Čvrsta tradicija - škotski gardisti pozdravljaju kraljicu Elizabetu II.Nakon samo tri kratka mjeseca britanska kraljevska obitelj u subotu je proslavila i drugo vjenčanje: udala se najstarija unuka kraljice Elizabete II., uspješna konjička sportašica Zara Phillips, a njezin novopečeni suprug zvijezda je engleskog ragbija Mike Tindall. Sportski par vjenčao se u Edinburghu u relativnom miru i tišini, za razliku od travanjskog spektakla koji je obilježio prvo ovogodišnje kraljevsko vjenčanje - ono princa Williama i Kate Middleton. Zarino vjenčanje samo je šlag na torti veoma uspješne godine Windsorove PR-mašine koja neumoljivo cijedi pozitivan efekt kakav je na njihovu popularnost imalo vjenčanje Williama i Kate.

VEĆ SAMA NAJAVA da će u Buckinghamskoj palači - otvorenoj za posjetitelje samo dva ljetna mjeseca godišnje - biti izložena Katina vjenčanica, povećala je broj rezervacija za posjet za pola milijuna. Najnoviji izložak je Aston Martin u kojemu se tek vjenčani kraljevski par provezao Londonom na oduševljenje stotina tisuća okupljenih i dvije milijarde gledatelja diljem svijeta. Zarada kraljevske obitelji srušila je sve rekorde. Do travnja prošle godine tvrtka koja naplaćuje ulazak u palaču i dvorac Windsor te vodi kraljičine dućane sa suvenirima zaradila je 7,3 milijuna funta. Ove godine u istom razdoblju zarada je iznosila nevjerojatnih 41,7 milijuna funta (337,8 milijuna kuna).

Kraljevski PR-maheri uporno državu podsjećaju da nije važan samo novac nego i faktor “feel good” što ga je cijeloj državi donijelo to vjenčanje. Upravo su takvi podaci jedan od glavnih argumenata koje će vam većina Britanaca navesti kao razlog za održanje monarhije. Uz tradiciju, dakako, jer 63 posto ispitanika iz posljednje ankete o popularnosti Windsora vjeruje da bi Britanija bila gora zemlja da u njoj ne stoluje kraljevska obitelj. Sedam od deset Britanaca kaže da je monarhija relevantna za svakodnevni britanski život, dok se 60 posto slaže da kraljevska obitelj državi donosi više poštovanja diljem svijeta.

DEVET DESETINA vjeruje da će za deset godina kraljevska obitelj i dalje vladati Britanijom, ali ih samo pola misli da će tako biti i za pola stoljeća. Zanimljivo je, međutim, da 36 posto ljudi misli da monarhija djeluje kao sila raskola unutar same Britanije, dok ih je 47 posto uvjereno da je upravo obrnuto: da kraljevska obitelj ujedinjuje Britance u njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Ljubitelji monarhije ujedno su uvjereni da je godišnja cijena monarhije - ispod jedne funte po osobi - odlična cijena za sve blagodati što ih Windsori donose. Protivnici monarhije pak tvrde da je i ta funta po Britancu previše jer država nema istinskih koristi od kraljevske obitelji te da i glavni britanski mediji i javnost padaju na priče koje servira vrlo moćna PR-mašina Elizabete II. i njezinih nasljednika. Osim toga, kažu protivnici, Windsori su superbogataši koji koriste državno dobro kao svoje (palače, zemljišta), pri čemu na tome zarađuju, zbog čega su i više nego sposobni sami sebe financirati. Elizabeta II. 1992. dobrovoljno je odlučila da će plaćati porez i od iduće godine do danas njena se privatna zarada jednako oporezuje kao i zarada svakog drugog građanina u državi. Među najbogatijim ljudima na svijetu, britanska kraljica zavidnom svotom puni državni proračun. Ni ona ni itko od njene najbliže rodbine nema pravo glasa, a na njih se ujedno ne odnose ni britanski zakoni. Na nju se ne odnose ni zakoni Europske unije, iako ih se, i jednih i drugih, kraljica dužna potpuno pridržavati.

UNATOČ SVIM skandalima koji su se izdogađali ostatku kraljičine obitelji tijekom njezine gotovo Zara Phillips, konjička natjecateljica, udala se u subotu za ragbijašku zvijezdu Mikea Tindalla60-godišnje vladavine, sama Elizabeta II. nikad nije napravila korak u krivom smjeru niti je ikada tabloidima dala materijala. Svoje dužnosti obavlja vojnički precizno i vrlo je suzdržana. Oni koji su je osobno sreli na raznim primanjima rekli su da je - koliko god je u to teško povjerovati gledajući ženu u pastelnim kostimima i s često kiselim osmijehom - kraljica šarmantna osoba koja s istinskim interesom sluša što joj imate reći. Ipak, svakog bode u oči tradicionalan način vladanja i pompoznost britanske kraljevske obitelji, što je miljama daleko od modernih monarha u ostatku Europe. U pompoznosti, međutim, kraljica nikako nije sama. Takav je cijeli britanski dnevni politički život. Svakoga dana rada parlamenta, primjerice, predsjednik Donjeg doma, odjeven u posebnu halju, prema sabornici hoda iza naprlitana nosača žezla. I same sjednice parlamenta slikovita su predstava s puno teatralnog odobravanja ili negiranja. Nije nimalo čudno da su onda i kraljičine dužnosti i obveze - vrlo ceremonijalne i blještave. Mnogima je tradicija koje se Windsori i dalje tako tvrdoglavo drže vrlo smiješna, ali Britanci zapravo ne troše svoje vrijeme razmišljajući treba li ukinuti monarhiju ili ne. Elizabeta II. jednostavno je činjenica britanskog života - od njenog profila na novčanicama i kovanicama do redovite novogodišnje TV-poruke koja se tradicionalno gleda. Mnogi kraljicu i kraljevsku obitelj - uz funtu - doživljavaju kao središte britanskog nacionalnog identiteta i prepoznatljivosti svoje države.

PITANJE KOJE se povremeno u Britaniji ipak potegne jest treba li Elizabeta II., zbog svojih poodmaklih godina, abdicirati s trona. Ona je 12. svibnja ove godine postala drugi najduži vladar u tisućljetnoj britanskoj monarhiji. Da bi prvo mjesto preuzela od svoje prapraprabake kraljice Viktorije, koja je vladala 63 godine i 216 dana, Elizabeta II. morala bi vladati do rujna 2015. kada će imati 89 godina. Anketa provedena tri tjedna prije vjenčanja princa Williama otkrila je da trećina Britanaca želi da kraljica abdicira u iduće dvije godine te da bi više od polovice (59 posto) građana željelo da Elizabetu naslijedi ne njezin sin princ Charles nego unuk William. Ljudi koji poznaju samu kraljicu tvrde da nema šanse da će Elizabeta abdicirati, jer joj to ne dopušta njen osjećaj dužnosti, dok oni koji poznaju britansku monarhističku povijest kažu da nema razloga da Charles ne bude kralj - niti je bolestan niti je lud. William će tako, po svemu sudeći, morati pričekati svoj biološki red da postane britanskim kraljem. Taj kraljičin unuk i budući monarh, slažu se svi, unio je dašak modernoga u tvrdokorne Windsore, osobito time što se oženio “običnom” građankom. Njegova majka, princeza Diana, bila je plave krvi, ali ne i dio kraljevskih europskih obitelji, što je također bio korak naprijed i odmak od tradicije. Oni koji očekuju daljnju modernizaciju britanskih monarha nadaju se da će ona biti političke prirode. Britanski monarh poglavar je i države i crkve. Naoko ima samo ceremonijalnu ulogu, ali neke su kraljičine dužnosti vrlo konkretne - jedino ona ima pravo proglasiti rat i mir, imenovati i razrješavati premijere, potvrđivati donesene zakone te otvarati svaku parlamentarnu sezonu. Kraljica slična prava ima i u drugim zemljama kojima vlada, a ostvaruje ih preko svojih predstavnika. Njezin je predstavnik 1975. raspustio demokratski izabranu vladu u Australiji, dok je vrlo nedavno - 2008. - u Kanadi njezin predstavnik tjednima odgađao početak rada parlamenta, što je blokiralo donošenje nekih zakona. Iako to kraljica nije činila osobno, te su političke odluke u njeno ime donosili njeni namjesnici.

Vjenčanje Zare Phillips i Mikea Tindalla u EdinburghuOSIM TOGA, prema striktnu slovu zakona, kraljica ni u Britaniji ne mora nikoga imenovati premijerom, ali se u praksi to danas ipak ne događa. To ne znači, međutim, i da uvjereni monarhisti ne misle da kraljici ipak ne bi trebalo ograničiti, pa čak i ukinuti neke od ovlasti. Kada je postao vođom tada još oporbenih konzervativaca David Cameron je 2006. pozvao da se neke Elizabetine ovlasti prebace na parlament: proglašavanje ratnog stanja i slanja trupa u inozemstvo, sklapanje međunarodnih sporazuma, pravo imenovanja na određene pozicije i davanje počasti te pravo na donošenje velikih strukturalnih promjena u vladi. Sve te ovlasti u kraljičino ime zapravo ima premijer i to je ono što je Cameron - kao opozicionar - želio promijeniti i prebaciti u parlamentarne ruke. No Cameron nije dirao u kraljičine “osobne ovlasti”, kao što je raspuštanje parlamenta i imenovanje premijera. Osim tih političkih dužnosti, britanski monarh ima ulogu vrhovnog zapovjednika vojske te poglavara Anglikanske crkve u Engleskoj i Škotskoj, s titulom “branitelja vjere”. Princ Charles je prije nekoliko godina pokrenuo inicijativu da postane “braniteljem vjera”, ukazujući na to da je Britanija danas multikulturalno društvo u kojem se poštuju i brojne druge religije. Inicijativa nije oduševljeno prihvaćena, a sve je pometeno pod tepih dok se ne pojavi stvarna potreba za rješenjem tog problema, što će biti tek prigodom Charlesove krunidbe. Jedan važan element britanske kraljevske obitelji ovih dana ipak jest pod povećalom javnosti i priča se o potrebnoj promjeni: 1701. donesen je The Act of Settlement koji je trebao osigurati da katolici ne mogu doći do britanske krune. Zakon koji je bio rezultatom vjerskih ratova s kraja 17. st. protegnuo se i do 21. st. tako da ni danas katolik ili itko vjenčan za katolika ili katolikinju ne može preuzeti krunu niti ostati u nasljednom nizu. Vrlo nedavno dva su člana britanske kraljevske obitelji maknuta iz tog niza jer su za životne partnere izabrali pripadnike Rimokatoličke crkve. Njihova djeca, međutim, mogu ostati u nasljednom nizu, ali samo ako su odgojena u duhu Anglikanske crkve. Iako se svako toliko neki od aspekata načina života i vladanja britanske kraljevske obitelji nađu u središtu interesa javnosti - Britanci o istinskoj promjeni niti razmišljaju niti su joj skloni. Koliko su vremena za protivnike monarhije depresivna, najbolje se vidi po tome što čak i Johnny Rotten, pjevač Sex Pistolsa i autor legendarne antimonarhističke parodije britanske himne “God Save the Queen”, danas tvrdi da nikada nije bio protivnik monarhije...