'U Afganistanu je sve više civilnih žrtava a položaj žena je vrlo loš'Stvarno vjerujem da su ljudska prava univerzalna kategorija, i da zahvaljujući Ujedinjenim narodima iz godine u godinu sve manje ljudi na svijetu trpi zbog zlostavljanja i diskriminacije. Naravno da postoji bezbroj mjesta na kojima se ljudi ugnjetavaju, ali događaji kao što je bilo Arapsko proljeće uvjeravaju me da ovo što radim ima smisla, priča bivši hrvatski ministar pravosuđa dr. Ivan Šimonović koji od kolovoza 2010. u New Yorku obnaša dužnost pomoćnika glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda za ljudska prava.

Šimonović je prošli petak stigao u Zagreb, a dan ranije vodio je zatvoreni brifing u Vijeću sigurnosti u povodu napada sudanskih snaga na Južni Kordofan i zločina nad pripadnicima naroda Nuba. Riječ je o novom afričkom kriznom žarištu, koje prijeti genocidom nad tamošnjim Nubima, a sve dodatno pogoršava podatak da je postrojbama UN-a početkom srpnja istekao mandat, pa sada više nema svjedoka zločinima. Osim toga, Kina uvozi naftu iz Sudana i sprečava UN da pritisne vladu u Khartumu, unatoč informacijama da je svijet na rubu novog genocida.

Unatoč ovakvim problemima, Šimonović je tijekom intervjua koji smo vodili u opustjelu središtu Zagreba djelovao prilično optimistično. Čini se da pripadnici UN-ova establishmenta raspolažu podacima koji ih uvjeravaju da bi bez UN-a svijet bio još opasnije mjesto nego što je sada.

Prošla je vaša prva godina u UN-u. Jesu li iskustva onakva kao što ste očekivali?
Donekle jesu. Mjesto pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava je sasvim novo, pa očekivanja i nisu mogla biti sasvim pouzdana. No ukupno gledano, vrlo sam zadovoljan. New York je sjedište UN-a i njegova političkog odlučivanja. S druge strane, sjedište bavljenja ljudskim pravima je u Ženevi, gdje zasjeda Vijeće za ljudska prava i gdje je smješten veći dio ureda Visoke povjerenice za ljudska prava. Moja je zadaća da budem most izmedu New Yorka i Ženeve tako da ljudska prava uključim u procese odlučivanja u New Yorku i pomognem kolegama u Ženevi da bolje razumiju širi kontekst odlučivanja u New Yorku. Za jačanje utjecaja ljudskih prava u New Yorku klima je dobra. Arapsko proljeće koje prerasta u dugo vruće ljeto jasno pokazuje da je poštivanje ljudskih prava pretpostavka dugotrajnijeg mira i stabilnosti. Parola koju je nosio jedan od prosvjednika - "Ja sam čovjek", najbolje odražava njegove osobne i zahtjeve ostalih prosvjednika. Kao ljudskom biću njemu pripadaju ljudska prava koja su mu uskraćena: da bira vladu kakvu hoće, da ne mora dati mito kako bi dobio zdravstvenu zaštitu, da bude pošteno plaćen za svoj posao i da mu se djeca mogu školovati. Ovo je nakon vala zahtjeva za demokracijom i ljudskim pravima potkraj osamdesetih i početkom devedesetih u istočnoj Europi, u sklopu čega je utemeljena i suvremena Hrvatska, jedan novi veliki val. Ne radi se samo o arapskom fenomenu, mislim da bi se ovaj novi val mogao lako preliti i šire.

U medijima UN slovi kao kruta organizacija zbog čega često ne uspijeva pravodobno rješavati krizne situacije. Imate li i vi takav dojam sada kada ste unutra, u vrhu UN-a?
Tajništvo UN-a nema opći mandat da rješava krizne situacije, već ga za svaki pojedini slučaj treba dobiti od Vijeća sigurnosti. Način odlučivanja Vijeća sigurnosti u kojem svaka od pet stalnih članica može blokirati akciju ne pogoduje brzu i energičnu djelovanju. No, primjerice, u Obali Bjelokosti, UN je pokazao da ima kičmu i zube. Čvrsto je stao uz demokratski izabrana predsjednika Outtaru kojega je prethodnik sprečavao da preuzme vlast, a postrojbe mirovnih snaga su i boreći se štitile civile od napada, čemu sam i osobno svjedočio tijekom boravka u Abidjanu u vrijeme sukoba. Novoizabrani predsjednik Outtara tada je bio u hotelu Golf, gdje sam se s njim i sastao, pod zaštitom postrojbi UN-a, okružen trupama pod kontrolom bivšega predsjednika Gbagba. Također, Vijeće sigurnosti je odlučilo uputiti slučaj teških kršenja ljudskih prava u Libiji Međunarodnom kaznenom sudu. Opća skupština jednoglasnom je odlukom suspendirala sudjelovanje Gadafijeve vlade u radu Vijeća za ljudska prava. Ujedinjeni narodi robusniji su nego prije koju godinu, ali smatram da sposobnost brza i energična djelovanja u sprečavanju i razrješavanju kriznih situacija treba i dalje jačati.
Posjetili ste Afganistan.

Kakva je situacija tamo?

Loša i jako je puno civilnih žrtava. Samo u 2010. u Afganistanu je poginulo 2777 civila, što je već drugu godinu zaredom porast za oko 15 posto. Uvođenjem dodatnih mjera opreza, o čemu sam razgovarao s generalom Davidom Petraeusom, NATO je smanjio broj civilnih žrtava u svojim operacijama, ali ubrzano raste broj stradalih u operacijama talibana i ostalih pobunjenika, od kojih su neke i svjesno usmjerene protiv civila. A 2011. je još gora. Svibanj je s 368 poginulih civila bio najgori mjesec od 2007., od kada se sustavno prikupljaju podaci. Osim sigurnosnih, u Afganistanu ima i mnogo drugih s njima isprepletenih problema. Nakon razdoblja ubrzana rasta broja djece koja se obrazuju, sada je strah od napada na škole i učitelje utjecao na mnoge roditelje pa djecu, naročito žensku, više ne šalju u školu. U mnogim područjima afganistanske vlasti drže kontrolu danju, a talibani noću, prosječni životni vijek je ispod 45 godina, a sigurnosna situacija loše djeluje i na gospodarstvo i na trgovinu u ionako vrlo siromašnoj zemlji. Položaj žena je krajnje zabrinjavajući. U ženskim zatvorima koje sam posjetio, a posebno u maloljetničkim, više od polovine ih je kažnjeno zbog bijega od kuće. Ako djevojka ili žena pobjegne od kuće i ne potraži utočite kod najbližih rođaka nego negdje drugdje, pretpostavlja se da to radi kako bi stupila u izvanbračne spolne odnose i kažnjava se dugogodišnjim zatvorom. O neprihvatljivosti takve prakse razgovarao sam s mnogim sugovornicima, uključujući i predsjednika Hamida Karzaija.

Gdje ste sve bili posljednju godinu?
Od izazovnijih putovanja bio sam s UN-ovim glavnim tajnikom Ban Ki-moonom u misiji u Ruandi, gdje smo pokušali uvjeriti predsjednika Kagamea da ne povuče postrojbe iz mirovne misije u Darfuru. Povod je bio što su se u izvješću o teškim kršenjima ljudskih prava u Demokratskoj Republici Kongu ruandske trupe spominjale kao najvjerojatniji počinitelji ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, pa i mogućeg genocida. S glavnim tajnikom bio sam i u Addis Abebi na sastanku u vrhu Afričke unije, što je bila prilika da se u razgovorima s nizom afričkih predsjednika otvore i pitanja ljudskih prava. Bio sam i na čelu timova u misijama u Obali Bjelokosti, Afganistanu i Iraku. Na tim putovanjima često sam susretao hrvatske državljane uključene u mirovne misije. Zbog ratnih iskustava, puno ih je među zaštitarskim osobljem i vrlo su cijenjeni kao stručni i pouzdani. Šef cijelog osiguranja u Kabulu je Hrvat. U Bagdadu, u misiji s najvišem stupnjem sigurnosti, gdje se živi u kontejnerima bez prozora i dnevnog svjetla, a izlazi se samo u oklopnim vozilima, s kacigama i zaštitnim prslucima, hrvatski sudionici mirovne operacije organizirali su zajedničku večeru iznenađenja i izvukli - tko kulen, tko pršut, tko lozovaču. Za mene je to bilo neponovljivo iskustvo.

Čini se da će prije ili poslije i talibani biti pozvani na pregovore. Nije li to neetično uzme li se u obzir njihova politika i zločini koje su počinili?
Kako god uzmete, odgovor nije jednostavan. I prije talibana Afganistanom su vladali okrutni gospodari rata. Talibani su stekli određenu popularnost jer su obećavali kraj međusobnih sukoba između raznih frakcija i klanova, red, borbu protiv korupcije te brzo i učinkovito, premda često okrutno kažnjavanje. No dok su bili na vlasti, talibani su iskazali krajnji vjerski ekstremizam, netoleranciju i teško su kršili ljudska prava, posebice prava žena. Oni su još uvijek ne samo ozbiljna vojna nego i društvena snaga. Načelno se slažem s pragmatičnim pristupom da za Afganistan nema održiva mira bez talibana za pregovaračkim stolom, ali za njim trebaju biti i žene i drugi afganistanski borci za ljudska prava. Iz sadašnje perspektive, talibani mogu biti dio budućnosti Afganistana ako se odreknu netolerancije i ekstremizma.

Vaš ured vodi istragu o kršenjima ljudskih prava u Siriji. Što ste otkrili?
Premda imamo mandat Vijeća za ljudska prava i iako je to više puta zahtijevao Ban Ki-moon, Sirija nam nije dopustila istragu na terenu, što samo po sebi puno govori. Kad već ne možemo u Siriju, razgovarali smo s izbjeglicama iz Sirije u Turskoj i Jordanu, koji su svjedočili o teškim kršenjima ljudskih prava, o oko 1400 ubijenih, uključujući i žene i djecu i desetak puta više uhićenih. U sirijskim gradovima pod opsadom ozbiljna je nestašica hrane i lijekova, a vlasti ne dopuštaju dostavu humanitarne pomoći. Jasno je da se radi o potpuno neprihvatljivu nasilju nad prosvjednicima i kršenjima međunarodnog prava za koja netko mora odgovarati.

Može li protiv Bashira Al-Asada biti podignuta međunarodna optužnica?
Međunarodni kazneni sud može podići optužnicu samo protiv državljana onih država koje su prihvatile njegovu jurisdikciju ili ako to zatraži Vijeće sigurnosti, kao što je bilo u slučaju Gadafija. Sirija nije prihvatila jurisdikciju suda niti je vjerojatno da će je prihvatiti, a i neke članice Vijeća sigurnosti nagovijestile su da će se protiviti upućivanju sirijskog slučaja Stalnom međunarodnom kaznenom sudu. Dakle, protiv Al-Asada za sada ne treba očekivati optužnicu Međunarodnog kaznenog suda. Međutim, to ne sprečava bilo koju državu da podigne protiv njega optužnicu, prema načelu univerzalne jurisdikcije.

Što mislite o optužnicama protiv predsjednika pojedinih država? Pitam to zato što se otvara političko-etička dilema: na temelju čega se može suditi Gadafiju, a ne može, primjerice, Benjaminu Netanyahuu ili Vladimiru Putinu za rusko uništavanje Čečenije?
Stalni međunarodni kazneni sud podigao je optužnice protiv sudanskog predsjednika Bashira i libijskog predsjednika Gadafija, a istražuje i slučaj bivšeg predsjednika Obale Bjelokosti Gbagba. No za Međunarodni sud optužiti poglavara države dok mu traje mandat i dok kontrolira poluge vlasti jest dvosjekli mač. Prostor za bilo kakve pregovore s poglavarom time se uvelike smanjuje. Ako zna da je optužen, stjeran je u kut i najvjerojatnije će se do posljednje kapi krvi boriti da ostane na vlasti i tako spriječi svoje izručenje. S druge strane, optužnica ubrzava da se okolina, uključujući ostale političke i vojne dužnosnike, distancira od optuženoga, pa se povećava broj prebjega, što može pridonijeti brzoj promjeni režima. Moje je mišljenje da bi odluke o tome koga i kada optužiti tužitelj i Stalni međunarodni sud trebali donositi vodeći se ponajprije pravnim kriterijima, pri čemu odgovornost za teška kršenja ljudskih prava mora zauzimati središnje mjesto.

Bavi li se vaša supruga još uvijek ljudskim pravima?
Dubravka je članica ekspertnog UN-ova odbora za uklanjanje diskriminacije nad ženama, a trenutačno vodi radnu grupu koja se bavi pojedinačnim pritužbama. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju nasilja nad ženama, u čijoj je pripremnoj skupini radila kao supredsjedateljica, napokon je usvojena i spremna za potpisivanje, a nadam se da će joj i Hrvatska što prije pristupiti.

Nedavno je bivša ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da nije mogla zamisliti da je Ivo Sanader toliko upleten u korupciju. Jeste li vi, dok ste bili ministar pravosuđa, raspolagali informacijama koje bi inkriminirale bivšeg premijera?
Nisam raspolagao izravnim informacijama, ali bilo je indicija o korupciji na visokoj razini. Sve što je upućivalo na korupciju, prosljeđivalo se MUP-u i Državnom odvjetništvu. Ako me pitate jesam li sumnjao da bi i pojedinci iz državnog vrha mogli biti umiješani u korupciju, odgovor glasi - jesam.

Kako komentirate Sanaderovo uhićenje i optužbe protiv njega?
Nije u skladu sa zakonom komentirati postupke u tijeku, ali imam puno povjerenje i u USKOK i u sudstvo. Nitko ne smije biti iznad zakona, a krivnja se utvrđuje kroz odgovarajući pravni postupak. Trenutačna situacija je mučna, ali nakon njezina razrješavanja Hrvatska će izaći bolja i jača. Sasvim je jasno da već danas u Hrvatskoj ima manje korupcije. Jednostavno, rizik da se bude uhvaćen i kažnjen je itekako veći. Društvena atmosfera se promijenila, ljudi se više ne boje ustati protiv korupcije.

Kakav je bio vaš odnos sa Sanaderom?
Upoznali smo se dok smo radili u Ministarstvu vanjskih poslova. Zašto mi je kao stranački neopredijeljenom ponudio mjesto ministra pravosuđa? Vjerojatno zbog dva razloga. U pravosuđu je trebalo provesti radikalne reforme da bismo zadovoljili kriterije EU. Imao sam dosta međunarodnog iskustva, a bili su mu poznati i moji stavovi oko pravne države i ljudskih prava. Osim toga, njegov poziv uslijedio je neposredno nakon ubojstva Ivane Hodak. Postojao je strah da se organizirani kriminal razmahao i da se ne zna tko ili čija će djeca biti sljedeća žrtva. Povezujući borbu protiv korupcije i borbu protiv organiziranog kriminala razvili smo Uskočku vertikalu, donijeli novi zakon o kaznenom postupku, uveli kazneno djelo koje omogućuje da se osuđenima za korupciju ili organizirani kriminal oduzme cjelokupna imovina ako ne mogu objasniti porijeklo te imovine.

Kakvim pritiscima ste bili izloženi?
Povremeno se na mene pokušalo utjecati, ali mogao sam se pritiscima oduprijeti jer sam u Vladu ušao uz uvjet da radim samostalno. I u svakom trenu sam bio spreman podnijeti ostavku ili tražiti razrješenje dužnosti ako se ti uvjeti ne budu poštovali.