Na svečanoj tribini okupio se najmoćniji skup državnika ove godine, moćniji od onog u Rimu na nedavnom pogrebu pape Ivana Pavla II. U Moskvi su bili šefovi država Rusije, Kine i mnogih drugih zemalja kojih u Rimu nije biloNa Crvenom trgu u Moskvi održana je velika parada posvećena 60. obljetnici pobjede na fašizmom u II. svjetskom ratu, koja je ujedno izrazila i poštovanje prema današnjoj ruskoj državi. Crvenim trgom prošlo je 7000 ruskih vojnika, od kojih su neki bili u povijesnim uniformama, a kamionima je preko trga prevezeno 2500 veterana iz II. svjetskog rata. Parada je prošla besprijekorno, jedinu grešku napravio je ruski predsjednik Vladimir Putin koji je okrenuo pogrešnu stranicu svog govora pa je pogrešno završio jednu rečenicu.

Predsjednici Litve i Estonije odbili su doći u Moskvu, tvrdeći da se obilježava događaj kojim je počelo teško razdoblje za njihove narode Da bi zadovoljio Busha, Putin je diskretno poručio bjeloruskom predsjedniku Lukašenku da ne dolazi u Moskvu SAD su od ruske vlade tražile da se kritički odredi prema sovjetskoj okupaciji baltičkih republika, što je Putin odbioNo Putin može biti vrlo zadovoljan onim što se događalo na Crvenom trgu, jer je tom paradom poslao svijetu nekoliko vrlo važnih poruka, čak i predstavio svijetu svog nasljednika. Savršeno izvedena parada bila je simbolični dokaz da je Rusija izišla iz krize s početka 90-ih i postala ponovno jednom od najmoćnijih zemalja svijeta. Putin je želio dati do znanja da ruski susjedi nemaju razloga zbog toga biti nervozni pa je dobro pazio da parada ne bude militaristička poput nekadašnjih vojnih parada na istom trgu. Vojnici nisu imali nikakvo oružje moćnije od pušaka. Na nekadašnjim paradama moskovski su vlastodršci desetljećima plašili svijet sve moćnijim interkontinentalnim nuklearnim balističkim raketama, koje su na golemim vozilima vukli Crvenim trgom. Ako je Putin nečim želio pokazati moć ruske vojske, to nije bilo oružje, nego savršena disciplina.

Ipak, da je ruska vojska za štošta sposobna, vidjelo se po tome što su meteorolozi najavljivali da bi 9. svibnja u Moskvi mogla padati kiša, a navodno su ruski vojni avioni bacali posebnu kemikaliju zbog koje, iako su oblaci došli nad Moskvu, kiše nije bilo.

Koreografija parade podsjećala je na veliku paradu pobjede na istom mjestu nakon završetka II. svjetskog rata, 24. lipnja 1945., pod zapovjedništvom sovjetskog maršala Konstantina Rokosovskog, od kojeg je raport primio slavni vojskovođa maršal Grigorij Žukov. I poslije su na moskovskim paradama te uloge uvijek imali vojnici. Ove je godine ta tradicija prekinuta, jer je ulogu koju je tada imao Žukov prvi put preuzeo civil, ministar obrane Ruske Federacije Sergej Ivanov. On je u otvorenom automobilu (a ne kao Žukov na konju prije 60 godina) obišao na trgu sve postrojbe pripremljene da sudjeluju u paradi i pozdravio vojnike prije početka mimohoda, pa je – uz Putina, koji je održao prigodni govor – bio glavna ličnost svečanosti. Putin je tako odlučio kako bi pokazao da je njegov najbliži i najvjerniji suradnik Ivanov danas drugi čovjek u državi i vjerojatni njegov nasljednik na čelu Rusije.

Parada je počela simboličnim činom koji je uz historijsko imao i suvremeno značenje. Četvorica vojnika pronijela su preko Crvenog trga crvenu sovjetsku zastavu sa srpom i čekićem, koja je pripadala 150. pješačkoj diviziji 79. korpusa Treće udarne armije Prve bjeloruske fronte sovjetske vojske, koju su njeni vojnici 30. travnja 1945. istaknuli na krov Reichstaga u središtu Berlina. Putin je time htio pokazati da se Rusija gradi i na baštini SSSR-a, kao i na baštini ruskog carstva prije toga.

Na svečanoj tribini okupio se najmoćniji skup državnika ove godine, moćniji od onog u Rimu na nedavnom pogrebu pape Ivana Pavla II. U Moskvi su bili šefovi država Rusije, Kine i mnogih drugih zemalja kojih u Rimu nije bilo. U prvom redu do Putina su sjedili američki predsjednik George W. Bush i s druge strane, do Putinove supruge Ljudmile, francuski predsjednik Jacques Chirac. Do Bushove supruge Laure bio je kineski predsjednik Hu Jintao, a do Chiraca njemački kancelar Gerhard Schroder sa suprugom. Bili su tu još talijanski premijer Silvio Berlusconi, ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko te šefovi većine država s područja bivšeg SSSR-a, više od 50 šefova država ili vlada. Tu je bio i japanski premijer Junichiro Koizumi, iako Tokio i Moskva nikad nakon II. svjetskog rata nisu potpisali dokument o prekidu neprijateljstava pa su oni formalno i dalje u ratu. Svi su ti državnici došli u Moskvu odati poštovanje golemim ruskim žrtvama u II. svjetskom ratu, ruskom doprinosu pobjedi nad nacizmom, ali današnjoj sve moćnijoj Rusiji i njenom predsjedniku Putinu.

Nije, naravno, slučajno ni to što je Putin upravo Busha posjeo na tribini do sebe, ni to što je u govoru poimence kao ruske saveznike u II. svjetskom ratu spomenuo samo SAD, Britaniju i Francusku. Bilo je neobično da je spomenuo jedino doprinos antifašista u Njemačkoj i Italiji, koje su u ratu kao glavne članice Osovine bile na suprotnoj strani od Saveznika, a u Njemačkoj je antifašistički pokret bio posve zanemariv, mnogo manji nego u mnogim drugim zemljama. Ipak, Putin je izdvojio te dvije danas moćne europske zemlje, dok je sve ostale zemlje čiji su stanovnici u antifašističkoj koaliciji u II. svjetskom ratu dali mnogo veće žrtve spomenuo samo skupno. Time je želio pokazati okrenutost suvremene Rusije Zapadu, jervelike zapadne zemlje smatra svojim glavnim partnerom. Iako se ovdje obilježavao Dan pobjede u Europi, kineski predsjednik Hu Jintao takvim pristupom sigurno nije mogao biti zadovoljan, jer su goleme kineske žrtve u II. svjetskom ratu, u kojem je Kina dala najviše žrtava nakon SSSR-a, sigurno bitno pridonijele ukupnoj pobjedi, a na Crvenom trgu u Moskvi nisu bile spomenute.

U televizijskom prijenosu vidjelo se kako Putin i Bush srdačno razgovaraju, a Putin je najmanje dvaput prijateljski primio Busha za ruku. Taj “body language” jasno je davao do znanja da su dvojica predsjednika u Putinovoj dači u Podmoskovlju u nedjelju navečer očito izgladili nesuglasice zbog Bushove kritike onoga što se nakon II. svjetskog rata događalo u istočnoj Europi pod sovjetskom kontrolom.

Nedavne američko-ruske razmirice nastale su zbog razmimoilaženja u ocjenama događaja iz tog doba. Riječ je o odnosu Moskve prema baltičkim republikama Litvi, Latviji i Estoniji, ali i drugim istočnoeuropskim državama koje su nakon rata bile pod nekom vrstom sovjetske okupacije. Moskovska vlast bila je bijesna što je Bijela kuća diplomatskim putem prije Bushova posjeta Moskvi tražila od vlade u Moskvi da se napokon kritički odredi prema sovjetskoj okupaciji baltičkih republika i službeno se odrekne Tajnog protokola Molotov – Ribbentrop iz 1939. na kojem se temeljila ta okupacija. Ruska strana to je energično odbacila rekavši da se nema zbog čega ispričati i da optužbe na račun ponašanja Moskve u baltičkim republikama smatra pokušajem da se okrnji veličina proslave i povrijede goleme ruske žrtve za pobjedu nad fašizmom.

Odnosi dviju zemalja pogoršani su i zbog toga što je Bush tijekom četverodnevnog boravka u Europi uz Rusiju namjeravao posjetiti još dvije bivše sovjetske republike, Latviju i Gruziju. Bush je prije dolaska u Moskvu posjetio Latviju, a taj se posjet tumači kao želja Washingtona da Moskvi pokaže američku podrška baltičkim republikama, ali i njihovu viđenju odnosa s Moskvom. Štoviše, Bush je prije dolaska u Latviju tamošnjoj predsjednici Vairi Vika-Freiberga uputio pismo u kojem je sovjetsku vlast nad tri baltičke republike nazvao “okupacijom”. Posjetom Gruziji Bush podržava bivše sovjetske republike koje su nenasilnim revolucijama odbacile proruske i ustoličile prozapadne režime. Predsjednik Gruzije Mihail Saakašvili odbio je poziv da se pojavi na paradi u Moskvi, nezadovoljan što je Rusija odbila njegov zahtjev da evakuira posljednje dvije baze ruske vojske u Gruziji. Tako Bushov posjet ima i historijsku i suvremenu poruku američke podrške bivšim sovjetskim republikama koje su u sporu s Moskvom.

Baltičke republike smatraju da spor o prirodi sovjetske vlasti nad njima pokazuje da sadašnja vlast u Moskvi ne vide ništa loše u svom postupanju prema njima pa bi to mogla u budućnosti pokušati ponoviti. Baltičke republike imale su vrlo složen odnos sa Rusijom, jer su stoljećima politički, vjerski i ekonomski bile vezane sa Zapad, ali su zbog svog položaja na baltičkoj obali bile od velikog strateškog interesa za Rusiju još u carsko doba. Carska Rusija počela ih je osvajati početkom 18. stoljeća te su – osim južne Litve – bile pod vlašću carske Rusije do kraja I. svjetskog rata. Tada su postale neovisne države, s čim se tada nastali Sovjetski Savez nije pomirio te je stalno tražio da opet dođu pod vlast Moskve. To se i dogodilo nakon što je u kolovozu 1939. na razgovore u Moskvu stigao Hitlerov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i 23. kolovoza 1939. potpisao sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, kojim je Njemačka – kako bi dobila na vremenu –htjela izbjeći konfrontaciju s Rusijom kad napadne Poljsku.

No tada je Ribbentrop sa sovjetskim ministrom vanjskih poslova Vjačeslavom Molotovom potpisao i Tajni protokol, kojim su Njemačka i SSSR odredile svoje interesne sfere u istočnoj Europi. Podijeljena je Poljska pa su nakon njemačkog upada 1. rujna 1939. i sovjetske trupe ušle u njen istočni dio i anektirale ga. Tim su dogovorom tri baltičke republike također ušle u sovjetsku interesnu sferu, kao i dio istočne Rumunjske. Na temelju Tajnog protokola SSSR je 1940. okupirao tri baltičke republike a mnogo tamošnjih stanovnika smaknuto je ili deportirano u Sibir.

Njemačka je 22. lipnja 1941. prekršila Sporazum o nenapadanju s SSSR-om, počela operaciju “Barbarossa” protiv SSSR-a nadajući se da će ga slomiti. Njemačke su trupe ušle i u tri baltičke republike, gdje su od dijela stanovništva dočekane kao osloboditelji. No Njemačka je rat izgubila pa su sovjetske trupe potkraj 1944. ponovno ušle u baltičke republike, ponovno ih anektirajući. Zapadne zemlje na mirovnim konferencijama nakon rata to nisu osporile, ali ni potvrdile i formalno prihvatile. Takvo je stanje trajalo do raspada SSSR-a 1991. kad su Litva, Latvija i Estonija postale neovisne, što im je omogućilo – uz veliku podršku SAD-a i EU – da sljedećih godina uđu u NATO i EU.

Putin je, pripremajući veliku moskovsku proslavu 60. godišnjice pobjede nad fašizmom, uputio pozivnice šefovima brojnih zemalja svijeta da dođu na proslavu, pa i predsjednicima baltičkih republika. Predsjednici Litve i Estonije Valdus Adamkus i Arnold Ruutel odbili su poziv, tvrdeći da ne mogu doći na obilježavanje događaja kojim je počelo teško razdoblje za njihove narode, a da to Moskva, koja je za to bila odgovorna, ne prizna. Poziv je prihvatila samo predsjednica Latvije Vaira Vike-Freiberga, koja je rekla da ide u Moskvu da pokaže prijateljske osjećaje prema Rusiji, ali i da ukaže na tešku sudbinu triju baltičkih republika pod sovjetskom vlašću nakon II. svjetskog rata, kako se ne bi zaboravilo. Bush je prihvatio Putinov poziv, iako su iz Washingtona imali primjedbe na organizaciju proslave, jer su na nju bili pozvani i neki državnici s kojima se Bush u Moskvi nije želio vidjeti. No američka administracija imala je na cijelu proslavu također istu primjedbu kao i baltičke republike, to što se Moskva nije izjasnila o sovjetskoj vlasti nad Litvom, Latvijom i Estonijom.

Na američke zahtjeve da se Moskva ogradi se od Tajnog protokola Molotov – Ribbentrop ruska je vlada odgovorila vrlo oštro, ali zbog ozbiljnosti spora na kraju je intervenirao i sam Putin i ublažio ruski stav. U razgovoru za njemačke televizijske mreže, čiji je tekst Kremlj objavio tri dana prije moskovske proslave, on je rekao da je sovjetska okupacija baltičkih zemalja nakon 1945. “svakako tragedija”, ali se Rusija ne mora svakodnevno ispričavati, jer je SSSR to već učinio 1989. “Baltičke zemlje zapravo su bile sredstvo razračunavanja u velikoj svjetskoj politici i to je svakako tragedija za te narode, što jasno treba reći”, rekao je Putin napomenuvši da su one bile žrtve dogovora SSSR-a i Njemačke. “Godine 1989. te je dogovore osudio Vrhovni sovjet Sovjetskog Saveza jasno rekavši: ‘Osuđujemo sporazume između Staljina i Hitlera i mislimo da je bila riječ o Staljinovoj osobnoj odluci koja se kosila s interesima Sovjetskog Saveza’”, napomenuo je ruski predsjednik.

To je bitno ublažilo razmirice pa je Bush u Moskvu stigao u puno boljom atmosferi. Putin je napravio još jednu stvar da zadovolji Busha: očito je autoritativnom bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku, kojeg Bush nije želio susresti na paradi, diskretno rečeno da bi bolje bilo da ne dođe u Moskvu pa je Lukašenko, istodobno kada se održavala parada u Moskvi, organizirao vlastitu paradu u bjeloruskoj prijestolnici Minsku, što je bio izgovor da ne dođe u Moskvu. Ostali sporovi izglađeni su u Putinovoj dači. Putin i Bush razgovarali su u četiri oka 40 minuta, potom još 45 minuta zajedno sa suradnicima, a potom je slijedila večera, koja je bila predviđena da traje 70 minuta, a trajala je dulje od dva sata. Putin je u dači pozvao Busha da vozi njegov stari automobil marke “Volga” iz 1956.

Najimpresivniji trenutak parade bio je onaj kad se htio zorno pokazati poraz nacističke vojne mašinerije. Najveći heroji rata dobili su pravo da u paradi nose 200 zarobljenih zastava njemačkih vojnih postrojbi, koje su potom bacili na gomilu ispred Lenjinova mauzoleja, pokazavši s prezirom kakvu je silu slomila sovjetska vojska. Jedan od najvećih sovjetskih ratnih heroja, dva puta ranjeni Fjodor Legkočur, nosio je i bacio je pred Lenjinov mauzolej osobnu zastavu Adolfa Hitlera.