Marijani Petir bitno je biti u centru medijskog cirkusa koji stvara oko sebe; photo: Boris Šćitar/PIXSELL Nebitno je je li se dogodilo, bitno je da se dovoljno puta ponovi u medijima – i već će postati činjenica kojoj se svi klanjaju. Upravo takav je izbor Marijane Petir, potpredsjednice HSS-a, na predsjedničko mjesto, s kojeg je počela javna (medijska) detronizacija Josipa Friščića. Iako unutarstranački izbori nisu ni blizu, iako se ne može sa sigurnošću reći što će se na predstojećim izborima dogoditi s HSS-om, pa tako nema ni nekog posebna razloga za razvlašćivanje aktualnoga predsjednika – jer nije učinio ništa loše ni išta dobro i nije napravio ništa, baš kao ni stranka koju vodi – ipak je pokrenuta medijska ofenziva ustoličenja Marijane Petir na mjesto stranačke predsjednice.

Zašto? Odgovor na to kratko, ali ne baš jednostavno pitanje najbolje je potražiti u karakteru same stranke koja je Marijani Petir omogućila neslućenu političku karijeru za kakvom mogu samo čeznuti pripadnici njene generacije, ali i mnogi koji bi imali koješta kvalitetnijega reći i napraviti no što je to učinila mlada haesesovka. Primjerice, upravo je vođa seljaka, sada već umalo smijenjeni Josip Friščić, višekratno u intervjuima ponavljao – nismo klijentelistička stranka. Da je to rekao jednom, možda ne bi nitko ni primijetio. Ali kad to kaže višekratno, javno, i uvijek s istim obrambenim stavom, može se samo zaključiti da svi napisi o HSS-ovu klijentelizmu imaju nekog smisla. Nastranu Ante Markov koji vodi Janaf (iako nikad nije bilo jasno po čemu bi seljacima trebalo pripasti čelno mjesto baš te kompanije) ili njihova stranačka šapa nad Hrvatskim šumama ili vječito mjesto u ministarstvu poljoprivrede iz kojega Pankretić Jr. već godinama ne izlazi – bilo da je ministar ili doministar, a i sasvim je svejedno tko je na vlasti. Čovjek bi mogao pomisliti da HSS-ovci vode više državnih tvrtki nego što su osvojili zastupničkih mjesta u Saboru – i ne bi to bila kriva pomisao. Uostalom, očigledno je da su svima dosadili, a očito su toga svjesni i u stranci, pa su najavili da će sami na sljedeće izbore – kao da im je netko nudio ikakvu koaliciju... Sukladno takvoj stranačkoj politici, i Marijana Petir se pobrinula za sebe. Svojedobno pripadnica neformalnog antinuklearnog lobija koji se borio protiv odlagališta nuklearnog otpada na Moslavačkoj gori, odakle je i Marijana, u međuvremenu je pronašla lukrativniju zabavu pa zasjela u Upravni odbor Fonda za zaštitu okoliša – istog onog čiji je direktor optužen za pronevjeru nekoliko stotina milijuna kuna, koji je poslovao s Fimi Medijom – danas već notornom praonicom novca za HDZ, fonda iz kojeg je i Marijana Petir izašla bogatija za jednu značajniju svotu naknada – iako nadležnom saborskom tijelu uopće nije prijavila da ima primanja od njih.

No treba li čuditi takvo prešućivanje, pogotovo zna li se da ga je počinila ista osoba koja je tekst direktorice Muzeja Moslavine o božićnim običajima uzela, objavila na svom blogu i sebe potpisala kao autoricu? Seljačke stranke u Europi nastale su kao potpora aristokraciji protiv buržoazije, a potom se priklonile buržoaziji u borbi protiv proletarijata. Uglavnom su bile i ostale konzervativne, najčešće antisocijalističke, mada je teško reći kakav je profil HSS-a. Možda je konzervativnost koju ispoljava sama Marijana Petir s antiabortus stavovima, protivljenjem umjetnoj oplodnji, otvorenim verbalnim ratom u koji je ušla s gay populacijom, isticanjem vjerskih i obiteljskih tradicija – ustvari najbolja reklama HSS-u. Jer osim tih i takvih njenih stavova, HSS ionako u više od 20 godina postojanja nije ponudio ništa novo, bolje ni drukčije. Da budemo pošteni: uporno samoetiketiranje kao stranke centra dobro im je poslužilo za balansiranje i šančenje u svakoj dosadašnjoj vladi, HDZ-ovoj, koalicijskoj, pa opet u HDZ-ovima...

Hrvatski seljaci daleko su od skandinavskih – naime, u Europi su do danas seljačke stranke preživjele uglavnom na sjeveru kontinenta, ali drastično modernizirane. No HSS nikada nije pokazao onu nužnu povezanost sa zemljom i seljaštvom koja bi ga mogla definirati kao zaštitnika seljačkih i seoskih interesa. Štoviše, upravo je na tome uspješno radio, samo u suprotnom smjeru – čim se bilo kojem od HSS-ovih kadrova ukazala prilika, prihvatio se asfalta i još čvršće fotelje u toplom uredu iz koje selo izgleda kao idila koju povremeno naruši cviljenje svinja za svinjokolje. Naravno da je u takvu okružju Marijanina borba protiv odlagališta nuklearnog otpada vrlo rado zamijenjena upravnim odborom sumnjiva fonda. Politika je ustvari onakva kakvi su ljudi koji je provode – izjavila je svojedobno Petir u jednom od intervjua. Možda je to i najtočnija definicija – politika koju je vodila govorila je samo o njoj. Njena netrpeljivost prema društvenim pokretima koji djeluju izvan institucionalne politike samo je odraz klasičnog neprijateljstva prema onima koje je nemoguće kontrolirati. A sve ostalo što je činila – od sukoba sa sisačko-moslavačkom županicom o kupljenim jajima do fizičkih obračuna s dožupanom Andrijom Rudićem, od proturanja paraznanstvenih teza da djeca začeta umjetnom oplodnjom češće obolijevaju do opetovana ponavljanja o kršćanofobiji u Hrvatskoj (u kojoj se, usput, 97 posto stanovništva deklarira kršćanskim) i sasvim nejasnih tekstova o uzgoju rasnih konja – samo je dio medijskog cirkusa koji Marijana Petir uporno stvara oko sebe. Jer najvažnije je biti u centru – bilo u centru događanja, bilo u političkom centru koji omogućava vječito priklanjanje pobjednicima. HSS se u tome najviše izvještio, a ni potencijalna buduća predsjednica stranke nije bila loša učenica. No jesu li to stranka i predsjednica kakve danas trebaju Hrvatskoj? Teško bi bilo povjerovati u potvrdan odgovor.