Blair i Brown su 1994. godine bili mladi i ambiciozni članovi vodstva Laburističke stranke, koja je već 13 godina bila u opozicijiU četvrtak, 5. svibnja, britanski građani izlaze na birališta, a rezultat izbora se manje-više zna. Sva ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je dosad vladajuća Laburistička stranka Tonyja Blaira u znatnoj prednosti pred glavnim konkurentima, konzervativcima Michaela Howarda, te da će Blair i treći put zaredom postati premijer. Jedina je nedoumica koliku će prednost zadržati u parlamentu, a upravo će o tome ovisiti kako će brzo predati vlast čovjeku koji je možda najzaslužniji za njegov uspjeh, svom ministru financija Gordonu Brownu. Većina britanskih komentatora smatra da Blair neće do kraja odraditi svoj mandat, iako je tvrdio da hoće, te da će u jednom trenutku prepustiti premijersko mjesto Brownu, kojem je to obećao još prije 11 godina, prije nego što su laburisti bili na vlasti.

IZVRSTAN MINISTAR FINANCIJA Browna smatraju jednim od boljih ministara financija: dulje od njega služio je jedino Gladstone UČINAK MINISTRA FINANCIJA Britanija prolazi kroz dugo razdoblje ekonomskog rasta i rasta životnog standarda, za što je zaslužan Brown BROWN U POVOLJNOJ SITUACIJI Ako laburisti prođu dobro, bit će to dijelom i Brownova zasluga, ako prođu loše, kriv će biti BlairTe 1994. godine Blair i Brown bili su mladi ambiciozni članovi vodstva Laburističke stranke, koja je već 13 godina bila u opoziciji. Laburiste su vodili lijevo orijentirani vođe koji nisu bili dorasli moćnoj konzervativnoj premijerki Margaret Thatcher, ali ni njenom mnogo manje sposobnom nasljedniku Johnu Majoru. Ekstremni ljevičar Michael Foot, koji je vodio laburiste 80-ih, bio je prava politička katastrofa, dok je njegov nešto sposobniji nasljednik Neil Kinnock malo popravio njihove šanse.

Mlađi laburisti bili su jako nezadovoljni zbog ljevičarenja u vrhu stranke pa je nakon još jednog izbornog neuspjeha sredinom 1992. za novog vođu Laburističke stranke izabran umjereni škotski političar John Smith, sa zadatkom da je pomakne prema centru. No Smith je 12. svibnja 1994. umro od srčanog udara pa je bilo očito da će stranku preuzeti nova generacije laburističkih političara kojima je Smith davao mjesta u tzv. vladi u sjeni. U Britaniji je običaj da su vodstva oporbenih stranaka također strukturirana kao vlada s tzv. ministrima u sjeni, kojima je zadatak da u parlamentu kontriraju pravim ministrima. Smith je tako, kad je 1992. preuzeo vodstvo Laburističke stranke, za ministra unutarnjih poslova u sjeni postavio mladog Blaira, a za ministra financija u sjeni Browna. I druga važna mjesta dobili su ljudi iz te grupe, John Prescott, Margaret Beckett i Robin Cook.

Opće je mišljenje bilo da će Smitha naslijediti Brown, koji je s 43 godine bio najstariji među njima i imao najviše političkog iskustva. No tri dana nakon Smithove smrti, 15. svibnja 1994., londonski Times objavio je rezultate ispitivanja javnog mnijenja koji su pokazivali da je među laburističkim političarima najpopularniji Blair s 32 posto glasova, za njim su slijedili Prescott s 19 i Margaret Beckett s 14 posto, a Brown je bio tek četvrti s 9 posto. Unutar laburističkog vodstva počelo je prevladavati uvjerenje da bi Blair trebao postati novi vođa.

Blair je 31. svibnja 1995. pozvao Browna na večeru u novootvoreni restoran “Granita” u sjevernoj londonskoj četvrti Islington, gdje je tada živio, te je između njih dvojice sklopljen tzv. “pakt iz Granite”, koji je na snazi sve dosad. Znajući da je Blair mnogo popularniji od njega pa će imati veće izglede da pobijedi na izborima 1997., Brown je odustao od natjecanja za vođu Laburističke stranke i to mjesto prepustio Blairu. Blair se, tvrde Brownovi prijatelji, obvezao da će – ako pobijedi na izborima i postane premijer – Brownu dati mjesto ministra financija i velike ovlasti u financijskom i ekonomskom sektoru. Što je još važnije, Brownu je obećao i da će mu nakon određenog vremena prepustiti svoje premijersko mjesto. Prema nekima, obećao je da će to učiniti u drugom premijerskom mandatu, kako bi Brown vodio laburiste na treće izbore, a po drugima, nakon treće pobjede na izborima.

Blair je 21. srpnja 1994. izabran za vođu Laburističke stranke, objavio je “Politiku nove Laburističke stranke”, pomaknuo energično stranku prema centru, naglo joj povećao popularnost i na izborima 1997. uvjerljivo pobijedio. Nije krio da mu je u tome svesrdno pomogao i Brown, kojem je u vladi dao drugo mjesto po važnosti i imenovao ga ministrom financija. Samo britanski premijer i britanski ministar financija imaju službene rezidencije, obojica u Downing Streetu, na brojevima 10 i 11, pa je Brown već osam godina Blairov prvi susjed. Isprva su Blair i Brown djelovali složno pa je Brown Blairu – uz Petera Mandelsona i Alastaira Campbella – bio glavni suradnik.

Browna smatraju jednim od najboljih ministara financija modernog doba. Od svih ministara financija dulje od njega na tom je položaju bio dulje jedino konzervativac William Gladstone u 19. stoljeću, iako je u Britaniji običaj da se ministri financija brzo mijenjaju, jer su premijeri skloni na njih svaljivati odgovornost za političke i ekonomske teškoće. Britanija prolazi kroz dugo razdoblje ekonomskog rasta i rasta životnog standarda, za što je Brown nesumnjivo zaslužan. On je provodio mjere kojima je poticao privrednu aktivnost, blago posredno podižući poreze kako bi imao novaca i za financiranje socijalnih programa. Zahvaljujući njegovu dobrom gospodarenju državnim novcem Blair je imao i za unaprjeđenje školstva, zdravstvene zaštite, te za neke druge mjere, za koje su birači u Britaniji najzainteresiraniji. Zaposlenost je povećana, školski i zdravstveni standardi poboljšani, povećane minimalne nadnice i mirovine. Sve je to bitno pomoglo Blairu da održi svoju i vladinu popularnost pa je uvjerljivo pobijedio i na izborima 2001., a i sada dobro stoji.

Brown je rođen 20. veljače 1951. u škotskom gradu Glasgowu, gdje je živio do odlaska na studij povijesti u Edinburgh. U školskoj rugby utakmici teško je ozlijedio lijevo oko na koje je ostao slijep. Nakon studija radio je kao nastavnik, potom kao novinar škotske televizije, a 1983., s 32 godine, izabran je u britanski parlament osvojivši jednu škotsku izbornu jedinicu za Laburističku stranku. U njoj je vrlo brzo napredovao i početkom 90-ih nije ušao u njeno vodstvo.

Iako je od 1994. radio u tandemu s Blairom, njihove se politike u nekim pitanjima razlikuju. Brown se zalaže za veću neovisnost financijskih institucija, mnogo je skeptičniji prema Europskoj uniji, a posebno prema uvođenju eura od Blaira, i izrazito je socijalno osjetljiv. To je nedavno pokazao svojim globalnim planom oprosta dugova najsiromašnijim zemljama, na što je pokušao – zasad neuspješno – nagovoriti i američku vladu, tvrdeći da bi to, osim što bi pomoglo najzaduženijim zemljama, potaknulo i svjetsku privredu. Tek se 2000. oženio 13 godina mlađom vlasnicom agencije za odnose s javnošću Sarah Macaulay. Njihovo prvo dijete 2002. je umrlo nakon poroda, a 2003. dobili su sina Johna.

Dok je Blair malo što mogao predbaciti Brownu, Brown je – tvrde njegovi suradnici – postajao sve nezadovoljniji s Blairom koji se nije držao navodnog dogovora iz restorana “Granita”. Prije dvije-tri godine nagađalo se da bi Blair trebao prepustiti svoj položaj Brownu. No Blair je – pisali su novinari – počeo kovati planove da taj dogovor izigra i makne svog partnera s mjesta ministra financija na manje važno mjesto ministra vanjskih poslova, a potom ga polako izgura iz vlade. Čulo se i da se Blair dogovorio s Bushom da američka vlada pokrene inicijativu da se Brownu ponudi mjesto direktora Svjetske banke, gdje bi on mogao ostvarivati svoje globalne socijalne programe. No čini se da je to Brown odbio.

Britanski politički komentatori zamijetili su da je Blair nevoljko govorio o svojim planovima i budućnosti Laburističke stranke, a pogotovo o svom eventualnom nasljedniku. Novinari su ga i otvoreno pitali kad će prepustiti svoje mjesto Brownu, a on je izbjegavao odgovor. Posljednjih je godina počeo promovirati neke druge mlađe ljude, od kojih su se neki počeli spominjati kao njegovi nasljednici, posebno slijepi ministar unutarnjih poslova David Blunkett.

No ni Brown nije mirovao pa je preko svojih suradnika počeo davati do znanja da je nezadovoljan s Blairovim nepoštivanjem dogovora. Stoga su neki londonski listovi počeli nagovještavati otvoreni sukob, posebno nakon što su lani neke ankete pokazivale da je Brown popularniji od Blaira, kojem je popularnost jako pala zbog rata u Iraku. Te su ankete pokazivale čak da Laburistička stranka na sljedećim izborima može pobijediti samo ako njeno vodstvo preuzme Brown.

No dugotrajna kriza zahvatila je oporbenu Konzervativnu stranku, koja je posljednjih godina promijenila nekoliko vođa, ali bez ikakva uspjeha u naporima da privuče birače. Na njeno čelo 2003. došao je bivši ministar unutarnjih poslova, politički veteran Michael Howard, koji je već zbog svog tvrdog svjetonazora nije uspio modernizirati niti učiniti popularnijom. Howardov neuspjeh u revitaliziranju konzervativaca išao je na ruku Blairu, jer su u jesen ankete pokazivale da laburistima popularnost opet raste, da će na sljedećim izborima pobijediti i s Blairom na čelu. Stoga je Blair prošle jeseni obznanio da će voditi laburiste i na izborima u proljeće 2005. i dodao da kao premijer namjerava odraditi cijeli treći mandat.

Neki su to shvatili kao izravnu poruku Brownu da je Blair definitivno odustao od dogovora iz restorana “Granita”. Drugi su pak objašnjavali da je Blair svoju izjavu dao u predizborne svrhe, da ono što je rekao nije istina, nego je objavio da će odraditi cijeli mandat da ne ispadne neozbiljan pred biračima od kojih traži povjerenje za treći mandat, a poslije ga namjerava predati nekom drugom.

Čuje se da su Blair i Brown ponovno razgovarali i da je Blair potvrdio sporazum iz restorana “Granita”, koji će se realizirati nakon što Blair pobijedi i na ovim izborima. Brown je u predizbornoj kampanji pokazao potpunu lojalnost prema Blairu, koji je pak javno više puta napomenuo da je “Brown najbolji ministar financija kojeg je Britanija ikad imala”. Brown se na mnogim javnim skupovima pojavljivao s Blairom, brojnim gestama i izjavama pokazivao svoju privrženost premijeru, nekoliko puta ga i javno zagrlivši. Na sva provokativna pitanja o njihovom navodno lošem odnosu on odbija takva nagađanja. Nedavno su ga novinari – znajući da je privatno imao izvjesnih rezervi prema Blairovu postupanju u vezi s ratom u Iraku – pitali bi li prema Iraku postupio jednako kao i Blair, a on je odgovorio potvrdno. Blair i Brown čak su snimili predizborni radiospot u kojem su se rugali spekulacijama o svom sukobu.

Vođe drugih stranaka pokušali su te spekulacije iskoristiti u predizbornoj kampanji, ali bez većeg uspjeha. Pokazalo se da britanski birači loše primaju sve izravne napade jedne stranke na drugu, a posebno kad to čini Howard, koji se iritantno obračunava s protivnicima. U posljednjim danima kampanje, koja je Howardu išla loše, on je htio smanjiti razliku između konzervativaca i laburista žestoko napadajući Blaira, kojeg je optužio da je lažljivac i to pokušao dokazati usporedbom raznih Blairovih izjava sa stvarnošću. Taj Howardov pokušaj pretvorio se u politički bumerang te se prednost laburista nad konzervativcima nakon tog njegova napada još i povećala.

Tako za većinu Britanaca nije prava nepoznanica tko će pobijediti na izborima, nego što će se dogoditi nakon njih, odnosno hoće li Blair odraditi cijeli novi premijerski mandat ili će poštovati navodni restoranski pakt s Brownom. Po mišljenju britanskih komentatora, Brown je u vrlo povoljnoj situaciji. Ako na izborima laburisti prođu jako dobro, bit će to uvelike i njegova zasluga. Ako na izborima laburisti ne prođu osobito dobro, bit će to krivnja Tonyja Blaira, pa će u stranci zahtijevati da laburisti krenu naprijed s novim vodstvom, a novi vođa može postati samo Brown. Drugi mlađi političari koje je Blair promovirao nisu još stasali, a jedini ozbiljan Brownov suparnik, David Blunkett, morao je lani otići iz vlade zbog ljubavnog skandala. Brownu se u ovom trenutku otvara put prema premijerskom položaju, no sve će na kraju ovisiti o tome koliko je bilo iskreno Blairovo obećanje 31. svibnja 1994. u restoranu “Granita”.