Objavljeno u Nacionalu br. 329, 2002-03-05

Autor: Nenad Polimac

Filmski tribunal

Izvrsna gluma Russella Crowea glavni je adut hollywoodizirane biografije matematičkoga genija!

Kolumnisti - Nenad Polimac

Povećava li činjenica što glumite poremećenu osobu vaše šanse da i ove godine dobijete Oscara? – znatiželjno je upitala neka novinarka nakon projekcije filma “Genijalni um” na berlinskom filmskom festivalu glavnu zvijezdu Russella Crowea. “Možete si zabiti svoj cinizam tamo gdje sunce nikad ne sja”, hladno joj je on odbrusio, “ne glumim zato da skupljam priznanja. Film je eluzivan medij koji me sam po sebi fascinira.”
Razumljiva je Croweova ljutnja na novinare koji smatraju da glumci odabiru uloge iz računa i taštine, no, opet, i više je nego očito da su u povijesti dodjele Oscara tu nagradu dobivali oni koji su vješto dočaravali najrazličitije ljudske hendikepe. Joanne Woodward još 1957. briljirala je kao shizofreničarka u “Tri Evina lica”, Cliff Robertson je u “Charlyju” dočarao idiota koji nakratko postaje genij, John Mills je bio seoska luda u “Ryanovoj kćeri”, Dustin Hoffman autist u “Kišnom čovjeku”, Tom Hanks debilni svjedok povijesti u “Forrestu Gumpu”, Angelina Jolie duševno oboljela cura u “Prekinutoj mladosti”: svi su dobili Oscara, kao i njihovi kolege koji su tijekom proteklih desetljeća glumili slijepce, gluhonijeme, kljaste, transseksualce, paralitičare, paranoike, dvostruke ličnosti i koga sve još ne. U to se društvo skladno uklapa i Crowe, kojem proriču Oscara za ulogu shizofrenoga matematičkoga genija u “Genijalnom umu”, hollywoodiziranoj verziji životopisa dobitnika Nobelove nagrade za ekonomija Johna Forbesa Nasha jr.-a.
Jedno je ipak sigurno: Crowe taj posao nije prihvatio zato što je nakon “Gladijatora” naslutio mogućnost za još jednog Oscara, nego jednostavno zato što obožava izazove. Taj Australac rođen u Novom Zelandu zaludio se filmom kao klinac, dok su mu roditelji opskrbljivali hranom i pićem filmske ekipe. Ipak, umjesto da se zanosi glumom, neko je vrijeme pomišljao da postane rocker (o čemu mašta i danas dok u pauzama između snimanja nastupa sa svojom grupom Thirty-Odd Foot of Grunts), međutim, presudio je dugovječni angažman u australskoj postavi mjuzikla “The Rocky Horror Picture Show” (415 izvedbi), u kojem je igrao najprije epizodu mišićavog Eddieja a zatim glavnu rolu transseksualca Franka-N-Furtera. Crowe se definitivno opredijelio za glumu, a već prva istaknutija uloga u mladenačkoj drami “Raskrižje” iz 1990. (partnerica mu je bila glumica i pjevačica Danielle Spencer, s kojom je započeo ljubavnu vezu, raskinuo je nakon odlaska u Hollywood te je nedavno obnovio) osigurala mu je nominaciju za nagradu Australskog filmskog instituta. Nagradu je dobio sljedeće godine, za sugestivan nastup u odličnom prvijencu Jocelyne Moorehouse “Dokaz” (prikazanom nedavno na HRT-u), a velika australska glumačka zvijezda postaje 1992. zahvaljujući filmu “Divlji korak” Geoffreyja Wrighta, u kojem je – odjeven samo u hlače s naramenicama i ukrašen po torzu i mišicama suludim tetovažama – glumio fanatičnog neonacista. Film je u Australiji izazvao kontroverze (neuvijeno je pokazivao sukobe bijelih huligana i azijskih useljenika) i obišao je čitav svijet, ako već ne u kinima, a ono barem na videu, pa smo i mi u Hrvatskoj razmjerno rano doznali kakva je faca Russell Crowe i bili nemalo impresionirani njegovim žestokim nastupom. Malo je koga iznenadilo kad ga je Sharon Stone 1995. izabrala za partnera u vesternu “Brzi i mrtvi”, no možda to ne bi učinila da ga je vidjela u filmu koji je neposredno prije završio u Australiji, obiteljskoj humornoj drami “Zbroj svih nas”, u ulozi frustriranog mladog homića koji ima problema u pronalaženju primjerenog partnera. U namjernom kontrastu sa svojim macho-imidžem, Crowe je neustrašivo uronio u ulogu koja je uključivala milovanje i ljubljenje s kolegom Johnom Polsonom, držeći se pravila da glumac istražuje pred kamerama sve ono što nije probao u životu. Tada je, čini se, ipak bio puno tolerantniji: danas se zgraža što mu gay poklonici kradu donje rublje u londonskim i newyorškim hotelima te bacaju gaće na scenu dok svira sa Thirty-Odd Foot of Grunts, ne shvaćajući da je za njih postao modernom inkarnacijom Marlona Branda, vrlo sličnim, gotovo karikiranim utjelovljenjem muževnosti.
Croweova hollywoodska karijera počela je razmjerno klimavo (“Brzi i mrtvi” prošli su osrednje, kao i fantastični triler “Virtuoznost”), ali se stabilizirala sjajnom ulogom politički nekorektnoga grubog murjaka koji se zaljubljuje u Kim Basinger u krimi-drami Curtisa Hansona “L. A. povjerljivo”. Reputacija mu je porasla nakon “Probuđene savjesti” Michaela Manna: da bi dočarao autentični lik znanstvenika Jeffreyja Wiganda koji je odlučio tužiti duhanski koncern zbog neopravdanog otkaza, ne samo da se udebljao petnaestak kilograma nego je sjajno nijansirao portret ličnosti koja kao da je sapeta nevidljivim nitima i neprestano pokušava obuzdati vlastitu agresivnost. Nominiran je za Oscara, ali ga nije dobio, dodijelili su mu ga tek godinu dana poslije za “Gladijatora”, u kojem je imao mnogo jednostavniji zadatak – utjeloviti stamenost i tu i tamo pokazati poneki emocionalni grč.
Lik Johna Forbesa Nasha Jr-a. u “Genijalnom umu” vrlo je poželjan glumački zalogaj. U ekspoziciji glavni junak jedva ima 20 godina, a u završnici 65, što znači, potrebno je uvjerljivo dočarati njegove različite životne dobi. I ne samo to! Nash jr. u filmu neprestano trpi od shizofrenije, najprije da toga nije ni svjestan, a poslije, kad ga suoče s bolešću, mora je nadvladati i vratiti se kako zna i umije – bez pomoći elektrošokova i lijekova koji mu onemogućuju kreativno razmišljanje i uskraćuju seksualnu potenciju – među normalne ljude. Zasigurno, teška rola, a najzanimljivije je da ju je Crowe odradio tako što se opredijelio za podigravanje a ne za preigravanje. Svjestan da je s takvom ulogom neprestano na rubu glumatanja, Australac je mudro odabrao defenzivno načelo: govori tiho, ne nameće se svojim sugovornicima, dopušta da njegovi partneri dominiraju (osobito oni koji glume utvare Nashove poremećene psihe), no nizanjem sitnih glumačkih gesti spretno gradi interpretaciju koja je u cjelini dojmljivija od samoga filma.
Jer “Genijalni um” tipična je hollywoodska biografska drama u kojoj su i najkompliciraniji motivi pojednostavljeni tako da ih može shvatiti i najbedastiji gledatelj. Shizofrenija je predstavljena dramaturškom smicalicom koja podsjeća na obrat iz ”Šestog čula” i “Uljeza”: nakon polovice filma shvatite da nekolicina likova čije ste sudbine pratili na ekranu uopće nisu stvarne osobe, no, srećom, u finalu glavni junak s njima komunicira kao sa znancima koje ne treba ozbiljno uzimati. Zgodno, međutim, shizofrenija je mnogo složenija i podmuklija bolest. Slično je i s Nashovim matematičkim teorijama. I laiku teško shvatljiv poučak mora imati nekakvo prizemljeno tumačenje, pa je rađanje poznatog “pregovaračkog ekvilibrija” dočarano strategijom osvajanja djevojaka u mjesnom pubu.
Hollywoodiziranje Nashova životopisa ide “na dušu” scenarista Akive Goldsmana, koji je koncept filma – kako je zamijetio ne mali broj kritičara – definirao kao križanac “Sjaja” i “Dobrog Willa Huntinga”. Budući da je “Genijalni um” postigao golem uspjeh, računica mu nije bila loša, no posve je druga stvar koliko to vrijedi. Nije problem u tome što zbivanja na ekranu poprilično odudaraju od onoga što se događalo stvarnom Nashu jr.-u, međutim, razočaravajuće je što je genijalni matematičar bio u kontaktu s intelektualnom elitom sredine prošlog stoljeća, pa bi ambiciozniji dramatičar jedva dočekao prigodu da prikaže susret Nasha jr.-a i Alberta Einsteina. Goldsman je u filmu ostavio prostora samo za dvije autentične ličnosti, Nasha jr.-a i njegovu ženu, pri čemu je potonja vrlo plošan lik, kojem je jedino glumica Jennifer Connelly nekim čudom uspjela podariti iznimnu sugestivnost. Ako “Genijalni um” i pobere hrpu Oscara, za scenarij ga zbilja ne bi trebao dobiti, kao uostalom ni za režiju, budući da Ron Howard nije demonstrirao druge vrline osim kultiviranog vizualnog prosedea i uredne naracije, koja postaje dosadnjikava kad Nashova bolest izbije na vidjelo. Završnica u kojoj se događaji uokviruju kao u starim hollywoodskim klasicima samo je prilog tezi da u “Genijalnom umu” ima vrlo malo genijalnog, a puno više banalnog.
Zanimljiva je jedino činjenica da se film bavi razotkrivanjem političke paranoje kao shizofrene bolesti (Nash je uvjeren da sovjetski komunisti spremaju agresiju na njegovu domovinu) u trenutku kad je novi patriotski zanos – nakon događaja od 11. rujna – opet zahvatio Ameriku, pa hajka na muslimane počinje sličiti “lovu na crvene vještice” u razdoblju makartizma. Zasigurno, riječ je o čistoj slučajnosti, međutim, ona čini film “Genijalni um” i nehotice vrlo provokativnim.

Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac: Propuštena šansa velikih epizodista
Jay i Silent Bob su poput Rosencrantza i Guildensterna, rubnih likova iz “Hamleta”. Potonjima je Tom Stoppard udahnuo novi život postavivši ih u središte svog legendarnog komada “Rosencrantz i Gildenstern su mrtvi”, dokazujući da epizodisti imaju pravo na trenutak slave. Jay i Silent Bob počeli su također skromno, statirajući u urnebesno smiješnom prvijencu Kevina Smitha “Trgovci”, izigravajući dilere droge ispred provincijskog špeceraja i videoteke u New Jerseyju. Promuvali su se i kroz iduće Smithovo ostvarenje ”Štakori iz robnog centra”, a odjek na Internetu jasno je upozoravao da njihovih nekoliko minuta na ekranu mnogima znači više od cijelog filma. Za promociju te dvojice kvaritelja mladeži puno je značila činjenica što Silent Boba glumi sam redatelj. U “Loveći Amy” već su izborili značajniji prostor, a uvijek šutljivi Silent Bob u jednoj je sceni čak progovorio i u emocionalnom nadahnuću objasnio odakle naslov filma.
Jay i Silent Bob u “Dogmi” su se nosili ravnopravno sa svim drugim glavnim protagonistima, no to djelce nije time puno dobilo. U Smithovu opusu vrijedi pravilo da su mu filmovi to slabiji što im je veći budžet (“Trgovci” su snimljeni za 40-ak tisuća dolara, a “Loveći Amy” za 250 tisuća), a “Dogma”, “teška” 17 milijuna dolara, mogla se gledati jedino zbog redateljeva duhovitog preispitivanja katoličkih svetinja. “Jay i Silent Bob” stajali su više od 20 milijuna dolara i bar po konceptu figurirali kao intertekstualna zafrkancija u kojoj dvojica naslovnih junaka tumaraju kroz motive dosadašnjih Smithovih filmova i suvremeni Hollywood. Problem je, međutim, što je cjelina jezivo samodopadna i statična, a smijeha ni za lijek! Prava blamaža za marginalce kojima je ponuđeno previše.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika