Nenad PolimacMulholland Drive je zavojita cesta koja se s Hollywood Hillsa spušta prema Los Angelesu. Na njezinim se preglednijim odmorištima – nekoć omiljenom mjestu ljubavnih parova – noću lako vidi osvijetljeni grad u dolini, a na jednom od obronaka koje cesta siječe je i golemi natpis “Hollywood”. Ime je dobila po Williamu Mulhollandu, Ircu koji je početkom prošlog stoljeća privremeno riješio problem opskrbe Los Angelesa vodom (tako što je isušio plodnu Owens Valley – na užas tamošnjih farmera), a neke od kasnijih makinacija s navodnjavanjem inspirirale su Roberta Townea za scenarij “Kineske četvrti”.

Mulholland Drive jedan je od zaštitnih znakova Los Angelesa i njegova čuvenog predgrađa Hollywood i kao takav predstavlja idealan naslov za televizijsku sapunicu. Zasigurno znate da se potonji proizvodi obožavaju nazivati po geografskim određenjima, stvarnim i izmišljenima (od “Dallasa” do “Sunset Beacha” i “Port Charlesa”), a tog se načela držao i David Lynch kad je svoju seriju “Twin Peaks” nazvao po malome mjestu u američkoj zabiti, koje potresaju kriminalni i erotski skandali. Seriju je napravio za moćnu tv mrežu ABC i nakon senzacionalnog rejtinga prvih nekoliko epizoda prometnuo se iz malo uvrnutog ali cijenjenog filmaša (nominiran je za Oscara za režiju “Čovjeka slona” i “Plavog baršuna”) u veliku redateljsku zvijezdu. Slava nije predugo trajala jer je “Twin Peaks” ubrzo prestao zanimati široku publiku zbog sve ekscentričnijih obrata u zapletu, a novi Lynchovi tv pokušaji (humoristička serija “U eteru” i omnibus “Hotelska soba”) obustavljeni su nakon pokusnih epizoda. U tom razdoblju Lynch nije imao sreće ni s kinofilmovima (“Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom” prošao je slabo, a hermetična “Izgubljena cesta” mogla je računati jedino na uski krug redateljevih strasnih poklonika), pa ne čudi njegova odluka da pokuša reciklirati raniji uspjeh i 1998. ponudi ABC-ju seriju pod naslovom “Mulholland Drive”. U ABC-ju su bili oprezni, pa su pristali samo na pilot-film (istina, s više nego solidnim budžetom od osam milijuna dolara), želeći se na reakciji publike uvjeriti ima li u okvirnoj priči ikakvog potencijala za seriju. Kad je Lynch pokazao šefovima tv mreže ono što je snimio, jednoglasna je ocjena bila da je taj 90-minutni pilot-film jednostavno negledljiv. Uslijedila su natezanja oko pokušaja pojednostavljivanja materijala, a kad su u ABC-ju zaprijetili da će napraviti i emitirati vlastitu verziju, Lynch je uzvratio da će skinuti ime sa špice i tužiti ih sudu (za svaki slučaj je svoj originalni scenarij poslao na Internet – tako da svima budu bjelodane razlike izvornika i eventualnog prepravka). S legalnim smicalicama redatelj se ionako dobro snalazio: kad je francuska kompanija “Ciby 2000” nakon neuspjeha “Izgubljene ceste” odlučila s njim raskinuti ugovor, Lynch je dokazao da je njihov sporazum uključivao tri filma i da je za drugi trebao dobiti tri a za treći tri i pol milijuna dolara. Ukratko, raskid je stajao “Ciby 2000” šest i pol milijuna dolara. U ABC-ju su stoga zaključili da je pilot-film najpametnije bunkerirati i ne petljati se dalje s problematičnim redateljem.

“Mulholland Drive” bi vjerojatno i danas tavorio u skladištu ABC-ja da Lynch u međuvremenu, uz pomoć francuskog Canala +, nije snimio hvaljenu “Pravu priču” te ohrabren uspjehom ispričao svom novom producentu da zna kako bi se stornirani materijal mogao pretvoriti u zanimljiv kinofilm. Na Canalu + su bili zaintrigirani, otkupili su materijal od ABC-ja i još dodali sedam milijuna dolara kako bi Lynch dosnimio nove scene. Nisu požalili jer nova je cjelina odlično primljena prošle godine u Cannesu, Lynch je dobio nagradu za režiju, a ove je godine nominiran i za Oscara.

Film se od prošlog tjedna prikazuje i u hrvatskim kinima, pa se i sami možete uvjeriti o kakvom je neobičnom djelu riječ. Kad sam ga prvi put gledao, bio sam uvjeren da je Lynch uzeo svoj “neshvaćeni” pilot-film i našpikao ga bizarnim umecima tipičnim za njegov rad. Naime, pretežiti dio radnje “Mulholland Drivea” čini priča o prijateljstvu plavuše i brinete koje su se stjecajem okolnosti našle u istom stanu: plavuša Betty je glumačka aspirantica koja je došla u Hollywood na audiciju i odsjela u praznom apartmanu svoje tete, a brineta je u njega dolutala igrom slučaja, s torbicom punom svežnjeva od sto dolara i plavim ključem zagonetna oblika, nakon što je u prometnoj nesreći na Mulholland Driveu izgubila pamćenje. Na pitanje kako se zove, pogleda na plakat “Gilde” s Ritom Hayworth i tako odabere ime “Rita”. Betty pomaže Riti da se prisjeti svog identiteta i taj dio priče razmjerno je linearna igrarija koja bi fino pristajala i u neku “sapunjaru” Aarona Spellinga. Dogodovštine dviju cura presijecaju naizgled potpuno nepovezane čudne anegdote: u njima, među ostalim, figuriraju redatelj Adam kojem talijanski mafijaši žele nametnuti glavnu glumicu, njegova žena koja ljubaka s čistačem bazena, plaćeni ubojica na zadatku što se pretvara u katastrofu te neki tip koji ustanovljava da je lik iz njegove noćne more – zloslutni beskućnik – zapravo stvarna osoba.

Moje je iznenađenje bilo poprilično kad sam pročitao scenarij Lynchova pilot-filma na Internetu: naime, prvih devedeset minuta “Mulholland Drivea”, uz sitna kraćenja, doslovce se poklapaju s tim tekstom, samo što tv uradak završava u trenutku kad Rita – potresena šokantnim prizorom na koji je na naišla u potrazi za vlastitim identitetom (raspadajući leš u stanu žene čije joj je ime izronilo iz sjećanja) – skrati kosu i oboji je u plavo. U kinofilmu jedino nema scene u kojoj ona s prijateljicom izađe na terasu apartmana koji je postao njihov novi dom i poruči Hollywoodu da će ga njih dvije “osvojiti”. Njihove poklike čuje samo beskućnik, koji je svojim užasnim izgledom već otjerao u smrt jednoga od protagonista.

Posve je razumljivo da u ABC-ju, čije su emisije namijenjene najširoj publici (“Twin Peaks” je bar u početku ostvario taj cilj), nisu ni pokušavali emitirati takav pilot-film, koji bi eventualni odjek mogao imati samo na kabelskim tv mrežama, sklonim njegovanju specifičnijih sadržaja kao što su “Seks i grad” ili serija o homićima “Queer as Folk”. Lynch je u kasnijim epizodama namjeravao objašnjavati na prvi pogled nevidljive veze među protagonistima pilot-filma, no mora se priznati da je u dosnimljenih 50 minuta otkrio lucidnu strategiju kako da zaokruži cjelinu. Novi dio filma počinje prizorom u kojem glavne junakinje počinju vruću lezbijsku vezu: ona je poput šake u oko ranijim scenama jer njih dvije nijednog trena nisu dale naslutiti da među njima postoji i erotska privlačnost, međutim, gledatelj to uzima zdravo za gotovo, kao još jednu u nizu ne baš obrazloženih zgoda kojima je dotad bio svjedokom. Ubrzo zatim, novopečena plavuša prisjeti se da bi se odgovor njezine zagonetke mogao kriti u teatru “Silencio”, prostoru koji bi fino pristajao u Lynchov najcjenjeniji film “Plavi baršun”. Tamo njih dvije nalaze plavu kockastu kutiju koju otvara ključ što ga je Rita imala sa sobom u torbici nakon prometne nesreće. Okretaj ključa i ono što se poslije događa možemo protumačiti na dva načina: ili je sve ono što smo dotada vidjeli halucinacija žene koja je izgubila pamćenje i sada je ponovno u situaciji da zagospodari svojim sjećanjem ili pak poniranje u kutiju otvara drugu, paralelnu realnost u kojoj su lica ista, a imena i međuodnosi različiti, samo što na neki neobičan način jedna realnost objašnjava drugu. U novoj priči Rita je filmska zvijezda koja se zove Camilla, poput glumice koju su u prvoj priči mafijaši nametali redatelju Adamu, njezina ljubavnica pljunuta je Betty, samo što je njezino ime ovaj put Diane, poput žene koju su u prvoj priči dvije prijateljice zatekle mrtvu na krevetu. Njihova veza puca jer Camilla šara s drugim ženama, a namjerava se udati i za redatelja, pa ojađena Diane naruči njezinu smrt – upravo od plaćenog ubojice koji nam se činio prilično nepovezanim sastojkom prve priče – i zatim se ubije.

Na uzročno-posljedičnu logiku zbivanja ne gubite vrijeme, budući da je “Mulholland Drive” zapravo prilično intrigantan esej o proizvoljnosti umjetničkog stvaranja. U teatru “Silencio” mađioničar upozorava publiku da je glazba koju čuju samo iluzija – nju ne izvodi orkestar, ona je snimljena. Tako u filmu jedan od bizarnijih likova, “kauboj” s golemim šeširom koji je u prvom dijelu bio glasnogovornik mafijaša, upozori Dianin leš da je vrijeme da ustane i da je sad prilika da se ispriča drukčija priča. Sve što gledamo zapravo je fikcija koja se raspreda po redateljevoj intuiciji, ali i njegovim hirovima. Zbog čega scene lezbijskog seksa? Zato što Lyncha uzbuđuje kad to rade dvije izazovne glumice, a njegova muška fantazija dodatno je podjarena time što su njih dvije – čak i po boji kose – potpuno različiti tipovi. Posve dostatan razlog da ih se uvrsti u film! Kad se već toliko spominje intuitivno, nisam posve siguran je li Lynch glumca za lik redatelja Adama nesvjesno modelirao tako da podsjeća na Wima Wendersa ili je to namjerna nepodopština: Wenders se, naime, ubacio na lynchovski teren filmom “Kraj nasilja” (nastao iste godine kad i “Izgubljena cesta”, također s Billom Pullmanom u jednoj od glavnih uloga) i ovo je možda suptilna referenca kojom se izjednačavaju računi. Ako ništa drugo, lik redatelja nije karikiran i zapravo nema niskih udaraca.

Bez obzira na to što će mnogi gledatelji napustiti kino s osjećajem da nisu baš sve u filmu razumjeli (Lynch će upravo time biti zadovoljan – ne samo stoga što preferira “otvorene” krajeve, nego i zato što zagovara stav da se umjetnička “činjenica” opire doslovnom tumačenju), sumnjam da će zbog toga biti mnogo nezadovoljnih. Za razliku od “Izgubljene ceste”, u kojoj se nakon sugestivne prve trećine počinje nizati hrpa povećih besmislica, “Mulholland Drive” nudi mnogo veći privid kohezivnosti, a pritom je u dijelovima uistinu virtuozno režiran. Scena u kojoj plaćeni ubojica nakon naizgled glatko obavljena posla najprije mora vodi borbu na život i smrt s debelom tajnicom tipa kojeg je upravo likvidirao, a zatim i s usisivačem za prašinu koji ne prestaje proizvoditi buku, pravi je dragulj filma apsurda. A tek prizor u kojem tjelohranitelj mafijaša, uz zvučnu pratnju energične blues-teme, upada u redateljevu vilu, no za vrat najprije dobije njegovu pobjesnjelu ženu a zatim i njezina ljubavnika! “Mulholland Drive” je film koji možda i nećete potpuno razumjeti, ali se u njemu itekako može uživati!