“Vjerujem da će demokratski svijet prihvatiti svakog demokratski izabranog kandidata jer ulazak u Europu naš je strateški cilj. Neprihvatljiv mogu biti samo onima koji Hrvatsku gledaju kao koloniju i ne prihvaćaju bilo koga tko brani nacionalne interese, ali to je već njihov problem”, rekao je jednog od proteklih dana kandidat za HDZ-ova prestolonasljednika Ivić Pašalić, sasvim nesvjestan da izgovorenim riječima ispisuje optužnicu samome sebi. Odgovarajući na pitanja o poukama poraza od prije dvije godine Pašalić je u tome još dosljedniji, pa građanima Hrvatske nudi “socijalni i gospodarski program za ublažavanje krize i izlazak iz nje; sprječavanje rasprodaje nacionalnog gospodarstva; povratak nacionalnog dostojanstva u odnosu prema međunarodnoj zajednici; dostojanstva pojedinim socijalnim skupinama, braniteljima, roditeljima, iseljenicima; prekid revizije novije hrvatske povijesti, pri čemu se nameće teza da hrvatska sloboda i neovisnost počivaju na zločinu, a porazi na propustu Tuđmanove vlasti.”
Svi argumenti koje iznosi u isti se trenutak mogu upotrijebiti protiv Pašalića. Njegov je politički program izraz nemoralnog pokušaja da promijeni vlastitu političku prošlost, prikrije promašene pokušaje izvaninstitucionalnog umrežavanja dijela Hrvatske i dolaskom na čelo najsnažnije oporbene stranke kupi oprost grijeha i vlastitu političku budućnost, a po mogućnosti svojim podelementima osigura bezbolnu tranziciju u legalizirani sustav koji će biti blagoslovljen od međunarodne zajednice. “Stoga ćemo moji suradnici i ja odnosima s međunarodnom zajednicom posvetiti golemu pozornost. Iz razgovora koje sam u zadnja dva mjeseca vodio u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Njemačkoj i meni i mojim sugovornicima postalo je jasno da su predrasude najveći kamen spoticanja u međusobnim odnosima. Te predrasude o meni jednako je širila sadašnja vlast kao i neki moji stranački kolege”, kaže Pašalić misleći, kad govori o predrasudama, vjerojatno na sve one fakte koji ga dovode na optuženičku klupu upravo zbog istog onog što danas zamjera svim svojim protivnicima: tretiranje Hrvatske kao kolonije i neprihvaćanje onoga tko brani nacionalne interese. Jer ono što je Pašalić radio u vremenima koja sada svi moramo zaboraviti u ime njegove političke budućnosti bilo je baš i isključivo suprotno nacionalnim interesima i dovođenje Hrvatske u status kolonije. Nije li pretvorbeni marifetluk u kojem je sam sudjelovao i brojni ortački ugovori na koje je sam zavezivao svoju pokroviteljsku političku mašnicu, od Slobodne Dalmacije, Dubrovačke banke, afere “Grupo”, privatizacije HT-a i sveukupnog supporta što ga je svojim političkim “savjetima” davao inženjerima isisavanja nacionalnog bogatstva kroz nikad objašnjenu i zdravim razumom opravdanu disperziju društvenoga vlasništva – savršen dokaz da teze kojima danas nastoji ocrniti svoje političke protivnike upravo njemu najbolje pristaju i na njega se u najvećoj mjeri odnose.
Kad ovih dana spominje Njemačku i Austriju gdje navodno smatraju da u Hrvatskoj postoje nevjerojatne predrasude prema političaru koji se odaziva na prezime Pašalić, nije li suviše lako zaključiti da upravo u tim zemljama sjede predstavnici krupnoga kapitala što ga je ovaj svojedobno namamio u Hrvatsku ne bi li prekrio rasprodaju nacionalnog bogatstva određujući sam i uvjete i kupca, i nije li zdravorazumski zaključiti da je jedino taj i takav kapital, vjerojatno trećerazredan kako kažu mnogi, jedini istinski zainteresiran da Pašalić i politički opstane ne bi li mu osigurao pravnu stabilnost i upravo kolonijalno metastaziranje prostranstvima jednom već opljačkane Hrvatske.
Rasprodaja obiteljskog zlata odvijala se, kako smo imali prilike doznavati, u uvjetima namnožene nezakonitosti. Aktualna vlast nije se pretrgnula da ih rasvijetli u punom svjetlu njene nemoralnosti i štetnosti za hrvatske građane i njihovu državu. Pašalić je u pravu kad govori o reviziji novije hrvatske povijesti. Nije učinjeno gotovo ništa da se pravno i povijesno rastrančira Pašalićeva uloga u njoj niti su oni koji su mu držali štangu dobili šansu da se njihova uloga u instaliranju jednog paradržavnog sustava razmjerno njihovoj ulozi.
Odgovornost HDZ-a i njegove ovovremene inačice oličene u peteročlanoj koaliciji podjednaka je: i jedni i drugi svojom su političkom praksom nemiješanja i miroljubive koegzistencije s tom izvaninstitucionalnom arhitektonikom omogućili da projekt Pašalićeve Hrvatske, makar i uz tehniku umjetnog disanja, opstaje uz sve unutarstranačke i državne reforme. Činjenica da je, uz sve moguće pokušaje da se politika u Hrvatskoj uljudi i stavi u funkciju pojedinca, njegovih prava i interesa, ona na kraju svedena na obranu Pašalićeva dostojanstva i gospodarsko-političkog imperija u najmanju je ruku tragična.
Pašalić je bio politički pokrovitelj Kutline “Globus grupe” koja je upropastila desetke solidnih tvrtki. No to mu danas nije prepreka da govori o socijalnim skupinama i njihovu pravu na dostojanstvo. Pašalić je bio mozak bankarskog sloma u kojem je velik dio povratnika i iseljenika nepovratno izgubio svoj novac i to mu danas daje pravo da govori o dostojanstvu iseljenika. Čak, štoviše, najavljuje turneju po Švicarskoj, Njemačkoj i SAD-u ne bi li im valjda još jednom prodao priču neka svoj novac još jednom ulože u bezdan kakav je bio upravo pašalićevski bankovni sustav. I njih, baš kao i branitelje, Pašalić će još jednom pokušati obraniti, valjda na isti onaj način na koji je Blaškiću omogućio uspješnu deportaciju u Haag, baš kao i svesrdnu suradnju državnog aparata u procesima protiv haaških optuženika.
No to danas, očito, više nije problem Ivića Pašalića nego ostatka HDZ-a i aktualne vlasti kojima se na ovaj način najjasnije predočava koliko su sposobni pročistiti vlastite redove, odnosno koliko su visoke standarde u moralnosti politike i provedbi vlastitih obećanja sami uspjeli postaviti. Njega se danas u politici doživljava kao nezaobilaznu činjenicu, što danas hrvatsku politiku kao takvu definira na najbolji mogući način, a hrvatstvo iz njegova gospodarskog i političkog programa, umjesto da bude islužena i neupotrebljiva krpa, promeće se u ozbiljnu političku alternativu.
Fakat da je u hrvatskoj politici još jednom moguć Ivić Pašalić odaje i politički i moralni sustav vrijednosti koji je u Hrvatskoj postavljen. Njegova propusnost za političke štetočine poput Pašalića govori o tome kako razloga za njegovo redefiniranje ima više nego ikad.
Međunarodna zajednica koja se ovih dana, kako kaže sam Pašalić, raspituje o predrasudama koje su se širile o njemu, pokazuje da ni ona nije ono što je nekad bila i kako nam se predstavljala, a ni ekonomisti očito nisu ono za što se predstavljaju da jesu. Ne bi bilo loše upoznati one koji su mu povjerili svoj gospodarski program. Činjenica da su ga ljubomorno čuvali baš za njega na najbolji mogući način govori o njegovoj provedivosti i uvjerljivosti. Baš kao i Pašalićeva briga za nacionalne interese.