Objavljeno u Nacionalu br. 820, 2011-08-02

Autor: Dragan Petric

Virtualno nasilje

Avatari elitne prostitucije

Nasilje i ubijanje pršti iz kompjuterskih igara, no Sociolotron ima dodatnu dimenziju - ostvarenje seksualnih fantazija, pa i društveno najneprihvatljivijih

U igri su moguće sve protuzakonite radnje, ali morate paziti da vas ne
uhvati virtualna policijaU igri su moguće sve protuzakonite radnje, ali morate paziti da vas ne uhvati virtualna policijaLady Simona nikako se ne može nazvati uobičajenom žiteljicom europskih metropola. Gradskim ulicama šeće u uskoj kožnoj minici ukrašenoj srebrnim lancima ispod koje se naziru ružičaste tange. Gornji dio tijela pokriva joj tek ljubičasti grudnjak sa zlatnim košaricama, a noge jednako neukusne smeđe čizme od lateksa. Svjesno se odijeva tako upadljivo kako bi u svih prolaznika odmah izazvala sumnju o tome da je prostitutka, spremna prodati svoje tijelo za nimalo sitan novac. Prostituiranje, međutim, nije pravi razlog zbog kojeg se Baby Girl nosi odveć nedolično, čak i za najmračnije ulice ozloglašenih kvartova - novac joj niti treba, niti je naročito zanima. Ono za čime ova djevojka žudi jednako je odbojno koliko i šokantno - željela bi da ju netko siluje. Zapravo, Lady Simona je i stvorena samo zato da bi ju netko silovao.


ONA, SREĆOM, NE ŽIVI u stvarnom gradu, nego u kompjutoriziranoj, izmišljenoj, postapokaliptičkoj prijestolnici Starog kontinenta. Taj je grad središte radnje u internetskoj igri Sociolotron, a u njemu je moguće doživjeti mnoge crne scenarije kakvi se mnogim ljudima ne dogode tijekom čitavog života, niti bi oni ikada poželjeli da ih zadese. U ovoj igri možete biti lopov, razbojnik, policajac, prostitutka ili, primjerice, manijak ili ubojica, možete se udruživati s ostalim igračima u bande, možete istraživati najneobičnije seksualne fetiše, samostalno ili s drugim igračima, a naletite li na Lady Simonu, koja je u Sociolotronu samo avatar nekog drugog igrača, bit će presretna ako ju silujete. Likove poput norveškog terorirsta Andersa Behringa Breivika, pokojnih zlotvora kakvi su Bin Laden, Saddam ili Hitler i ostalih pomahnitalih ubojica civilizacije ovdje možete sresti na svakom koraku. U uništenom gradu budućnosti, kako arhitektonski, tako i moralno, razbojstva, pljačke, silovanja, ubojstva i slične radnje jednako su protuzakonite kao i u današnjoj civilizaciji. Jedina je razlika između ove i bilo koje druge igre u kojoj se uživljavate u ulogu nekog drugog, virtualnog lika u tome što u Sociolotronu sve te protuzakonite radnje ipak možete napraviti. Samo ako vas uhvati virtualna policija, bit ćete kažnjeni, a igra će završiti tek kad vaš lik umre, bilo prirodno ili kao žrtva ubojstva.

DA BISTE IPAK u njoj opstali što duže, s nasiljem ćete se susretati često, a optimalna količina seksa bit će prijeko potrebna kako biste svoj lik održali živim - bude li ga premalo, past će mu razina zadovoljstva i postat će depresivan, što bi moglo dovesti do suicida, no bude li ga previše - srozat će se moralno i lako upasti u kriminalno društvo u kojem ničiji život nije dovoljno vrijedan… Kao Tamagotchi, samo što živi od zločina.

AUTOR SOCIOLOTRONA, igre koja je koncepcijski gotovo identična megapopularnom Second Lifeu, no koja je realizirana na krajnje kontroverzan način, osmislio ju je tako da predstavlja sam duh interneta - njegovo sigurno okruženje u kojem su mogućnosti istraživanja neograničene. Ime mu je Patric Lagny, a kad su ga mediji napali zbog stvaranja ovakve igre, jedino što im je imao reći jest kako igrači Sociolotrona mogu u udobnosti svojeg naslonjača, sa sendvičem i pićem u rukama, iskusiti kako je biti s one strane zakona, ali i ostvariti svoje najskrivenije seksualne fantazije - u tome ne vidi ništa loše. Sociolotron postoji već puno desetljeće, no ponovno se našao na meti medija i antiterorističkih aktivista povodom recentnih nemilih događanja u svijetu. Pronalaze li razni Behring Breiviki inspiraciju za svoje luđaštvo i u ovakvim internetskim devijacijama? Kako se nasilje, ubijanje, pa čak i seks pojavljuju u velikoj mjeri i u drugim kompjutorskim igrama, ali i u filmovima te na televiziji i u tiskanim medijima, ono što je kod ove igre najviše uznemirilo javnost, posebice u Americi gdje je ona i nastala, jest to što je u Sociolotronu omogućeno silovanje. Upravo to ovu igru čini posebnom - s vremenom su je mnogi počeli doživljavati kao “igru sa silovanjem”. Doista, teško se oteti dojmu da Sociolotron ipak jest korak previše prema liberalizaciji i kaosu što samim svojim ustrojstvom internet jest. U intervjuu što ga je dao američkom Wiredu, Patric Lagny tvrdi da igra ipak nema nikakvih negativnih utjecaja na živote ljudi koju ju igraju - čak štoviše, čuo je od mnogih igrača da su igrajući Sociolotron pronašli djevojku ili dečka, a postoji i jedan par koji se preselio kako bi mogli živjeti zajedno. Kao i kod svih drugih internetskih igara, postoje ljudi koji previše vremena provode igrajući se. Sociolotron u odnosu na druge igre ima dodatnu dimenziju ostvarivanja fantazija, posebno onih seksualnih. “Ne želim diskriminirati ljudsku fantaziju, a moja igra ljudima omogućuje da i u stvarnom životu susretnu druge ljude koji s njima dijele istu fantaziju”, objasnio je Lagny, dodajući da igru može igrati svatko i kako smatra da Sociolotron može biti dio pokreta koji će pomoći ljudima da budu “malo slobodniji, da izraze sebe kako žele, bez silnih prepreka koje im postavljaju naša konzervativna sadašnjost i dušobrižnici koji se bore protiv pornografije te stvari koje ljude ionako čine u svojim spavaćim sobama”.

NEGATIVNI PREDZNAK koji je Sociolotron dobio u američkoj javnosti, a od prošlog tjedna i u Europi, toliko je snažan da se mnogi i ne usuđuju iskušati ovu igru, pa čak ni posjetiti njezine službene web stranice na adresi sociolotron. amerabyte.com, kako ih nitko nikada s njome ne bi mogao povezati ni na kakav način. Oni vještiji u istraživanju najskrivenijih internetskih kutaka, s druge strane, mogu pronaći i igre, odnosno internetske zajednice koje bi, da za njih dozna šira javnost, zacijelo pobudile puno veći revolt javnosti od samog Sociolotrona. Najtajnovitije među njima su takozvane “furry” zajednice - u njima se okupljaju osobe koje igraju “role-playing” igre nalik Second Lifeu u kojima kreiraju svoj neljudski lik s ljudskim osobinama. Najčešće su to antropomorfni, humanoidni likovi životinja - medvjedi, psi, konji, ribe, pa čak i životinje iz popularnih crtića koji imaju inteligenciju, mogućnost govora i facijalnog izražavanja te nose odjeću i obuću.

UNUTAR “FURRY” zajednica, točnije u igrama koje igraju njihovi članovi, a koje ne posjeduju nikakvo grafičko sučelje nego se sve svodi na razgovore u formi chata, popraćene tek elementarnom animacijom, kreirani neljudski likovi međusobno se mogu ponašati - ljudski. Tako mogu jedan drugog zavoditi, pa i prakticirati virtualni seks, ali i među njima je dopušteno nasilje, vrijeđanje, pa čak i ono što se Sociolotronu najviše zamjera i što se nikako ne može nazvati ljudskim - čin silovanja. Baš kao i u Sociolotronu, i u ovim igrama postoje oni koji kroz svoj avatar u takvoj fantaziji uživaju, no njihov se virtualni lik prema svoj prilici ne zove Lady Simona, nego Lady Mini ili Lady Kitty.

Vezane vijesti

Slovenija razmišlja o ukidanju dozvola za barske plesačice

Slovenija razmišlja o ukidanju dozvola za barske plesačice

Nakon upozorenja iz nevladinih udruga i diplomatskih krugova da je upletena u trgovinu ljudima, Slovenija će vjerojatno ukinuti izdavanje radnih… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika