Premijerka Jadranka Kosor se definitivno nije dobro provela prilikom svog nedavnog posjeta otoku Rabu. Mladi su joj poklonili bedž s fotografijom koja evocira prošlost što ju ne želi pamtiti, prošlost u zagrljaju s bivšim premijerom i sadašnjim stanovnikom Remetinca, kamo ga je odvela upravo premijerkina antikorupcijska kampanja. Kao da je mama nije naučila da se kloni lošeg društva. Teško je to kad je čovjek tako dobar da se sa svima grli, rukuje i srdačno osmjehuje. Jedan od tih zagrljaja uvijek se može vratiti kao udarac.

Nizak, reći će premijerka, no čini se da je itekako u interesu javnosti da se u ovo predizborno vrijeme sjetimo s kim je premijerka činila vladu i kome je bila desna ruka dok još nije bila premijerka. Fotografija je, naime, otkako se pojavila, postala jedan od najvažnijih svjedoka vremena, zaustavljeni trenuci koji ulančani čine povijest. Upravo zato su autoritarni režimi 20. stoljeća započeli ozbiljnu ofenzivu upravo na fotografije. One koje prikazuju nepoćudne trenutke, zagrljaje ili prijaznost s onima koji su završili po logorima i kaznionicama. Te se nepoćudne u to vrijeme brisalo s fotografija, retuširala se povijest na tehnički dosta zahtjevan način. Danas programi za uređivanje fotografija mogu baš sve i tehnički je sve još lakše. Tehnologija je napredovala, imamo Internet, satelite i društvene mreže, ali se politika nije ozbiljnije izmijenila. Ima nešto naročito opasno u politici koja se boji vlastite prošlosti, u ljudima koji se boje sebe samih otprije godinu ili dvije. Kao da su bebe, kao da počinju od nule. Negacija sebe prošlog u našoj je politici, ali i u društvu konstanta. Bivši komunisti a današnji katolici preziru sebe iz prošlosti, bivši barakaši smatraju se zavedenima, bivši sanaderovci potiskuju svaku vezu s onim kojemu su služili, bivši partizani stide se svojih šuma i gora i postaju nacionalisti koji odjednom strašno vole Savu, Dravu i Vilu Velebita, a umjesto o Konjuh planini, pjevaju o vjetru s Dinare. No to s fotografijom skorašnjeg nepoćudnika nije bilo i ono najgore što joj se dogodilo. Premijerka je, naime, posjetila i Goli otok i tamo, navodno, doživjela još veći šok. Ali to je već u domeni urbanih legendi, prepričavanja i naklapanja. Priča koja sada kruži po otoku ide otprilike ovako: premijerka je došla u posjet Golom otoku da još jednom, s lica mjesta, podsjeti naciju na komunističke logore, mučenja, ubijanja. Prije izbora ne škodi kad možeš potpuno novoj stranci kao što je SDP pripisati zločine iz kasnih 40-ih i ranih 50-tih. No tamo je srela stanovitog gospodina u kupaćim gaćicama. I taj ju je gospodin ljubazno pitao zašto je došla. Ona mu je, prijazna kao uvijek, navodno odgovorila da je došla posjetiti Goli otok. A gospodin je onda odjednom prestao biti gospodin, strgnuo gaće i odgovorio: «Došla si ti vidjeti moj goli kurac!» I odjednom je nastao skandal i strka. Postoje oni koji se kunu da je to istina, da su je čuli od najbližih prijatelja i rođaka, kao što postoje i oni koji sve negiraju i kažu da se radi o običnim glupostima. Jer, kako bi nešto takvo, da je stanoviti bezobrazni gospodin na Golom otoku pokazao hrvatskoj premijerki goli kurac, moglo proći bez ikakvog komentara, kako zataškati tako medijski zanimljivu priču? Vrlo teško, vjerojatno.

No ako je priča uistinu točna, možemo takav postupak osuditi kao šovinistički, seksistički i sraman. Kad su u Saboru spominjali madrace, označeno je to kao seksistički ispad. Ovo je nešto tri puta gore. Pa, ma koliko se ne slagali s politikom Jadranke Kosor i politikom HDZ-a, ovakve postupke ne možemo tolerirati. S jedne strane, podsjećanje na ljubav sa Sanaderom, legitimno je i politički opravdano. Radi se o duhovitoj gesti koja ima političku težinu. Atentat kitom ispod je svakog pristojnog javnog diskursa i valja ga osuditi. Međutim, jasno je da se spomenuti atentator nije pokazivao ženi i po svoj prilici nije želio uvrijediti osobu, on je vrijeđao funkciju. Htio je vjerojatno uvrijediti upravo tu politiku zaborava, šeficu stranke koja već desetljećima Hrvatskoj donosi velike diktatore i velike lopove. I tu je stvar jasna. Međutim ima u toj gesti nešto još temeljnije od Jadranke Kosor, HDZ-a, stranaka, kampanje i političke borbe svim sredstvima. Tu postoji i nešto, da oprostite, ljekovito, nešto drevno. To izviruje iz simbolike mjesta na kojemu se to, navodno, dogodilo. Spomenuti je ekshibicionist pokazao svoj najgori prezir prema najvišem članu vlasti jedne države, a to je učinio na mjestu gdje je vlast pobila i teško mučila tisuće ljudi. To je učinio na tlu najgoreg političkog zatvora s ovih prostora i u centru najmarkantnijeg simbola u jugoslavenskoj prošlosti. Taj se, naime, neugodni doživljaj može čitati i tako: prosvjed jednog malog kurca prema velikoj vlasti, sukob Davida i Golijata, opuštenih 6-7 centimetara protiv čitave državne svite, tajnih službi, tjelohranitelja i dnevnih političkih pratilaca. Međutim, čak i ako se sve to skupa nije dogodilo, nego je samo golicava ljetna priča za ćakule uz rakijicu, pitanje je zašto i otkud priča? Priče ne nastaju niotkud, one su obično izraz narodnog duha, izraz potrebe da se nešto iskaže. U ovome slučaju to je potreba da se izruga i uprlja svaka vlast. Prostota je oduvijek bila oružje slabih i pojavljuje se u pričama, crtežima, pjesmicama i pošalicama samo s jednom svrhom: da se izvrgne ruglu nepravedna i lopovska vlast.