Renato BaretićOnaj umobolnik iz Norveške (“Norvegian lood”, kako je odmah izvalio jedan moj, isto luđak, ali sero-pozitivan) uistinu je postigao svoj cilj. Dva dana nakon jezivog pokolja u Oslu i još jezivijeg na Utoyi, otkrilo se da je u svom internetskom “manifestu” proročanski zapisao kako će suđenje za zločin koji priprema biti faza marketinga za njegove “političke” fantazmagorije i – pogodio! Uistinu je zastrašujuće s koliko su se strasti svi mediji posvetili tom nacističkom smeću i istraživanju svega povezanog s njime, od rastavljenih mame i tate, do citata iz kompleksaških škrabotina na tisuću i pol stranica. (Sasvim usput – jeste li igdje pročitali ili čuli izjavu neke bivše cure ili dečka tog svirepog ubojice? Niste, jelda? A 32 su mu godine tek, suncu maminom! Nije li i to simptom kojemu bi valjalo posvetiti barem malo medijski-profajlerske pažnje, kad se već tranšira i detaljno iznosi sve drugo do čega se može doći?)

Okej, hajde, možda sve to i jest korisno, za pravovremeno sklapanje psihoprofila nekog budućeg “Hitlera iz našeg chatrooma”, ali uistinu mi je gadljivo posvud čitati i slušati puno ime tog majmuna. Boga nema, to barem sad vidimo ako već nismo prije, ali ja Mu svejedno zahvaljujem na daru da ne pamtim ono što ne želim! A ime tog norveškog idiota, iznutra temeljito izgriženog višedesetljetnim nejebitisom, doista, bez ikakvog fuliranja, unatoč svim tim ponavljanjima, ne pamtim. I baš sam zadovoljan zbog toga. Znam mu inicijale, sva tri, tko to danas ne bi znao, ali ni njih ne želim napisati. Baš kao što nikad nisam napisao ni ime niti inicijale onog zloćudnog geopolitičkog tumora, paradržave izrasle u susjedstvu, na plodnom humusu bezbrojnih masovnih grobnica diljem Bosne i Hercegovine, ali to je druga priča. Ili ipak nije? Kako god bilo, maminom sinu ostvario se životni san: pobio je svojeručno više ljudi (pa još i većinom nedužne djece, kud ćeš bolje!) nego ijedan znani zločinac, svi na svijetu sad znaju za njega i još je državljanin zemlje koja mu omogućuje komforan zatvorski smještaj na relativno kratko vrijeme, nakon kojeg će, još i prije šezdesete, izići kao potpuno slobodan građanin, vjerojatno žudno iščekivan od svoje sljedbe, sastavljene mahom od glavaševaca, srbovaca, miloševićevaca i šešeljevaca u koje se, kako čitamo, silno uzda.

S druge strane, kad čovjek malo bolje pogleda, možda taj norveški psihopat uopće nikad i ne iziđe iz zatvora, možda cijeli planet ode dovraga prije no što istekne ta 21 godina, koliko se u Norveškoj najviše može dobiti za najteže zločine. Planet Zemlja je, naime, toliko natopljen i pognojen ljudskom mržnjom (utemeljenom, naravno, ponajviše na različitim načinima voljenja milostivoga Boga) i pošprican sirovom ljudskom pohlepom i sebičnošću (koju, uzgred, s gađenjem odbacuje svaka varijanta voljenja milostivoga Boga) da se dva desetljeća našeg bivanja do smaka svijeta čine čak i optimističnom varijantom. Ne moramo ići do Norveške ili SAD-a, pogledajmo samo naše neposredno okruženje, od Italije do Mađarske, Srbije i Makedonije, Kosova i Grčke, a Bosnu da i ne spominjem...

U stvari, moram je spomenuti, jer moram spomenuti i Hrvatsku. Ili barem Makarsku, premda ni drugdje u nas, u sličnim uvjetima, ne bi bilo drugačije. Dakle, svi znate za ovo sramotno izdanje njihova gradskoga glasila u kojemu se jednodnevne i ine goste iz BiH naziva nepoželjnim turističkim viškom kojeg treba “izbjegavati i eliminirati”. Govorilo se o tome i na televiziji i na radiju, pisalo se i po novinama i po portalima, niste to mogli izbjeći sve da ste i htjeli, baš kao ni Norvežaninovo ime. Na jednom od portala naletio sam na lika (neću mu spominjati “nick”, da ne umisli kako je i on nekakav viking, znamo kako to krene i kamo odvede) koji jedan te isti komentar copy/paste metodom šiba pod svaki članak vezan uz tu temu. Vidi se da je upućen u problematiku jer kaže i ponavlja, dok nam svima ne utuvi u glave: “Činjenica - svaki dan se spuštaju s brda, ništa ne troše, donose sa sobom paštete, piletinu i sva moguća ssranja koja možemo zamisliti, bučni su, dovikuju, kreću se na čudan način tako da svima smetaju, u moru ili na kopnu, ostavljaju hrpe smeća, zauzimaju mjesto na plaži i na parkinzima”. Tko ne bi bio gnjevan na sve te spodobe što se “kreću na čudan način tako da svima smetaju, u moru ili na kopnu”, toliko drugačije od nas Hrvata koji ne jedemo ni piletinu, ni paštete, ni “sva moguća ssranja koja možemo zamisliti”? I još zauzimaju mjesto, kako na plaži tako i na parkinzima, alo, pa to se u Hrvatskoj nikad nije radilo! Ovi što se “kreću na čudan način, i u moru i na kopnu”, ti mi se nekako čine najopasnijima, ima tu nešto, ali nisu ni ovi ostali za zanemariti.

Nije li krajnje vrijeme da neki Makaranin pobije sedamdesetak Makarana, mahom djece (one dvije tinejdžerice prije nekoliko godina bile su nedovoljna opomena, čini se) pa da se to prekine i da svi shvatimo tko nam smeta da zbilja budemo rajh na zemlji? Ljudi, na sve strane se, i oko nas i u nama samima, zakuhava neki ozbiljni užas. Osvrnimo se malo, zavirimo načas u sebe, preočito je da bismo zatvarali oči.