Denis LatinBosna i Hercegovina nužno i hitno treba hrvatsku pomoć u izgradnji moderne, građanske i multietničke države. Dosadašnja Račanova politika distanciranja od onoga što se događa u susjednoj državi u kojoj živi desetak od nekadašnjih 17 posto Hrvata i s kojom dijelimo našu najdulju granicu, pod firmom podrške koju međunarodna zajednica daje neovisnosti BiH i otklona od tamošnje rigidne hadezeovske politike – podjednako je pogrešna i za jednu i za drugu državu, a pogotovo za brojne narode koji u njima žive. Pritisci na BH vodstva nacionalnih stranaka koje su i proizvele psihozu prema kojoj je život u jedinstvenoj građanskoj državi neodrživ, pokazali su se totalno neuspješnima. Međunarodna zajednica ondje održava mir, ali ni iz jednog naroda ne dolaze rješenja koja bi bila prihvatljiva svim stranama, čak ni među predstavnicima građanskih opcija nema programskih rješenja koja bi od BiH kao države učinila skup zajedničkih pravila da bi ih spajala u istim interesima, te im ujedno omogućavala suživot u svim različitostima koje su rigidni političari komunističko-nacionalističke provenijencije svojim narodima i projicirali kao “istinu” o nemogućnosti suživota.

Kad se na nekoliko dana iz zemlje u kojoj aktualna vlada puca po svim šavovima pomaknete u glavni grad naših prvih istočnih susjeda, prepustite se informacijama što ih, po naslijeđenom komunističkom receptu, u obliku zadanih i neupitnih istina koje jedine kreiraju stvarnost, emitiraju tamošnji elektronski mediji i tiskaju izdavači, a u svakodnevnim razgovorima s tzv. običnim ljudima propitate vizuru iz koje sagledavaju svoje vlastite živote, svoju sadašnjost i budućnost, postane vam jasno da je stvoren iskrivljeni pogled na stvarnost koju su im kreirali tamošnji ribari ljudskih duša kojima nije cilj ravnopravnost triju etniciteta, kako redovito i uporno naglašavaju, nego jedino kreiranje društvenog uređenja kojim će zadržati položaje u vlasti, koja je pak nerijetko proizvedena genocidom, kršenjem ljudskih prava, retorikom i praksom koju moderna politika ne bi smjela poznavati.

Radeći nekoliko dana s novinarima i predavajući studentima sarajevskog Fakulteta političkih nauka susreo sam se s evidentnim i jednostavnim istinama: u zemlji u kojoj se osjeća snažna briga međunarodne zajednice za njenu budućnost i mir još uvijek se ne tretiraju univerzalna pitanja ljudskih prava koja podrazumijevaju i pravo na pripadnost naciji i vjeri, ali i pravo na vlastiti dom, dostojanstvo, socijalnu sigurnost, miran život, radno mjesto i koješta drugo, u BiH civilno društvo kao takvo ne postoji, mito, korupcija, pretvorbene malverzacije, baš kao i u nas, stvari su koje se ne dovode u pitanje. Država i njeni privremeni uposlenici nisu radi građana i rješavanja njihovih životnih problema i temeljnih ljudskih prava nego radi pozicioniranja vladajućih oligarhija, njihovih privilegija izvan sustava u ideologiziranom nacionalizmu i šovinizmu i prava da svojom zadrtošću blokiraju sve promjene koje bi BiH pretvorile u modernu europsku državu.

Srpsko i hrvatsko razbijanje nekoć jedinstvene socijalističke države ugrađeno je u temelje propale i povijesno osuđene hrvatsko-srpske nagodbe. Hrvatsko ostajanje po strani kako bi se zadovoljili međunarodni zahtjevi za nemiješanjem u unutarnje stvari međunarodno priznate susjedne države, bez jasnog prihvaćanja europskog koncepta kažnjavanja ratnih zločina, kao pretpostavke za pomirenje i nastavak suživota, jednakopravnosti građana i naroda i izgradnje europske države – neproduktivno je. Račanov kompleks rješavanja problema sa susjedima indikativan je: ne treba biti posebno mudar za formuliranje pametne, konstruktivne i ispravne politike prema njima – u svim problemima treba preuzimati europska rješenja. Hrvatsko i bosansko iskreno sudjelovanje u izgradnji europske zajednice država s minimumom potrebnih istosti i beskonačnim prostorom za izražavanje različitosti. Strah koji se u dijelu hrvatske politike pojavljuje uz priključenje europskim integracijama, manje-više je hinjen da bi se dobili isprazni politički bodovi u izostanku vlastitih političkih projekata, vizija i znanja. Europa je skup pravila, projekt s promjenjivim elementima, Europa je i izbor, ali i rješenje. Olinjala i toliko puta prežvakana fraza da smo i mi oduvijek bili zapadno i europski orijentirani laž je iza koje se krije strah da se u zadanom sustavu, trasiranim normama i poštenoj kompeticiji mogu izgubiti e pozicije dobivene na prijevaru u ideologiziranoj političkoj borbi.

Podrška građanskoj, etnički ravnopravnoj, obnovljenoj i životu okrenutoj Bosni i Hercegovini – bila bi potvrda da je Hrvatska zaista krenula europskim putem i da u našoj političkoj praksi predizborna obećanja nisu toaletni papir za jednokratnu upotrebu, kako nas uči novija politička praksa. Hrvatska može pomoći da se žrtve Tuđmanova nehumanog preseljenja vrate u svoje domove i dokažu da su dio europske politike koja nikada neće pristati na promjenu granica, uništavanje ljudskih sudbina i mijenjanje od Boga stvorene zemlje. Bosna je i hrvatska zemlja, stoga je Tuđmanova politika u njoj bila destruktivna. Hrvatska kao matica svih Hrvata svojim sunarodnjacima najbolje će pomoći ako podupre razvoj tamošnjih institucija i eksportira ono malo europejstva što danas u njoj egzistira. Gospodarske, političke, kulturne i ljudske veze između dviju država su prirodne- okretanje glave u stranu samo je dokaz da se ni u vlastitu dvorištu ne mogu riješiti bitna pitanja.

Kompleks nepoznavanja bosanskog pitanja nije samo hrvatski raritet. Bosanski Srbi počinju shvaćati da je Republika Srpska bila tek odgovorna na Karadžićeve i Miloševićeve psihijatrijske probleme nastale u ratnom djetinjstvu. Osiromašeno i razočarano stanovništvo počinje raskrinkavati besmislenost države izrasle na genocidu i nemogućnosti međunarodne zajednice da kvalitetnije riješi problem multietničke države u srcu Europe. Kompleks srpskog ponosa još uvijek mu ne dopušta da katarzično revalorizira zločine sunarodnjaka , osudi ih i podrži individualizaciju krivnje. Islužene mitove i propale projekte još nije spremno zamijeniti bliskom europskom budućnošću očišćenom od zla i krvi.

Sarajevo, nekoć multietnički grad, iz godine u godinu, pod pritiskom uskogrudnih etnički čistih proizvoda, polako gubi taj epitet. Ni bošnjačka politika, sa statusom najveće žrtve minulog rata, nije uspjela formulirati platformu koja bi druga dva razbježala naroda približila etnicitetima od kojih su se u ratnim godinama udaljili.

Etnički princip je onaj kojim se danas mrcvari Bosna. Ljudi u njoj samo su Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Zato u Bosni danas stvari idu krivo. Kad njeni stanovnici postanu i ljudi, dobit će Bosnu i Hercegovinu po mjeri čovjeka i Europe.