Glamour cafe

Subota, HRT 2, 22.00

vijenac

Filmski redatelj Lukas Nola i žena mu Barbara Nola (glumica) bili su gosti emisije i bilo je odmah jasno da ih urednik i voditelj Svilan kani mučiti pitanjem što je to art film, jer se on mučio gledajući najnoviji Nolin film “Sami”. Voditelj je najprije pitao gđu Nolu, ali nije imao sreće. Bio je to njen dan. Na sva Svilanova pitanja odgovarala je s neuzdrmanim povjerenjem u simpatičnost svoje verbalne moći i da ju je pitao treći korijen od dva milijuna petsto trideset tisuća četiristo četrdeset, ona bi mu bez krzmanja odgovorila, pa neka izvoli provjeriti, kad je tako pametan i provokativan. Pitanja koja je razlika između velikog glumca i prosječnog glumca i što je art film bila su za gđu Nolu u punoj formi pravi mačji kašalj. Siroti mali Svilan, morao je ostati simpatičan do kraja razgovora, jer gospođa je bila nadmoćna u svojoj dobroti i uopće bračni par Nola ostavio je dojam za jedan debeli vijenac.

Još bolje je na Svilanova inzistiranja o tajni art filma reagirao Lukas Nola. Nije ga se to uopće ticalo, rekao je da nema pojma, što treba pozdraviti iz dna duše, kao jedinu pravu reakciju na Svilanovu radoznalost, zakašnjelu svega jedno četrdesetak godina.

Da g. Nola kao nonšalantni dobričina nije bilo jedno puko prenemaganje, vidjelo se iz jedno četiri netonska podrigivanja, hoću reći gospodinu se iskreno aufštosalo, navirao mu je neki plin iz utrobe. Aufštosanje uz art diskusiju znači čisti dobitak, jer sve skupa djeluje realističnije, a upućuje i na delikatnost umjetnikova organizma (možda i na tremu), nema veze, neka sve ostane na činjenici da je ova večer bila jedna u nizu Svilanovih dragocjenih tv dokumenata vremena.

Dnevnik

Nedjelja, HRT 1, 19.30

vijenac

U četvrtak je pokopan policajac Milenko Vranjković King, a večeras čujemo da je pijani vozač pucao na prometne policajce. Vozač je zaposlen u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, a prije nego što je zapucao, uputio je policajcima kolegijalnu poruku: “Sjetite se što vam se dogodilo neku večer”. Tu neku večer kriminalac je ubio policijskog inspektora Milenka Vranjkovića Kinga, oca troje djece i višestruko odlikovanog dragovoljca domovinskog rata, što je Radoševa pijanca, kojeg Dnevnik kafkijanski zove “Ivan K.”, inspiriralo na sličan pothvat.

Kad je ubijen inspektor, u nekim je tv emisijama objavljen broj žiro računa s naznakom “za ubijenog policajca” (30102-677-26287), ali Dnevnik se suzdržao od objavljivanja. Da li zato što je nekome sinulo da je nedostojno za državnog službenika skupljati privatne priloge, sada zaista više nije važno, jer krajnji je čas da državi pomognemo. Ona ima takve zakone koji od policajaca prave žive mete za raspoložene strijelce, ali ni to više nije važno. Najvažnije je to da je vojnik pucao na policajca, pa kad su već državni službenici počeli ubijati jedni druge, na građanima je da pomognu. Oni neka pucaju, a mi ćemo uplaćivati za troškove razonode. šteta što naš novac ne ide izravno ministrima Lučinu i Radošu, jer oni su ipak odgovorni organizatori, bar to im treba priznati.

Prilog Sande Dičak s vrha Pelješca počinje unisonim povikom prosvjednika protiv budućeg radarskog odašiljača na Sv. Iliji (961 m). Povik je glasio, citiramo: “Doli radari!”. Tako se sredinom prošlog stoljeća klicalo imperijalizmu, narodnim neprijateljima i svačemen. Prosvjedovalo se i u Opatiji, protiv planiranog radarskog odašiljača na vrhu Učke, ali povikom Pelješana i Korčulana, okupljenih u akciji planinarskog društva, koja se zove “svi kontra radara”, narodni duh se iskazao jednostavnim riječima kakvih u Dnevniku ima svake prestupne godine. K tome su još išli podaci o 120 vrsta bilja i muflonima i poruka MORH-u “i naročito Zlatku Gareljiću, da tu ne će stavit ništa”. Materijali iz Opatije i Orebića bili su popraćeni suvislim osvrtom Branke šeparović koja je ukazala na bahatost ministarstva vojnog.

Novo doba

Nedjelja, HRT 1, 20.13

četiri kaktusa

Da je redatelj Hrvoje Hribar antitalent, poznato je već odavno, a pokazano i sada, jer samo se umjetnik tolikih sposobnosti može latiti scenarija pisanog kao socrealistička reportaža o životu i radu novinara. Hribarevi novinari i novinarke imaju svoje radne zadatke i svoj “privatni život” i sve je to lijepo pokazano. Glupi Amerikanci, kad rade svoje polsatne serije o novinarkama, zaobilaze stvarnost i izmišljaju zanimljive i psihološki točne portrete glavnih junakinja, ali sve je to izvana gladac. Kod Hribara glavna novinarka ima mamu, ima dijete, pa je dijete bolesno, pa dođe kolega na večeru i sve je to uredno poslikano kao na kućnom videu. Stječe se dojam da je i montirano, dobronamjerni bi rekli da je i režirano, što je neoborivo, jer na ekranu piše ime režisera, a i on sam se nadavao toliko intervjua, da mu se mora priznati kako on ima neke veze s ovim novim briljantnim pothvatom pritupih urednika Dramskog programa HRT-a.

Serija je najavljivana kao humoristička, ali u njoj nema ni milimetra kadra koji bi opravdavao najavu, što sve skupa upućuje na to da je Hribar možda dobio režiju, zato jer je član Račanove partije, baš kao što je i antitalent Branko Ivanda možda dobio najskuplji hrvatski filmski projekt možda i zato što mu je prijatelj Peterlić postao najutjecajnija faca u komisiji koja dijeli kune. No, sve su to podla naklapanja ulice, jer i Ivanda i Hribar dokazat će svojim djelima itd. itd. Eto, Hribar, najneduhovitiji hrvatski filmski režiser (iza njega je Dražen Žarković s “Ajmo žuti”), već se potvrdio “Novim dobom”, a tek smo vidjeli samo prvu epizodu.

Obećana zemlja

Nedjelja, OTV, 21.10

vijenac

Redatelj Vinko Grubišić završava prvu epizodu dugim krupnim planom Željka Pervana koji na kraju malo otvara usta i štakorski pokazuje gornje zube. Pervan igra predsjednika države koji će tek pokazati svoju pravu ćud i lijepo je od Grubišića ne samo to što je, za razliku od Hribara, talentiran režiser, nego i to da je toliko pristojan da nas želi zainteresirati za drugu epizodu. Jedine mane ove prve su stravična količina reklama i upotreba nekih dosjetki iz bivših radova Željka Pervana i Zlatana Zuhrića.

Glede reklama, ne sjećamo se da igdje postoji serija u kojoj se nakon pola minute radnje emitira pet minuta reklama, pa opet isto: jedan kadar, pa reklame. Mada je i iz drugih programskih segmenata OTV proizvodnje poznata glad dioničara (Grubišića, Pervana i dr.) za reklamama, ovo je i za najnaviknutije strpljivce bilo malo previše.

Na početku emisije Pervan je bradati utopljenik kojeg spašava šef policije (Zuhra) koji iz njega, namještenim izborima, pravi predsjednika države. Sve do dana inauguracije (šef policije kaže: iguanizacije) ne vidimo Pervanovu facu, što upućuje na određenu Grubišićevu filmsku naobrazbu i osjetljivost kojih kod Hrvoja Hribara fatalno nema. Od Pervana vidimo samo rukice koje zakopčavaju svečano odijelo ili krivo drže cigaru i tek na kraju one štakorske zubiće. Nisu to neke velike stvari, ali čovjeka veseli kad režiser zna što radi i što želi postići. Grubišić osjeća obavezu da mu stvari imaju smisla, što ga je u nedjelju navečer, u okolnosti žestoke Hribareve konkurencije, učinilo genijem.

Janica

Ponedjeljak, HRT 2, 10.45

vijenac

Puno izravnog prijenosa i malo priče naših sportskih reportera spasili su stvar. Uglavnom se moglo mirno uživati u dočeku na aerodromu i svečanosti na Jelačićevu trgu. HRT je napravila ono što javna tv mora učiniti (odužiti se nacionalnim veličinama), a režiser izravnog prijenosa s Trga zaslužuje novčanu nagradu zbog detalja koje je izvlačio iz mase, npr. transparentići “Ivica oženi me” i “Janice udaj se za mene”, pa zgodnije face u publici, pa ljudi koji stoje na krovu, sve je to doprinosilo pojačanju osnovne atmosfere, nabijene pozitivnim emocijama. Natpise sa ženidbenim ponudama pokazivale su vrlo mlade osobe, što značli da misle ozbiljno i zaslužuju priznanje za hrabrost.

O uobičajenom folkloru, tj. o političarima koji se slikaju, ne treba reći ništa više nego ono pelješko sočno i zdravo “doli radari”!