Zoja Odak oduvijek je igrala uloge snažnih, samosvjesnih ženaGlumica Zoja Odak, nacionalna dramska prvakinja i članica Drame splitskoga HNK od 1972., nipošto nije od onih ljudi kojima biste se rado suprotstavili. Bez dlake na jeziku, ali uvijek i nedvojbeno dama, ova naša - kako je netko rekao - "ne samo kulturna, nego i društvena činjenica", vrlo će brzo, i gardom i argumentima, ostaviti bez riječi svakog oponenta koji to zaslužuje, bez obzira na to je li riječ o umjetnosti, politici ili nečemu trećem. Samo naizgled krhka (a bila je višestruka juniorska prvakinja u bacanju diska, to itekako vrijedi imati na umu prije no što se porječkate s njom), u dugogodišnjoj glumačkoj karijeri je odigrala više uloga snažnih, samosvjesnih žena nego cijela plejada njezinih kolegica zajedno.

Ovih dana dovršava posljednje pripreme za premijeru "Hekube", rijetko izvođene Euripidove tragedije o kraljici Troje koja ne može tek tako preboljeti smrt svojega sina, pa kreće u osvetu.
Na razgovor je stigla s potkoljenicama punim modrica i uboda komaraca, zarađenih u solinskim Manastirinama, na svakovečernjim probama za premijeru 8. kolovoza. Ponosi se njima, uvjerena u to da će upravo uloga Hekube biti vrhunac njezine dosadašnje glumačke karijere, a ujedno i sasvim dostatan pečat pod 40 godina umjetničkog rada, veći i vjerodostojniji od ikakve uobičajene teatarske proslave takve obljetnice.

Hekuba se iz brižne i zabrinute majke s vremenom, zbog ubijene djece, pretvara u zvijer, u demona osvete. To je transformacija unutar same predstave, ne samo ona standardna glumačka, u lik i iz lika. Pripremate se za premijeru već tjednima i silno me zanima kako uspijevate ukrotiti tu od bola obeznanjenu majku, pa je ostaviti do sutrašnje probe i mirno se vratiti u Zoju Odak koja će onda opet biti, na početku sljedeće probe, brižna i zabrinuta majka? Kako se uspijevate re-transformirati?
Ja sam i prije Hekube i poslije nje to što jesam, uspijevam u tome, nisam neiskusna, ali nije ni lako. Svakoga dana u sebi treba pronaći točke i impulse koji će te potaknuti da reagiraš baš onako kako bi Hekuba reagirala. Mi smo u 21. stoljeću i ne uzvraćamo na zločin onako kako bi činila Hekuba u vrijeme kad ju je Euripid pisao, ne tako drastično, uzvraćajući zločinom. Cijela antička mitologija i literatura vrlo su krvoločne, uključujući i Stari zavjet, a danas su ipak druga vremena... Nakon svake probe osjećam se ispunjeno i ostvareno, ali i - opustošeno. Ako dajete maksimalno što možete dati, onda nakon toga morate u sebi osjećati pustoš i prazninu, ali ipak ispunjenu nečim za što samo vi znate. Ne mogu se baš odmah sutradan vratiti u ponavljanje cijele priče s vraćanjem u ono što jesam, kao što to ne može nijedan kazališni glumac s iole zahtjevnijom ulogom. A Hekuba je posebno zahtjevna.

U karijeri dugoj skoro četiri desetljeća igrali ste brojne likove, i na televiziji i na filmu i u teatru, ali svojevrsni ste "brand", ime i lice koje se prepoznaje, postali zahvaljujući tumačenju brojnih antičkih heroina. Kako to tumačite? Koliko pamtim ono što sam vidio, nijednu ulogu niste igrali s manje volje i elana od ijedne druge.

Da, imala sam dosta širok dijapazon uloga u karijeri, nisam nikad bila jedna od onih usko fahovski orijentiranih kolegica i kolega. Uglavnom sam dobivala likove snažnih žena, vrlo visokih etičkih standarda, i iz domaće i iz svjetske dramske literature. Moguće je da je to zbog mojeg fizičkog i mentalnog habitusa, možda i zbog impostacije glasa, ali sve je nekako krenulo u tom "antičkom" smjeru, a ja sam se tu osjećala vrlo dobro i uvijek vrlo istinito. Iz toga se vjerojatno došlo do lake i jednostavne komunikacije s publikom i kritikom - 'ajmo ne glumatat' jedni drugima, nego stvarno pokušati ući zajedno u taj imaginarni svijet i biti u njemu iskreni, probati doprijeti do te katarze.

Glumice u srednjoj ili zreloj dobi često se znaju požaliti na to da za njih više nema uloga, da su sve junakinje, svi ženski likovi, mlađi od njih. Vi takvih problema nemate...
Ponekad se našalim sama sa sobom, pa kažem: "Zar nije divno to što sad, poslije svega, mogu igrati svaku majku ili svaku baku koju je ikad itko napisao?" Hekuba je iznimna prilika za glumicu u, gospodski rečeno, zrelim godinama i uistinu sam sretna što sam je dobila u dobi kad sam još dobrano u punoj snazi, i mentalnoj i fizičkoj. Doista nemam razloga za kukanje kakvo ste spomenuli. Možda je stvar u mojem stavu, i profesionalnom i životnom: nema posustajanja. Ne smije se klonuti, bez obzira na sve teško što vam se dogodi, od razine obitelji do razine cijele države i društva u kakvom živimo. Ne dam da me se samelje, ja želim "pojesti" sve živo, čak i na sceni. Pitao me Felix Alex, redatelj "Hekube", otkud mi toliko energije da po solinskim Manastirinama trčim i skačem brže nego deset djevojaka? Rekla sam mu da ja uvijek "jedem" svoje kolege, ali ne zato da ih zasjenim, nego da ih potaknem. Nikad se nisam pravila mlađom no što jesam, ali uvijek znam što znam, hoću i mogu. Veliki sam individualac, moglo bi se čak reći i buntovnik. Ne vjerujem nikome, ne iz neke umišljenosti, nego iz skeptičnosti, sklonosti da sve propitujem i provjeravam. Ne samo u profesiji, nikad gluma nije bila jedino što me zanima. Sve želim znati, sve "snimiti", a onda ono što je po mojim kriterijima kvalitetno - to zadržim, a ostalo odbacim. Trudim se tako dekontaminirati svoj život, svoju okolinu i svoje misli.

Diplomirali ste teatrologiju i komparativnu književnost, dakle nemate formalno glumačko obrazovanje. Možda je i u tome dio tajne.
Možda jest, ne znam. Još u maturantsko doba činilo mi se da je upisati samo glumu nekako premalo i preusko za sve moje interese i da bi me to na neki način ograničilo, sputalo. Dokazani glumački talent i potencijal već sam u to vrijeme imala, znalo se za njega po mojem angažmanu u "Titovim mornarima", današnjem Gradskom kazalištu mladih, ali htjela sam uhvatiti što jači zamah, obuhvatiti što širi dijapazon znanja za bavljenje onim što sam već sama od sebe znala i mogla. Htjela sam u sebe apsorbirati sve, pa i vi ste vjerojatno u toj dobi činili mnoge stvari ili donosili odluke koje deset ili dvadeset godina kasnije sigurno ne biste... To je i problem Antigone koja se, da je deset godina starija, sigurno ne bi ponašala tako beskompromisno kao u Sofokla.

Dogodine će se napuniti 40 godina otkako ste u stalnom profesionalnom angažmanu u splitskom HNK-u. Glumci obično obilježavaju četrdesetu obljetnicu, spremate li i vi nešto?
Ne. Ako napravimo ovu "Hekubu" doista dobro, dakle onako kako bismo svi željeli, to će biti vrhunac moje karijere i najbolji uzvrat publici za tu moju obljetnicu. Napravimo li tu predstavu u standardima koje smo si sami zadali, to će biti cijela moja proslava, godinu dana unaprijed. Osim toga, ne živim baš u okruženju koje bi tim povodom uopće radilo nekakvu drugu proslavu.

Možda da ipak u HNK Split prigodno zaigrate nešto Aristofanovo, možda neku od njegovih brojnih komedija? Kako to da se nikad niste za stalno, ili barem nadugo, otisnuli iz Splita?
Igrala sam različite uloge u cijeloj bivšoj državi i kroz to sam, pretpostavljam, kompenzirala tu normalnu ljudsku potrebu za odlaskom, bukvalnim i fizičkim. Bila sam tu, ali sam svejedno radila svuda, i to uspješno. Mislim da imam jedno kvalitetno trajanje, bez sapunica i svega sličnog, a priznanja s raznih strana pomogla su mi da sasvim normalno opstanem i opstajem u ovoj našoj, ipak maloj, sredini. U bivšoj državi postojalo je mnogo veće glumačko "tržište", mnogo veća ponuda nego danas, pa su i kriteriji bili viši nego sada. Tada ste zaista mogli provjeriti koliko ste dobri, koliko ste jaki, jer bilo nas je mnogo više. A imali smo sjajne kolege i uvijek smo se mogli uspoređivati s jednakima ili još boljima jer nema smisla uspoređivati se sa slabijima od sebe. Danas je to uspoređivanje znatno teže, malo nas je. Ali, da ne bi bilo zabune oko mene i mojeg ostajanja u Splitu, nisam nikakav lokalpatriot. Prije sam neka vrsta permanentnog apatrida.

Kad govorite o "Hekubi", koristite često riječ "ako", kao da strepite nad tom predstavom...
Imamo odličan ansambl, sjajnu podjelu s izvrsnim gostujućim glumcima, imamo i gostujućeg redatelja, sjajno je to da se nismo zatvorili i oslonili samo na naše lokalne mogućnosti. Imamo i u naslovnoj ulozi glumicu od koje publika, na temelju iskustva, ne očekuje ništa prosječno. Trudimo se dati maksimum, najviše što svaki od nas može, različiti su nam kapaciteti, ali krajnji će sud dati publika i stručna javnost. Za sebe osobno mogu reći da ću Hekubu igrati kao da sam u srcu Beča ili Avignona, bez ikakvih lokalnih konotacija, ali misleći istovremeno na sve probleme i sve pošasti koje je ova zemlja prošla. I ne samo ova. Kad Hekuba iz mene govori o osveti za ubijenog sina i uništeni grad, kako da ne mislim na majke Srebrenice? U pravu ste, strepim nad ovom predstavom, ali samo zato što silno želim da bude najbolja moguća.

Nacionalna ste dramska prvakinja.
Status sam ostvarila umjetničkim i stručnim nagradama, i hrvatskim i međunarodnim. S takvim nizom uloga i kritika, samo s antičkim ciklusom, a to nije "kaj god", možda bi negdje drugdje bilo više poštovanja i na višoj razini. Ali poznajući naš "hrvatski usud", znam da nisu bolje prolazili ni veći od mene. Sjetimo se samo Vesne Parun koja nije hodala po laticama ruža, a nije jedina s takvom sudbinom. Pazite, ne govori vam to povrijeđena taština ili prepotencija, nego čista samosvijest. Ja znam što sam napravila i kako je to gdje odjeknulo.

Ne bi se baš reklo da ste šutljivi izvan pozornice, ulazili ste u oštre javne duele, čak i s intendantima. Ipak, nikad niste završili "na ledu", uloge su stalno dolazile. Kako to objašnjavate?
Što se tiče bivšeg intendanta, mi smo samo različito mislili. Ja sam mislila da kazalište ne treba služiti vlasti, a on je mislio da treba, i to je bila točka sukoba. A što se uloga tiče, bilo je tu i tamo nekih "ledića", preskakanja u podjelama i ignoriranja, pogotovo nakon što bih napravila neku dobru ulogu. Ovdje se često zataji da je netko napravio nešto dobro. Ali, srećom, ipak je nemoguće baš potpuno ignorirati nekoga tko ustrajno dobro radi. Podmetanja sitnih klipova uvijek je bilo i bit će ih, to je jasno. Tako to biva u malim sredinama, i u drugim područjima umjetnosti. Ali navikneš se i ne haješ više. Samo nastaviš raditi svoj posao najbolje što znaš i možeš.

Spomenuli smo bivšeg intendanta Milana Štrljića. A u kakvim ste odnosima s aktualnim v. d. intendanta Duškom Mucalom?
Ni u kakvim. Nit' ga vidim, nit' ga čujem. Moj stav o njegovu izboru je poznat. Taj izbor, kao i osobe koje su nekoga toliko nekompetentnog instalirale na to mjesto, ni po čemu nisu u skladu s mojim svjetonazorom, ni životnim ni umjetničkim, a ne vidim bome ni te ekonomske i menadžerske sposobnosti o kojima se toliko pričalo. Permanentno se zadnjih desetljeća u ovu staru kuću dovode ljudi koji služe političarima, a ne umjetniku i publici. Veliki Aleksandar Srnec sažeo je sve to u rečenicu: "Umjetnik koji služi politici - nije umjetnik". To je sve što i ja mogu reći.

Split je uvijek bio vrelo umjetničke kreativnosti. I danas je, s novom generacijom mladih umjetnika, ali...
Točno. I nije Split nikakav "đavolji otok". Samo što kreativci ne dobivaju toliko medijske pažnje, a ne dobivaju je upravo zbog atmosfere kakvu u gradu stvaraju ljudi koji nemaju ni znanja ni kulture, imaju samo novac i bahatost, kojima potroše medijske stranice i minute posvećene Splitu. Drugi je uzrok, naravno, u centralizaciji. Svim glavnim nacionalnim medijima u Splitu su samo ispostave, podružnice, dopisništva. I u njima isti novinari moraju pratiti sva događanja, i politiku i sport i crnu kroniku i turističke rezultate... I, naravno, nitko se nikome ne želi zamjeriti, mala smo sredina. I tako smo osuđeni na povremene inicijative malobrojnih grupacija koje, suprotstavljajući se primitivcima, s vremena na vrijeme privuku nešto malo medijske pažnje, kao proljetos na Marjanu. Ali to su ekstremne situacije, njih se po pravilima medija apsolutno mora popratiti. A sve ono dobro, konstruktivno i kreativno, ostaje na samom rubu medijskog interesa za Split, ili izvan tog ruba. Split je sam o sebi, i to s ponosom, stvorio sliku grada u kojemu nitko ne smije biti važan, nedopustivo je biti posebno dobar, a onda je ona prihvaćena i u "metropoli" i u cijeloj Hrvatskoj. Doista mislim da na takvu sliku svoga grada nijedan Splićanin ne bi trebao biti ponosan.

Na otvaranju ovogodišnjeg Splitskog ljeta podizali ste, zajedno s kolegom Čedom Martinićem, festivalsku zastavu. A samo desetak dana ranije još se nije znalo hoće li Splitskog ljeta uopće biti. Što se to zbiva, odnosno što se zbilo u međuvremenu?
Na 57. Splitskom ljetu prvi put se dogodilo, a razlozi su nam poznati, da intendant splitskog nacionalnog teatra nije po zakonu mogao biti i ravnatelj Splitskog ljeta. Prirodno je i logično, zbog organizacije i mehanizma festivala, da mu na čelu bude jedna osoba koja zna sve i kompetentna je, i da sve ima unaprijed na oku, i kazalište i festival. Ali zbog nepotvrđivanja intendanta s mjerodavne instance, došlo je do podjela i antagonizama. To je najvećim dijelom produkt malomišćanskog mentaliteta. U takvim situacijama svi bismo morali po strani ostaviti sve svoje kaprice, taštine i povrijeđenosti, pa uprijeti zajedno da se tradicija Splitskog ljeta ne prekine. Da se i prekinula, ne bi svijet zbog toga propao, ali glupo je da se to dogodi zbog nekih lokalnih inata. Srećom, našlo se dovoljno pameti za rješavanje nepotrebnih problema tehničke naravi i sigurna sam da ćemo i ovo Splitsko ljeto uspješno dovesti do kraja.

Prije nešto više od dvije godine bili ste među dvanaest potpisnika pisma kojim se splitske birače pozivalo da ne glasuju za to da im Kerum bude gradonačelnik. Što vam se s ove distance čini, tko je više pogriješio - mi koji smo se pod to pismo potpisali, ili oni koji su ga naposljetku ipak izabrali?
Mi, "dvanaest apostola", bili smo potpuno u pravu. To se danas vidi na svakom koraku.
Što mislite, je li ikome od tadašnjih Kerumovih glasača danas žao što je zaokružio baš njega?
Njima je bačena kost i oni su je spremno zagrizli. To je njihovo pravo, naravno. Ali nadam se da među njima ima barem ponekoga tko vidi kako je i uz pomoć njegova glasa stvoren krug ljudi koji u prvom redu sređuju svoje privatne poslove i ostvaruju svoje snove, a nama - što ostane. Čovjek koji je izabran za gradonačelnika, okružen istim profilom ljudi, vlada apsolutno nedemokratski, iako je demokratski izabran. Bilo je takvih primjera i u bližoj i u daljoj prošlosti, a iz onoga što smo iz njih trebali naučiti zaključujem da to nije nimalo dobro, ni za Split ni za Hrvatsku.

Što vam se čini, što nas čeka za pet ili deset godina, i u Splitu i u Hrvatskoj?
Najiskrenije vjerujem da će ulazak u Europsku uniju promijeniti stvari nabolje. Činjenica je da nismo u stanju sami samcati pogledati se u ogledalo i reći: "Ja te volim, zemljo moja, ali neke si stvari napravila baš gadno." Zar je zaista bilo potrebno da prođe 20 godina da se suočimo s nekim ružnim činjenicama, priznamo ih i prihvatimo kao svoje breme, pa bolji krenemo dalje?

Dvadeset godina, hej! Zašto toliko dugo?
Bilo je i ljudi i medija koji su svih tih 20 godina govorili o tome, ali ih nitko nije slušao.
Bilo ih je, apsolutno, ali nitko ih nije želio slušati, valjda da se nekome trećem ne zamjeri, pričali smo već o tom malomišćanskom mentalitetu. Ljudi su radije puštali profesionalne domoljube da pune svoje džepove njihovim novcem, brže nego kopači zlata na Aljasci. Vjerujem da je ovo prekretnica, da će oni najvažniji europski postulati, milom ili silom, zaživjeti i u Hrvatskoj. Dvadeset je godina prošlo i ovo što sad živimo, to je dakle ona "svijetla budućnost" koju su nam obećavali prije dva desetljeća. Ipak, iskreno vjerujem da će se odsad mnogo brže, s više hrabrosti, rješavati mnoge stvari.