Naziv igre je V-Girl, a prva djevojka zvala se Vivienne RoseUpletenost mobilnih tehnologija u svakodnevni život, posebice na Dalekom istoku, kao i razvoj umjetne inteligencije rezultirali su gotovo nevjerojatnim fenomenom koji se iz Japana brzo počeo širiti najprije azijskim, a zatim i mnogim drugim područjima - zaljubljivanju u virtualnu djevojku koja "živi" u mobilnom telefonu.
Američka kompanija Artificial Life, koja se bavi produkcijom igara i interaktivnog softvera za mobilne telefone prilagođene radu na 3G-mrežama, dobrim je osluškivanjem najpropulzivnijih telekomunikacijskih tržišta kreirala hit-igru kakvoj je uspjeh, očigledno, bio već unaprijed zajamčen. Uvidjevši kakav su golem interes za tu igru postigli u Japanu, ubrzo su je plasirali i na tržište Hong Konga i SAD-a, a zatim otvorili poslovnicu u Berlinu odakle će koordinirati njezino plasiranje u europske zemlje.

Igra se zove V-Girl, a vlasnik mobitela koji je kupi i pokrene na svojem uređaju dobiva virtualnu djevojku koja egzistira tek kao trodimenzionalni nacrtani lik na njegovu ekranu. Ime prve kreirane virtualne djevojke za mobitele je Vivienne Rose, a na iznenađenje čak i njezinih tvoraca, ubrzo je osvojila srca mnogih Azijaca. U današnjoj verziji igre, ona s vlasnikom mobitela može "razgovarati" o preko 50.000 različitih tema. Bez obzira na to što je komunikacija koju korisnik ostvaruje s Vivienne koncipirana tek kao osuvremenjena izvedba nekad megapopularnog Tamagotchija, privid atraktivne i inteligentne cure koja ima zahtjeve, ali je spremna pružiti i razna zadovoljstva, mnoge je učinio pravim ovisnicima o V-Girl.

Već je i sama Vivienne imala - barem u percepciji korisnika igre - emocije, u svako doba i na svakom mjestu svojem je živom partneru bila na raspolaganju za društvo, bila je spremna zajedno s njim igrati i uobičajene mobitelske igre, a krasila ju je i vizualna dinamičnost. Vivienne je plakala, smijala se, zavodila, slagala se ili prepirala, pa čak i slala poljupce s ekrana mobilnog telefona. Da bi sve to mogla učiniti u pravom trenutku i time zadržati iluziju stvarne osobe, a samim time i interes korisnika, softver koji je upravljao njezinim komunikacijskim vještinama uvelike se morao temeljiti na suvremenim dosezima umjetne inteligencije.
Danas diljem Azije, ali i SAD-a, mnogi mobilni operateri u ponudi dodatnih sadržaja i igara nude treću verziju V-Girl, gdje se korisnicima, osim fatalne Vivianne, nude i brojne druge djevojke raznih psiholoških profila i fizičkih konstitucija. Uvidjevši iznenađujući uspjeh koji je V-Girl postigao kod muške populacije, proizvođač je nedavno na tržište plasirao i igru V-Boy, namijenjenu igračicama - njima se, dakako, na ekranu mobitela pojavljuje trodimenzionalni model muškarca, jednako atraktivna i zavodljiva, željnog ženske nježnosti i pažnje.

Čovjek zadužen za razvoj i programiranje virtualnih osobnosti toliko izmišljenih likova, do te mjere razrađenih da se njihovi korisnici doslovce u njih zaljubljuju, Eberhard Schöneburg, vrhunski je stručnjak za umjetnu inteligenciju, predavač na mnogim sveučilištima, koji je svojedobno surađivao i na naprednim projektima u njemačkom ministarstvu obrane. Svoje znanje potpuno je usmjerio na ovu igru, pa protagonistice posljednje verzije V-Girl, prema tvrdnjama iz Artifical Lifea, mogu sa svojim korisnicima razgovarati o više od 35.000 različitih tema od filozofije, preko umjetnosti do najobičnijeg svakodnevnog tračanja.

No priča o uspjehu te igre uzburkala je javnost u zemljama gdje se rasplamsala, ponajviše zato što su se mnogi njezini korisnici zaista počeli emocionalno vezivati uz virtualne djevojke. Unatoč tome što im je i samima posve bjelodano da lik s ekrana njihova mobitela nije stvarna osoba, uvjerljivost kojom on komunicira i pokazuje emocije - koristeći standardnu formu chata - u ekstremnim je slučajevima za reperkusiju imala posvemašnje podređivanje stvarnog života odnosu s curom, odnosno dečkom na mobitelu. Tome je pridonijelo i to što likovi iz tih igara, vođeni ingenioznim Schöneburgovim softverom, jako dobro procjenjuju karakter svojih korisnika, pa mogu razaznati pravi trenutak kada nastupiti zavodnički, kada zaigrati na kartu emocija, kada na kartu intelekta...

Kod korisnika koji pokažu slobodniji svjetonazor, virtualne djevojke bez ustručavanja iskazuju i svoje seksualne potrebe te se upuštaju u vatrene erotske razgovore s korisnikom. Jasno je da su ti razgovori popraćeni odgovarajućim slikovnim prikazom na ekranu. Tobože iskazujući kako su za korisnika seksualno zainteresirane, virtualne cure postaju još zabavnije i jasno je da njihovi "vlasnici", odnosno vlasnici mobitela u kojima žive svoj virtualni život, s njima žele sve više i više interakcije.

Najveće koristi od zaljubljenosti u virtualne likove imaju, osim proizvođača igre, mobilni operateri koji zahvaljujući komunikaciji korisnika i lika te slanju vizualnih manifestacija ponašanja lika na ekran korisnikova mobitela ostvaruju velik podatkovni promet putem 3G-mreža. Što je komunikacija češća i što je lik na ekranu pokretniji, potrebno je razmijeniti više podataka putem mobilne mreže, čime se stvara i veći račun za telekomunikacijske troškove. V-Girl je zbog toga pri samoj kupnji - ovisno o državi - ili krajnje jeftina igra ili čak posve besplatna. Dio prihodovana novca mobilni operateri isplaćuju Artificial Lifeu, odakle i motiv da se glavnog inženjera Schöneburga u toj kompaniji tetoši i vrlo bogato financijski nagrađuje da bi dodatno usavršavao algoritam ove igre.

Dok se tako trend gubljenja razuma zbog virtualne ljepotice polako širi iz Azije i SAD-a prema Europi, zajedno s njim dolaze i kontroverze o upitnoj etičnosti takve igre. Europski mobilni operateri već nastoje senzibilizirati dio javnosti kojem se ne sviđa seksualna i ovisnička nota te igre uvođenjem sve više erotskih sadržaja u standardnu ponudu mobilne zabave - nije ni čudno s obzirom na to da će im prihodi od V-Girl, ako je suditi prema uspjehu na dalekoistočnim tržištima, priskrbiti višestruko veću zaradu od bilo koje druge igre napravljene za mobitele.