IlustracijaNakon zagrebačkog Badela, od prošlog tjedna još jedna privatna kompanija vratila se pod skute države. Riječ je o Mediteranskoj plovidbi, brodarskoj kompaniji iz Korčule, u kojoj je Državna agencija za sanaciju banaka svoja potraživanja još od vremena Dubrovačke banke pretvorila u vlasnički udjel. Pojednostavljeno rečeno, država je danas najveći pojedinačni dioničar Mediteranske plovidbe, a vjerojatno će biti i najveći ako odobri daljnji kredit za sanaciju dugova kompanije.

Taj ciklus ponovne nacionalizacije posrnulih hrvatskih poduzeća s velikim dugovima prema državi mogao bi se nastaviti i tijekom sljedećih mjeseci, a kao kandidati za takvu sudbinu spominje se cijeli niz velikih tvrtki, među kojima i domaći industrijski divovi poput Diokija. Ipak, ako nacionalizacija za te tvrtke predstavlja kratkotrajni spas od prijeteće propasti, njihova budućnost zapravo nije ništa sigurnija nego što je bila dok su funkcionirale kao privatne tvrtke. Naime, teško je naći ijedan dobar razlog koji bi nekoj posrnuoj tvrtki garantirao da će pod okriljem države poslovati bolje nego ranije. Dapače, državne tvrtke u Hrvatskoj su u pravilu oličenja neefikasnosti i lošeg poslovanja. Utoliko je jasno da nacionalizacija nema previše smisla ako se ne provede paralelno s oštrim i dobro osmišljenim programom restrukturiranja. Iako je već dosta osiromašio, portfelj poduzeća u vlasništvu države sadrži neke dosta vrijedne tvrtke. Pravilnim gospodarenjem one bi mogle postati profitabilne. Primjerice, ako država postane većinski vlasnik Mediteranske plovidbe, nema nikakvog razloga da tu tvrtku ne fuzionira s, također državnim, Jadroplovom i na taj način pokuša ostvariti sinergijske učinke, s obzirom na to da Mediteranska plovidba danas posjeduje samo jedan brod.

Pitanje je bi li na takvu opciju pristali mali dioničari i lokalna zajednica. Slično je i s Badelom. Dok država muku muči s pronalaženjem potencijalnog ulagača za splitsko Dalmacijavino, moguće je da bi se pozitivni efekti mogli ostvariti spajanjem dijelova poslovanja te tvrtke i Badela, tvrtki sličnog profila i opsega proizvodnje. Naravno, za tako nešto trebala bi postojati šira strategija upravljanja državnom imovinom, a njenu izradu trebalo bi prepustiti uglednim profesionalcima, a ne neaktivnoj Agenciji za upravljanje državnom imovinom, koja je zamijenila jednako neaktivni Fond za privatizaciju. Bez toga, i Mediteranska i Badel i sve druge nacionalizirane tvrtke već za koju godinu naći će se opet na tržištu, ali po cijeni manjoj od one koju je država potrošila za njihovu sanaciju.