Milana Bandića – zagrebačkoga gradonačelnika u ostavci koji je do jučer indiskretno sugerirao kako bi uskoro mogao postati i gradonačelnik u povratku – na javnoj sceni u zadnje vrijeme ne služi karta, a pritom su mu i pojedini prijatelji iz medija evidentno počeli raditi o glavi. Protiv njega se razvija propagandna operacija. Dnevnik Jutarnji list, na primjer, nedavno ga je iznova razvalio* na dvije stranice, objavljujući rukom pisani tekst bez žiga i broja nazvan “originalnim policijskim izvješćem o očevidu nesreće”, u kojem se tvrdi kako je Bandić nakon prometnoga incidenta policiji “nudio usluge, bježao i pružao pasivni otpor”. Doista, ako nekoga želiš dotući, izaberi trenutak kad je na podu.

Bandića mrze i vole
“Originalno policijsko izvješće” o kojem je riječ, novinama je – vjerojatno za novac – dostavio policajac koji ga je pisao. Čovjek je do daljnjega suspendiran zbog teške povrede pravila službe, čime se ne poništava dojam promatrača da se povjerljive državne institucije, koje ne mogu zajamčiti ni elementarnu tajnost svojih informacija, nalaze u temeljito nihilističkoj fazi. Jasno je da obnavljanje slučaja Bandić na dvije novinske stranice nije isključivo neutralno-senzacionalistički fenomen. U određenim medijsko-političkim ešalonima očito je kreiran zaključak da gradonačelnika treba na brzinu pokopati jer bi mogao biti živ. Prometna nesreća koju je izazvao, i nekontrolirano ponašanje nakon nje, nisu mu politički naudili koliko se očekivalo. Zagrebačka organizacija SDP-a nastavila ga je – bez obzira na incident – tretirati kao svoga lidera. Uz Bandića se, na visokoj partijskoj razini, otvoreno svrstao Zdravko Tomac. I neki poslovni krugovi u Zagrebu povezali su s Bandićevim ostankom na funkciji svoje dalekosežne logističke interese.
Razmjerno snažan političko-ekonomski lobby zagovara ideju da se Bandiću – zbog očuvanja internoga reda stvari – naprosto pruži druga šansa. Uostalom, državni sustav koji već dvanaest godina egzistira na otvorenome grijehu – neprocesuiranim milijunskim pljačkama dužnosnika* – u stanju je preživjeti i jedan političko-prometni izgred koji je prošao bez značajnijih materijalnih ili medicinskih posljedica. U vrhu SDP-a djeluje, međutim, i struja koju promatrači vole povezivati s premijerom Ivicom Račanom, i koja situaciju nastoji iskoristiti za potiskivanje snažnoga konkurenta Bandića na marginu političke arene. Bombastično “otkriće” Jutarnjeg lista nalazi se negdje na toj liniji. Bandić je, kako vidimo, postao simbol ambivalentnoga pristupa problemima: malo tko zna kako bi se prema njemu trebalo postaviti, da bi se u isto vrijeme administrativni poredak u Zagrebu zadržao pod nadzorom i sačuvalo ono što se naziva “zajedničkim partijskim interesima”. Različite osobe gospodina Bandića u isto vrijeme mrze i vole.

Novinsko zaglupljivanje
Protiv njega se nametljivo aktiviraju mediji u savezničkim odnosima s antibandićevskim dijelom vodstva SDP-a, da bi se preko obnavljanja prometne afere i dodatne kompromitacije u začetku spriječila njegova kandidatura na budućim izborima u Zagrebu. Simultano postoji i spoznaja da bi preradikalna eliminacija Milana Bandića iz zagrebačke sfere utjecaja mogla opasno antagonizirati probandićevski lobby, koji je s njim – još uvijek aktualnim gradonačelnikom – u osjetljivim situacijskim razgovorima o poslovnim idejama i projektima kakvi se teško mogu realizirati bez suradnje gradskoga poglavarstva. Na zagrebačkoj razini vodi se bitka SDP-a protiv SDP-a, i SDP-a protiv HNS-a, čiji je ishod neizvjestan. S obzirom na ukupne aktualne okolnosti prometni incident Bandiću doista nije trebao, ali dakako: kad bi bilo tko od nas smrtnika u svakom trenutku mogao kontrolirati svoja životna stanja, George Lucas bi ga mogao primiti u red svojih Jedi-vitezova prije negoli Ivica Račan u red svojih administrativaca.
Ako se Milan Bandić, pod stranačko-medijskim pritiskom, nalazi na rubu odustanka od nove kandidature za gradonačelnika, Ivić Pašalić upravo je ritualno objavio svoju kandidaturu za predsjednika HDZ-a, demantirajući time vijesti da je s aktualnim predsjednikom Ivom Sanaderom sklopio pakt o nenapadanju i udobnoj raspodjeli utjecaja. Pojedini novinski napisničari Pašaliću se u tom povodu već zavlače pod skute, proglašavajući ga “političarom europske orijentacije”. Večernji list tvrdi u komentaru da “Pašalićevi istupi u javnosti više nisu opterećeni nacionalnom patetikom i kritizerskom frazeologijom, on nikoga javno ne opanjkava i nikome ne prijeti”.
U istim novinama, neposredno uz navedeni komentar, objavljena je i vijest o Pašalićevu propagandnome nastupu u Čačincima, gdje je “pred više stotina članova i simpatizera” izjavio: *“Domoljublje i bogoljublje i dalje su osnovne ideje HDZ-a, koji ponovno postaje stranka opasnih namjera. Danas sam siguran da će povratak generala Gotovine, povratak hrvatskih generala na mjesta koja im pripadaju, skidanje komunista s vlasti, Račana i ekipe, te skraćenje mandata Mesiću biti ne samo naša puka želja nego i stvarnost, koju mi možemo i moramo ostvariti”.* Doista, Pašalićeva “umjerena retorika” i “europska orijentacija” promatrača mogu fascinirati. Tko se želi usavršiti u poznavanju historije zaglupljujućih proturječnosti, neka počne proučavati sadržaje hrvatskih političkih dnevnika.

Pašalić, HDZ-ovi bogovi i batine
Misli li Pašalić ozbiljno, kad tvrdi da će njegovo eventualno preuzimanje kontrole nad HDZ-om, i potom eventualni dolazak HDZ-a na vlast, u Hrvatskoj označiti trijumf nacional-desničarske kontrarevolucije? Nesumnjivo. Pašalić je za javnost uvijek nasmijan kao da se nalazi u lutkarskome kazalištu, ali iza njega marširaju krajnje natmureni ultranacionalistički fanatici koji su svoje ideološko i financijsko blaženstvo pronašli u državi kojom su upravljali Pašalić i Tuđman. Njihova sjećanja na zlatno doba nacio-fiksacija i građanskoga voluntarizma ne jenjavaju. U društvu su predstavljali sve; dobivali su od režima džipove, kuće i nepovratne kredite; mogli su po želji uništavati sportske dvorane i premlaćivati stvarne ili hipotetičke protivnike. Nafutrani hadezeovskom ideologijom i novcem, promovirani su u državne bogove i batine, da bi im odjednom režim “Ivice i Stipana” počeo sugerirati kako je vrijeme grljapljenja i divljanja u ime hrvatstva na zalasku. Pašalićeva retorika njihova je utjeha.
Pašalić pouzdano raspolaže s mogućnostima da se lansira na vrh HDZ-a. Njegova financijska sredstva neograničena su. Zajmove ne mora vraćati. Mnoge hadezeovske dužnosnike* osobno je instalirao na položaje i drži ih u džepu. Posredno kontrolira utjecajne medijske kuće Europapress i Večernji list, a HRT po direktivi prema njemu postupa blagonaklono. Je li mimikrirani europeizam Ive Sanadera dovoljno jako protuoružje za Pašalićev lukavi smiješak, utemeljen na novcu i zakulisnim dogovorima? Osim toga: kome će se prikloniti Vladimir Šeks, aktivist zatečen u zrakopraznome prostoru i omiljen prije svih Dragi Krpini? Stvari su nejasne. Pašalić nastupa egoistično: predsjedničkom kandidaturom namjerava za sebe kupiti pravosudni imunitet za vijeke vjekova, bez obzira na činjenicu da bi njegov izbor drastično oslabio stranku. No stranke su ionako samo paravani za raspodjele utjecaja među interesnim skupinama.

Stupac tjedna: Janica Kostelić
Samo najveći talenti na Olimpijskim igrama osvajaju medalje u serijama. Janica Kostelić postala je neizbrisivi dio svjetske skijaške povijesti. Mlada dama – u trenucima kad je to najpotrebnije – umije isključiti mozak i prepustiti razvoj događaja instinktu. Odjednom je postala superiorna i u ekskluzivno brzinskim disciplinama – spustu i super G-ju – koje su joj prije Olimpijade bile sporedna stvar. Što se još od nje može očekivati?
Njezini sportski trijumfi donijeli su joj – osim medalja, dakako – najveći dar kojem se hrvatski sportaš može ponadati: dvostruki poljubac člana Međunarodnoga olimpijskoga odbora Antuna Vrdoljaka, i njegove suze radosnice. Kad čovjek dobiva izravne izljeve emocija od takvih društvenih fenomena, to samo znači da je sudbina prema njemu iznimno blagonaklona. Naprijed, Janice. Neponovljiva si.