Srećko JurdanaZa razliku od Godota – enigmatskoga Beckettova lika koji se na sceni ne pojavljuje ni onda kad ga očekuju s velikom izvjesnošću – premijer Ivica Račan lik je koji ostavlja dojam da ga realno nema, premda je na sceni neprestano. Radi se o dužnosniku* s izraženim parasposobnostima jegulje; ne postoji politički konflikt koji će on egzaktno javno definirati, i time riskirati da ga proglase borcem za uvjerenja, ali upravo zato ne postoji ni birokratska situacija iz koje će izići kao decidirani statusni gubitnik. Naprosto je uvijek tu među nama, jednom u “kockici”, drugi put na Markovu trgu, iracionalno neizbježan i u praktičnome smislu neophodan poput stola u svome kabinetu, kronični nosilac javne utjehe, drug i prijatelj pun razumijevanja za problematiku svakidašnjice, kojeg nekakve surove izvanjske okolnosti neprestano sprečavaju da u tu zaglupljujuću društveno-političku svakidašnjicu pozitivno i prepoznatljivo intervenira.

Birokratska pjesma u prozi

Račan je po tradiciji vrhunska žrtva okolnosti, onaj koji za sve nas pati, iako je privatno hedonist. U aktualnome procesu raspadanja vladajuće koalicije on nastupa kao nepatvoreni racionalist suprotstavljen Budišinome nekontroliranome egocentrizmu, personifikacija odgovornosti kao takve, čovjek koji se – ignorirajući separatne interese – dosljedno zalaže za stabilnost države. Račanova strategija opstanka sublimirana je u ostavljanju dojma da se – za razliku od oponenata – njegovi ljudi i stranka “ne kockaju državnim interesima”. Glumljena serioznost i moralističko psihoeksperimentiranje, kakve publici nameće Račanov politički pokret, prikrivaju da je urušavanje hrvatskoga političkoga sustava, usporedo s urušavanjem sustava javnih vrijednosti, ne samo rezultat galopirajućega primitivizma i desničarske agresije, nego i proizvod Račanove ideologije općega kompromisa koja ima uglavnom jedan bitan pragmatički cilj: zadržavanje SDP-a na poziciji vlasti, bez velikoga obzira na njezinu prirodu i etičku definiciju.

Priopćenje politbiroa SDP-a u povodu Budišine agresije na Vladu birokratska je pjesma u prozi bez premca, jednako koliko i potpora Račanu za taktiku opreznoga konfrontiranja: *“Predsjedništvo SDP-a smatra da bez pune programske suglasnosti o radu Vlade nisu prihvatljive ni kadrovske promjene u Vladi, i od predsjednika SDP-a traži da više ne bude odstupanja od izbornih rezultata, ni od utvrđenog programa Vlade i koalicije… Podržavajući sustav parlamentarne demokracije SDP ne može prihvatiti rješenja za krizu u koaliciji koja bi mogla dovesti do zapostavljanja Hrvatskog sabora, odgovornosti Vlade kao najvišeg tijela izvršne vlasti, a istodobno jačanja dominacije predsjednika stranaka.”* Bravo. Toliko semantički suvišnih frazetina za emitiranje krajnje jednostavne poruke Draženu Budiši: “nećemo bez borbe pristati na smjenu ministara”, jedva da bi bili u stanju smisliti i pisci Titovih govora na skupštinama pokreta nesvrstanih.

Bura u žabokrečini?

Ivica Račan, to je jezik kojim se on služi. Čovjek raspolaže arhivom fraza za svaku birokratsku priliku, koje komentiraju događaje ne provocirajući slušaoce jasnim značenjima, a istodobno autoru ostavljaju mogućnost da u bilo kojem trenutku revidira svoj stav, da ga prilagodi okolnostima, da promijeni doktrinu, politiku, taktiku i strategiju, neprijatelje prema potrebi nazove prijateljima a prijatelje blago ukori zbog nerazumijevanja složenosti prilika u kojima djeluje. Hoće li citirano priopćenje Račana i drugova izazvati kakvu buru u hrvatskoj žabokrečini? Ima li ta gomila neinventivnih, monotonih izraza bilo kakav dalekosežniji smisao? Građanska većina umorna je od sterilne Vlade, uz spoznaju da je desničarska alternativa – koja se agresivno nudi na tanjuru – za naciju značajno lošije rješenje od postojećega. Publici koja – unatoč rezignaciji – ne prihvaća pučističku metodu desnice, SDP je ponudio traktat o “neodstupanju od izbornih rezultata i utvrđenog programa Vlade i koalicije”. Znači li to da će Vlada u povodu Budiše zatražiti izglasavanje povjerenja u parlamentu? Znači li to izvanredne izbore? Možda. U misaonome sustavu Ivice Račana situacija je uvijek otvorena i nedefinirana. Što se danas čini izvjesno, sutra je već temeljito relativizirano.

Račan je – na temelju apstraktne volje naroda – s Draženom Budišom sklopio pseudosavez, prividno radi eliminacije HDZ-a s političke scene. U praktičnoj provedbi ideje spomenuta koalicija poslužila je kao sredstvo za spašavanje HDZ-a i njegovih trabanata od javne kompromitacije, pravosudnoga progona i organizacijske dezintegracije. Je li samo Budiša – prononsirani zagovornik “državotvorne desnice” u koaliciji – odgovoran za takav razvoj događaja, ili je za njega zaslužan i “ljevičar” Račan? Koncentrirajući prerogative vlasti u funkciji premijera, Račan je istodobno učinio apsolutno sve što je bilo moguće da izbjegne vlastitu promociju u pozitivnoga nacionalnoga lidera, kojem će aplaudirati građanske mase. Inteligentan i ultrapragmatičan, uvijek je bio svjestan da se u forsiranju velike karizme skrivaju i velike opasnosti.

Lider bijelih ovratnika

Više mu je odgovaralo da bude predvodnik zamornoga birokratskog sustava, deklamator uvijek istih priopćenja, šef interne kontrole, “prvi među jednakima”, lider skupine bijelih ovratnika radije nego idol građana koji traže reforme. Pretpostavljajući udobnost revoluciji, postojano je bježao od izazova i zamki koje donosi robovanje principu legaliteta i velikim preporoditeljskim idejama. Umjesto da ih izvede pred sud, s mnogim lopovima iz Tuđmanovoga vremena sklapao je dogovore o nenapadanju. Ideologija “povijesnoga” političkoga kompromisa proizvela je brojne metastaze. Kriminal je postao društvena konstanta. Ako vlast osobe koje su dokazano ukrale desetke milijuna tretira kao partnere i legitimnu oporbu, zašto bi u zatvor odlazili džepari? Račanov režim potvrdio je tezu da je za vrijeme Tuđmana s vukovima trebalo zavijati kao vuk, i krasti koliko se krasti dalo. Nagovještaj dolaska “pravne države” bio je izborni mamac za budale.

Budišine diverzije protiv Vlade jedna su od razornih društvenih posljedica Račanove mlakosti. Neprestano se dokazujući kao antilider, verbalni ezoterik i usiljeni pomiritelj nepomirljivoga, Račan je s vremenom postao hodajući izazov za političke pacijente svih vrsta i opredijeljenja. Cjelokupna desničarska bulumenta – od nacio-”umjerenjaka”, preko filistarskih lopova, do uličnih fanatika – počela se natjecati tko će ga prije svrgnuti. Nacionalna politička scena pretvorila se – zaslugom Račanove slabosti – u birokratski inferno*, u kojem je istraživanje modela vlastitoga samoodržanja preraslo u glavnu, gotovo jedinu aktivnost režimskoga aparata.

Sve ono što je loše za državu postalo je, međutim, dobro za Ivicu Račana. Danas je on objektivno nezamjenjiv. U usporedbi s njim, sve su druge varijante tragikomične. Tko da vodi zemlju? Iracionalni Budiša i njegovi dežmekasti ruralni desničari tipa Joška Kontića? Ivić Pašalić? Vladimir Šeks? Drago Krpina? Premda karikaturalna, opća politička situacija stimulira Račanovu birokratsku vjerodostojnost. Takav tip političkoga paradoksa teško je pronaći u nekoj drugoj državi.

Stupac tjedna: Franjo Kuharić

Preminuli zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić bio je diskretni borac protiv komunizma, a u kasnijoj fazi veliki zagovornik zamjene komunizma tuđmanizmom. U propovijedima osamdesetih suptilno je podrivao režim Saveza komunista – tada već partije u tranziciji, prožete internim sukobima i debelo ucijenjene ultimatumima iz Beograda – da bi početkom devedesetih hrvatsku Crkvu kao instituciju bezrezervno stavio u funkciju hadezeovske propagande i pothranjivanja Tuđmanovoga kulta ličnosti.

Tuđman je staroga kardinala, obuzetoga patriotskim sentimentima, neprestano podvrgavao pritiscima. Uvijek uoči izbora, a i neovisno o tome, od njega je nepogrešivo tražio specijalne ideološke i reklamerske usluge, a Kuharić mu je u pravilu stajao na raspolaganju jer je – s jedne strane – doista vjerovao u posebnu Tuđmanovu misiju – a s druge – jer je Crkva od Tuđmanovoga režima dobivala beneficije. Taj međuodnos svjetovnoga i duhovnoga lidera odražavao se u javnosti gotovo groteskno za vrijeme proslava vjerskih blagdana, kad su Tuđman, njegova obitelj i paževi dolazili u crkvu u stilu holivudskih zvijezda – limuzinama i u bundama – i zauzimali rezervirana mjesta u prvim redovima.

Ipak, nacija kardinala neće zapamtiti isključivo po simbiozi s tragičnim režimom. Bio je drag čovjek, koji vjeruje u Riječ i pronosi njezino značenje. Na njegovim badnjim misama katedrala je bila prepuna, ljudi su usvajali njegovu toplinu.