Zoran FerićOvih dana svjedoci smo jednog nesvakidašnjeg civilizacijskog dostignuća: nigerijska mafija je nabavila kompjutore. Pa sada ona pisma s nebuloznim poslovnim ponudama o pranju novca i enormnim zaradama od nekoliko milijuna dolara, umjesto poštom, šalje Internetom. Da se podsjetimo: već više od pola desetljeća na adrese poslovnih ljudi i političara kod nas, ali i po čitavoj Evropi, stižu pisma navodnih vladinih dužnosnika i direktora naftne kompanije iz Nigerije, u kojima se uz minimalna ulaganja od pet ili desetak tisuća, obećava astronomska zarada od nekoliko milijuna dolara. Treba samo preko svog računa “oprati” njihovih tridesetak milijuna, pa vuk sit a koza cijela. I opet se, dakle, netko sjetio da novim medijem otvara stare i bolne rane: nedosanjani san o brzom bogatstvu bez rada.

Stvar je u tome što nama ne treba nigerijska mafija da bismo se osjetili prevarenima. Dosta nam je i naše vlastite. U našoj domovini, naime, prijevara vreba na svakom koraku i za normalnog čovjeka u svakodnevnom životu postaje krajnje opterećujućim faktorom. U prvom redu još su uvijek svježe uspomene na financijski inženjering i silne milijune maraka koji su završili ne zna se gdje, nerijetko progutavši teško stečene devizne zalihe temeljito i na druge načine osiromašenih građana. Iza te očito kriminalne prijevare nizale su se i druge s malo sofisticiranijim tehnikama, ali istim rezultatom: recimo privatizacija.

Sve je to stvorilo znatnu nacionalnu frustraciju i senzibilitet građana za prijevare. No, financijski inženjering i privatizacija, dakako, nisu svi oblici varanja kojima su izloženi naši građani. Naime, poneki od oblika varanja postao je kod nas uobičajeni način poslovanja. Običan građanin koji danas u Hrvatskoj živi od svoje plaće izložen je čitavom nizu prevarantskih strategija koje koriste pojedinci u velikim kompanijama, a možda i kompanije same. Čovjeku danas naprosto treba silna energija da bi pomno prekontrolirao svoje račune za struju, plin ili telefon, i gotovo uvijek se potkrade kakva “greška” u korist velikih distributera. Naravno, ni njima nije lako pa se moraju snalaziti, ali to se običnog čovjeka koji jedva preživljava od početka do kraja mjeseca ne treba ticati. Tu su, dakako, i mnogi trgovci. Valja dobro provjeriti uzvraćeni novac u dućanima, valja paziti kad se kupuje karticom, da vam ne napišu “dodatni” račun, ne valja se osloniti na cijene istaknute u reklamama velikih prodajnih centara, jer možda ne odgovaraju istini kada tamo stignete. Ukoliko kupite jeftin mobitel nekim sumnjivim švercerskim kanalima, postoji mogućnost da je linija opterećena tisućama kuna duga. Čak i kada sami nekoga varate, recimo švercate se u tramvaju, valja se paziti prijevare lažnih kontrolora koji su vam, ne trepnuvši, u stanju uzeti sto kuna. A na kraju svega, čovjek shvaća da mu se život svodi na stalnu i bespoštednu borbu s prevarantima. Nerijetko i sa samim sobom. Ukoliko ga vara i bračni partner, osjećaj prevarenosti je potpun.

Trenutno traje privatizacija Croatia osiguranja i u novinama vidim da je najbolju ponudu za našu najveću osiguravajuću kuću dao slovenski Triglav i da iznosi 130 milijuna eura. U skladu s ovom opsjednutošću prijevarama, ne mogu se othrvati osjećaju da to netko iz Slovenije kupuje naše osiguravajuće društvo našim novcem, koji je Ljubljanska banka popapala hrvatskim štedišama. Naime, poznavajući uzuse naše politike i njenu spregu s domaćim i stranim mafijskim strukturama, taj je strah racionalno opravdan, iako ponekad poprima razmjere paranoje. A s tim je, bome, teško živjeti jer je paranoja neugodna bolest. Javlja se u čovjeku potreba da se konačno obračuna s tim permanentnim osjećajem prevarenosti u sebi.

Osnovno pitanje koje se nameće kad razmišljamo o milijunskim prijevarama kakve su, primjerice, bili financijski inženjerinzi u tranzicijskim zemljama ili kakve su ove nigerijske, gdje su poneki gubili i sve što imaju, jest sljedeće: kako to da se i za najfantastičnije prevarantske poduhvate uvijek nađe mušterija? To je još čudnije kad se zna da mnogi od prevarenih u principu nisu bili naivni ljudi. Mnogi od njih su bili uspješni poslovni ljudi koji se ni u kom slučaju ne bi mogli nazvati naivnima i koji su pokazali zavidnu spretnost u pribavljanju novca koji im je prijevarom otuđen. Otkud onda odjednom ta naivnost?

U javnosti su često uzroke takve novostečene naivnosti tumačili jednom drugom bolešću: pohlepom. Kako, naime, objasniti činjenicu što su neki spretni varalice uspjeli nekim takvim pohlepnim naivčinama prodati Eiffelov toranj ili Versailles? Vjerojatno obećanjem da će takvom kupovinom višestruko zaraditi. Činjenica što su to svjetski spomenici kulture takvima ništa ne znači ako je usporede s dobrom zaradom. Novac je, naime, jedina konkretna vrijednost, a kultura je tu odavna izgubila bitku. Ako ikada i jest bila konkurentna. Upravo zato takav pohlepni naivac uistinu vjeruje da može kupiti neki svjetski ili nacionalni spomenik. Doduše, to što su teksaški naftaši svojevremeno masovno nasjedali takvim prijevarama može se tumačiti i potrebom da se kupi društveni status. Uostalom, zato su svojim kćerima i kupovali lažne gruzijske prinčeve i siromašnu evropsku aristokraciju za muževe.

I u slučaju pohlepe, a i u ovom slučaju snobizma, stvar je u tome što se u svijesti pojavljuje nešto puno jače od poslovne racionalnosti: pojavljuje se opsjednutost. A opsjednutog je čovjeka lako prevariti. Kada sve to gledam, dođe mi da konačno od varanoga postanem prevarant i tako prevarim vlastitu savjest: padam u napast da prodam, recimo, lijevi zvonik zagrebačke katedrale za fast-food restoran, ili Cvjetni trg za karting pistu. Mogućnosti su neograničene, a kupaca bi se sigurno našlo.

I što bih ja više varao i prodavao, imao bih osjećaj da su svi oko mene prevaranti i tako bi se krug zatvorio, a moja bi paranoja postala ozbiljna bolest. Uvjeren sam da s tom bolešću ne bih mogao živjeti i da bi se kad-tad pojavio u duši tračak nade da ljudi ustvari nisu tako zli. Da sam ja, doduše, postao zao, ali da još ima poštenih. I u tom trenutku nade, i ja bih kao varalica postao mušterija za prijevaru. Ne bih više bio pohlepni naivac niti paranoik, nego optimist. A to je neusporedivo ugodnija bolest.