Objavljeno u Nacionalu br. 820, 2011-08-02

Autor: Zrinka Radić

Skulpture pod nogama

Umjetnička cesta odavde do vječnosti

U Dubrovi u Istri svake godine drugi umjetnik izradi novu dionicu 'Bijele ceste', a ove nedjelje rad počinje Josip Diminić, idejni začetnik ovog jedinstvenog projekta

Nacionalova novinarka i
Josip Diminić na Piceljevoj
dionici iz 2010.Nacionalova novinarka i Josip Diminić na Piceljevoj dionici iz 2010.Prijeđete li granicu Primorja i Istre starom cestom uz obalu, oko Brseča će vam pažnju neizostavno privući skulpture jednoga od najčuvenijih starosjedilaca toga kraja i velikoga majstora kamena – kipara Ljube de Karine. Nastavite li tim tragom dalje, od stjenovitih obala Rapca, uzbrdo preko staroga grada Labina pa sve do nedaleka pitoresknog parka Dubrova – ambijentalna skulptura postat će razlog zbog kojeg ćete se, uvijek iznova, vraćati u taj kraj. Kao, uostalom, i tisuće turista, umjetnika, povjesničara umjetnosti, studenata i namjernika koji su u protekla četiri desetljeća šetali tamošnjim monumentalnim parkom skulptura na otvorenom i koračali impresivnom Bijelom cestom.

Prve nedjelje u kolovozu u labinskoj Dubrovi počinje ovogodišnji, 39. mediteranski kiparski simpozij u sklopu kojeg će najnoviju, 16. dionicu Bijele ceste raditi akademski slikar, kipar i grafičar Josip Diminić – Labinjanin i spiritus movens ovog u svijetu jedinstvena projekta koji bi trebao rezultirati budućim europskim muzejom suvremenog kiparstva na otvorenom. I to, moguće je, već iduće godine, tvrdi predsjednica Mediteranskoga kiparskog simpozija, povjesničarka umjetnosti, galeristica i ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Istre nedavno otvorenog u Puli, Gorka Ostojić Cvajner. Zasad, na 40 hektara zaštićena kulturnog dobra svoje je trajno mjesto pod suncem našla reprezentativna zbirka stotinjak djela u kamenu eminentnih domaćih, europskih i svjetskih umjetnika.


MEĐU STOLJETNIM borovima, makijom i mirisnim mediteranskim travama, između plodne crvene istarske zemlje i dramatična, oblacima prošarana neba izranjaju studije u lokalnom, istarskom kamenu (od kojeg je, kažu, građena i pulska Arena, kao i dio Venecije) istinskih umjetničkih veličina poput Dušana Džamonje, Šime Vulasa, Vladimira Gašparića, Josipa Diminića, Ede Murtića, Branka Ružića, Marije Ujević, Slavomira Drinkovića, Vjenceslava Richtera, Miroslava Šuteja, Bogdana Bogdanovića, Ratka Petrića, Vanje Radauša, Hiroshija, Cassanija, Konda, Moccenija, Tai-Junga, Wyssa, Del Reya... Neke od skulptura dislocirane su diljem Hrvatske, kao Lipovčeve “Perle” u Rapcu, Radovanijeve “Dunje” u zagrebačkoj vili Zagorje, Korkutove “Karijatide” u Pazinu, Diminićev labinski “Put do oltara u prolazu”, Božićev “Veliki arhiv” u Vukovaru ili uz prometnice smješteni “Galebovi” Milene Lah i Kožarićev “Isječak”. Kad danas hodate Dubrovom, otkrivate prepoznatljiva, a ipak neponovljivo autohtona djela. I shvaćate da mnogi autori koji su upravo ovdje, u hladu barokne stancije obitelji Franković oblikovali domaći kamen, nažalost, više nisu među nama. I da pred sobom imate neprocjenjiv pregled suvremene kiparske povijesti, istinski hommage stoljetnoj hrvatskoj tradiciji kamena, u harmoniji s još jednom dragocjenošću – netaknutom prirodom. Na ideju o međunarodnoj likovnoj manifestaciji na kojoj bi se u parku Dubrova, tijekom kolovoza i rujna, održavali susreti kipara iz cijeloga svijeta, došao je 1969. upravo Josip Diminić, nakon što se kući vratio sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, gdje je kod Tartaglije diplomirao slikarstvo.

Sukreator tog ambicioznog plana tada je bio veliki istraživač i znanstvenik Branko Fučić, a prvi simpozij održan je 1970. – u čast 50. obljetnice Labinske republike. I otad taj omiljeni sugrađanin Labinjana, širom svijeta cijenjeni autor jednoga od najpoetskijih opusa u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti i jedan od posljednjih pravih džentlmena, kako je svojedobno rekla kritičarka Marina Tenžera, u svome kraju dočekuje umjetnike iz cijeloga svijeta. Nakon četvrt stoljeća MKS-a, Diminić je u sklopu Parka skulptura u Dubrovi zamislio još jedan, u svijetu posve originalan projekt Bijele ceste. Naime, na mjestu prašnjava makadamskog puta koji presijeca polje vidio je pješačku dionicu koju svake godine svojom autorskom kreacijom u dužini od 25 metara i širini od 4,5 metara produži jedan odabrani kipar ili slikar. Čast da osmisli prvu dionicu buduće ceste pripala je 1997. akademskoj kiparici iz Zagreba Dori Kovačević, a nastavili su Nikola Džaja, Ivan Briski, Quintino Bassani, Zdravko Milić, Peruško Bogdanić, Mojca Smerdu, Dušan Džamonja, Edo Murtić, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Šime Perić... Primjerice, 13. dionica iz 2008. nazvana “U iščekivanju kiše” Ante Rašića nagrađena je za osebujan spoj umjetnosti, dizajna i pejzažne arhitekture prestižnim međunarodnim nagrada ma, među njima i “Žutom olovkom” organizacije D&AD u Londonu i glavnom nagradom SEGD-a u Montrealu.

Nakon toga uslijedila je intervencija Eugena Kokota nazvana “Dan i noć Bijele ceste” i, lani, Josip Diminić, akademski kipar koji u nedjelju počinje raditi svojih 25 metara cesteJosip Diminić, akademski kipar koji u nedjelju počinje raditi svojih 25 metara cestečudesan monokromatski mozaik “Bijela cesta u negativu” Ivana Picelja. Nažalost, istaknuti grafičar, slikar i dizajner nije doživio da i osobno pogleda otvorenje svog posljednjeg djela u Dubrovi, priča s tugom Josip Diminić i zaključuje: “S tom dionicom Simpozij je dobio uzlet zauvijek i u cijeli svijet.” Simbolički, ta posljednja 15. dionica u izvedbi umjetnika kojega je prije nekoliko dana predsjednik Ivo Josipović posthumno odlikovao odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi i izniman doprinos razvoju hrvatskoga likovnog stvaralaštva, zaključila je najzahtjevniji krak Bijele ceste u smjeru istok-zapad. Na redu je izvedba složena integracijskog dijela Križišta, kao poveznice s novim smjerom sjever-jug i samim parkom, u što nas uvodi ovogodišnja dionica Josipa Diminića. “Moja ‘Oranica’ u Parku skulptura u Dubrovi ide u polje s nadom i veseljem da će mnogi pješačiti njome sa svojim mislima, nadanjima i željama”, kaže Diminić koji s radovima počinje 7. kolovoza, sa željom da njegova dionica bude spomenik njivama, trudu i radosti nadanja koje je istarski težak posijao i ostavio u nasljeđe.

A Diminić, rođen u malom mjestu Sv. Lovreč-Diminići pored Labina, u obitelji pomoraca i težaka s devetoro djece, dobro zna o čemu govori. “Uz puno sreće i malo tuge”, koji su ga pratili na školovanju u Zagrebu, u Školi primijenjene umjetnosti i na Akademiji te kasnije u životu, zemlja, more i kamen zavičaja uvijek su bili izvorišta njegova osebujna, slobodna i zaigrana poimanja svijeta. Stoga i odabir materijala za “Oranicu” paljeni smeđe-crveni granit koji planira, ako Bog da, kaže, postavljati sam, komad po komad.

“VELIKA JE ČAST što će ovu prijelomnu dionicu, nakon 40 godina angažmana, raditi upravo osoba koja je utemeljila MKS”, ističe i gospođa Cvajner uz napomenu da ove godine, zbog pomanjkanja novca, neće biti moguće završiti cijelo Križište. Naime, svaka dionica Bijele ceste stoji, u prosjeku, oko 350 tisuća kuna. A projekt Dubrove godišnje, za cijelu svoju djelatnost, iz proračuna Grada Labina, Istarske županije i od Ministarstva kulture dobije između 370 i 400 tisuća kuna što je, usporedbe radi, manje nego što jedan gostujući inozemni koreograf u središnjem hrvatskom nacionalnom teatru uspije “navući” za prenešenu, ne osobito inventivnu, koreografiju i režiju “svoga” baleta. I to je, između ostaloga, razlog zbog kojeg prekrasan i u svijetu također autentičan amfiteatar Dolac, koji je na mjestu prirodne udoline u Parku skulptura, odlično iskoristivši staru kamenu spalionicu vapna kao pozornicu, osmislio Josip Diminić, još uvijek nije u cijelosti dovršen. Kao, uostalom ni njegov Informativni centar, staklena “kocka” na samom ulazu u park koja, prema riječima predsjednice Cvajner, čeka još samo primopredaju objekta. Ona bi se trebala dogoditi, nada se, još za trajanja ovogodišnjeg, 39. MKS-a. A za ostvarenje konačnoga cilja - muzeja suvremenog kiparstva na otvorenom – osim fundusa i info-punkta, jedna takva institucija nužno treba i osnivača. Po staroj hrvatskoj navadi, stvar je zapela na proceduri, odnosno na tomu hoće li Grad Labin - samostalno biti logičan kandidat ili će to biti uz pomoć Županije i Ministarstva kulture. U međuvremenu, među 250 u svijetu relevantnih kiparskih simpozija, MKS u Dubrovi je u deset najvažnijih, a umjetnika koji žele postati dio toga jedinstvena projekta nikad ne manjka. “Ljudi se neprestano javljaju, oduševljeni su. Svi bi željeli sudjelovati, ali to je nemoguće”, kaže Diminić, ujedno predsjednik Stručnoga savjeta MKSa, i ističe da stoga ni jedne godine nije izostala stručna selekcija brojnih prijavljenih kandidata.

Bijela cesta ide sredinom parka; na slici rad Dušana
Džamonje iz 2003.Bijela cesta ide sredinom parka; na slici rad Dušana Džamonje iz 2003.DUBROVA IDE DALJE. Za Diminića je ona, zapravo, personifikacija kreativna života: “Svi se mi krećemo, nešto radimo, a to gradi nove mogućnosti. Meni ne pada na pamet da stojim, toliko toga sam radio da se koji put ljutim na sebe. “Pa, Diminiću, što je tebi!”, sam sebi kažem, “Dosta mi te je!”, govori taj svestrani umjetnik. Ne dopušta si ograničenja ni u jednoj sferi izražavanja: on je slikar, kipar, grafičar, fotograf, uvijek iznova iznenađuje. U prepunom ateljeu presjek je njegove stvaralačke raznolikosti, “diminićevskog” poimanja života - drveni reljefi iz 70-ih, amblematsko “Drvo života” u svijetloplavoj majolici, nezaobilazni ljudi-ptice u kamenu, drag mu odljev kipa Bjelopoljske Gospe i, najrecentnije, digitalni ispisi na platnu po fotografijama motiva koje je prepoznao u prirodi: sjena smokvina lista na zidu postala je magarčić, a kamen u moru lice tajanstvene djeve. U životu je bio i vrlo društveno angažiran, bavio se obnovom starog Labina, utemeljio likovnu skupinu Labinski atelieri, izložbe Ars Histriae, Međunarodnu kiparsku školu u Vrsaru, vodio ustanovu Suvenir Istre, 28 godina bio je profesor na riječkom Sveučilištu da bi, naposljetku, postao jedan od rijetkih hrvatskih umjetnika s titulom profesora emeritusa. Iza njega je 115 samostalnih i brojne skupne izložbe u Hrvatskoj i u svijetu, kaže, svugdje se dobro osjeća. Autor je 11 grafičkih mapa, ima čak dvije monumentalne monografije, a očaranost Kinom, osim u djelima, zabilježio je i u knjizi “Ljepoti je mjesto u Kini”. Upravo priprema novu knjigu jer je od djetinjstva, osim crteža, skupljao i svoje zapise. “Umjetnička su djela dio čovjeka, rastu kao biljka, kao cvijeće, oblaci... Nema tajni, treba samo prepoznati život u njima. I ne lagati. Treba biti iskren, marljiv i kreativan. Ljudi znaju kad ih ne varate, i onda vjeruju”, smatra Diminić.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika