup trofejni odstrel, onaj seks koji pamtiš ne zato što je dobar nego zato što si puno platio i što ti se ponovno digne na svakom kiosku gdje se prodaju tabloidi jer je cura na naslovnici, tako i muškarci postaju djevojkama neka vrsta trofeja.

I, naravno, što je tip bogatiji ili što je poznatiji kao sportaš pa ga se može vidjeti, recimo, u reprezentaciji, na televiziji ili u novinama, čija žena daje izjave o boji dječje sobe i kakici mališana, to je trofej zanimljiviji. Naravno, ako uz njega ide i neka zanimljiva priča o škrtosti ili malom udu, tim bolje, može se medijski bolje iskoristiti. Ono što je doista odvratno je upravo taj lov ljudi na ljude, to posvemašnje iskorištavanje da bi se zaradilo ili da bi se napumpao ego, situacija koja jasno zrcali društvo u kojem živimo i koje se potpuno vrti oko neke vrste kapitala, a odnos čovjeka prema čovjeku isključivo je koristoljublje, jedni drugima smo hrana kao u najgorem kanibalizmu. I ono što je svakako pouka ovoga slučaja, a i svih takvih i ne samo kod nas nego posvuda, od Italije do Švedske, jest da tu nema žrtava, svi su istodobno i lovci i lovina. O tom problemu lovine i trofeja dosta je pisao Kundera, a čini mi se da je njegova i sljedeća postavka kojom se odlično opisuje muška seksualnost. Ako ponudimo muškarcu da se odluči hoće li ševiti vrlo lijepu ženu, a da za to nitko ne zna ili će se s njom pokazivati u javnosti tako da svi misle da su ljubavnici, a zapravo među njima nema ništa, dobar dio muškaraca odlučio bi se za ovu drugu varijantu.

U sukobu ega i kurca obično pobjeđuje ego, kao što u sukobu trofejnog i pravog seksa obično pobjeđuje trofejni. Seks nam više služi za socijalizaciju nego kao put do užitka. U civilizaciji u kojoj cipele, trobice, kuće, brodovi, jela i vaze mogu biti seksi, uopće ne čudi toliko plaćenoga seksa, kao ni njegova cijena. I što će, uostalom, biti pravosudni rasplet razbijanja velikog lanca elitne prostitucije s tajnim mjerama praćenja, prisluškivanjem telefona i brdom novinskog papira: tri krivične prijave, desetak prekršajnih i nekoliko desetaka prozvanih ljudi koji nisu prekršili nijedan zakon. Osim toga, na društvenim mrežama sve više je onih koji traže seks - ne zato što od toga žive ni zato što kane kupiti torbicu ili Smart, nego zato što im se seksa - i spremno je svoje usluge i naplatiti. Amaterska nam je prostitucija u porastu i to je dobro jer nema žrtava, nema kriminala, nema ucjene, nema svodnika, nema trgovine robljem. Dogovaraju se slobodni, punoljetni pojedinci pri punoj svijesti. A njihovo pravo i privatnost trebalo bi jamčiti Ustavom RH.