Iako je i danas najviše pamte kao autoricu nekoliko kultnih komada namještaja iz modernističke epohe, opus Charlotte Perriand (1903.- 1999.) tek je posljednjih godina predmet intenzivnog interesa. “Od fotografije do dizajna” naziv je izložbe što traje do kraja rujna u Petit Palaisu u Parizu i kojom se nastoji rasvijetliti pogled na jednu od krucijalnih, ali nedovoljno valoriziranih figura dizajna 20. stoljeća. Najavna fotografija izložbe prikazuje Charlotte Perriand na planinskim obroncima Savoje, okrenutu leđima kameri, s rukama u zraku te golu od struka nagore. Teško je zamisliti bolju ilustraciju od risqué fotografije snimljene oko 1930. za udarnu priču o emancipiranoj ženskoj figuri 20. stoljeća.

Charlotte Perriand svoje je naukovanje dizajnerice započela s 24 godine u Le Corbusierovu studiju, a nakon toga tijesno surađivala s Fernandom Légerom i Jeanom Prouvéom. U bogatom opusu ostvarila je neke od ključnih projekata modernizma pa idealno pristaje želji brojnih kustosa i povjesničara dizajna i arhitekture da stvore još jednu heroinu minulog stoljeća. No priča o pedantnoj njegovateljici modernističkog stila, koja je unatoč izvanrednom talentu i nepogrešivoj intuiciji stasala u sjeni velikana kao što su Le Corbusier i Jean Prouvé, samo je djelomice opravdana. Namještaj s njezinim potpisom cijelo je vrijeme na tržištu, a njezino se visoko mjesto u povijesti modernog dizajna rijetko osporava. Nova izložba, nakon retrospektive u Beaubourgu 2006., uz niz familijarnih projekata, prefabriciranih kuhinja, skijaških odmarališta u Savoji te neizostavnih kultnih predmeta s trostrukim potpisom Le Corbusier/ Jeanneret/Perriand, obuhvaća i njezin fotografski opus. Među izlošcima su aktivističke fotomontaže koje je hrabro inkorporirala u projekte interijera, fotografije odbačenih predmeta u čistoj maniri art brut koje na kraju čine samo jasan argument da se njezin bogati i pluridisciplinarni opus ne da svesti na nekoliko šturih, shematiziranih križaljki o emancipiranoj ženi.

Počela je karijeru kod Le Corbusiera koji ju je primio u svoj atelje u Rue de Sèvres. Prvu fazuDo kraja života odbijala je titulu dizajnerice namještaja njezina rada, od 1927. do 1937., mogli bismo nazvati pionirskim modernizmom kojem je bila svojstvena uporaba metala i jasni zazor od ukrašavanja. Zatim, u skladu sa zanosom rane faze modernizma, tražila se maksimalna funkcionalnost unutar minimalnog prostora. No nakon II. svjetskog rata njezin izričaj postaje mekši, vraća se drvu, slobodno citira i inkorporira utjecaje drugih kultura, u rasponu od Japana do Brazila, a umjesto strogih geometrijskih razvija više organske, pa i rustikalne forme. Njezin rad mogli bismo opisati kao realističan, razumljiv, efikasan. Poslijeratni projekti kao što su interijeri Tuniskog i Meksičkog paviljona u Cité universitaire u Parizu, agencije Air Francea u Tokiju i Brazzavilleu, skijaška odmarališta u Savoji, dovoljno pokazuju izgrađeni pristup s jasnim prioritetima.

Raspored interijera i namještaj oduvijek su postavljeni naspram samo jedne stavke, a ta je čovjek u slobodnom, neusiljenom pokretu. “Lijena sam: ako neki predmet već postoji, ne vidim zašto bih ga nanovo izrađivala. Ali ako ne postoji, a potreban mi je, tada ga stvaram.” Bilo da se radi o prefabriciranim kuhinjama koje su ženu izvele iz položaja kućanice osuđene na boravak u zasebnoj prostoriji, stolcima koji se mogu slagati jedni na druge, dosljedno je njegovala društvena načela arhitekture u službi čovjeka bez upadanja u suvišne kompromise. Jedan od njezinih posljednjih projekata, Kuća čaja iz 1993. koja je realizirana za UNESCO, i danas je subliman primjer harmonije i unutarnjeg poretka. Produkt dizajner kao zvijezda nova je pojava, koju je potpomogao medijski boom profesije 80-ih, kad se uz birane predmete za kuću počeo spominjati i njihov autor, a ne samo proizvođač.

Tako su danas produkt dizajneri medijske ličnosti koje se ne libe samopromocije. No kako suvremeni sustav elaborirane PR mašinerije pomiriti s nekadašnjim kolektivnim autorstvom, posebice iz rane faze modernizma? Tako se vjerojatno najslavnija chaise longue 20. stoljeća potpisuje imenima troje autora – Le Corbusiera, Pierrea Jeannereta i Charlotte Perriand. A upravo je Charlotte Perriand, koja je bila i prvi model na reklami za chaise longue, do kraja života odbijala titulu dizajnerice namještaja, koji je, po njoj, tek jedan od elemenata idealnog doma.