Objavljeno u Nacionalu br. 328, 2002-02-26

Autor: Denis Latin

Elementa Latina

Čičkovo ministarstvo istine

Paušalno ocjenjuje I.Z. Čičak

“Denis Latin u bijegu od mogućih sankcija zbog emisije o pravosuđu, radikalizmom političkih stavova pokušava spriječiti raspravu o profesionalizmu. Skriva se pritom iza rasprave o deustašizaciji incidentnim samoljubivim ponašanjem stvarajući skandale. Umjesto stvarne rasprave o meritumu stvari. Ona bi, dakako, za sobom povukla i raspravu o dekomunizaciji. No o tome nema riječi. Neiskusna Jasna Ulaga-Valić ulovila se tako na ponuđeni mamac. Zabrane nikad nisu dobre. Pogotovo ne u slučajevima takvih poput Latina. Oni od njih žive”, tako o prošlotjednoj aferi s neemitiranom “Latinicom”, kao i svatko tko nije upoznat s činjenicama i pravom istinom, paušalno i odoka ocjenjuje Ivan Zvonimir Čičak. Medijska afera, evidentno smišljena i organizirana, imala je ciljeve o kojima govori upravo Čičak: s jedne strane mene predstaviti kao nekooperativnog i problematičnog autora s kojim se ne može surađivati, kojeg ni profesionalna pravila ne mogu ukrotiti i čije novinarstvo postaje problematično u toj mjeri da ga se više ne može kontrolirati, te s druge strane novu glavnu urednicu, legitimno izabranu, u demokratskoj proceduri koja je ovaj put isključivala politiku i političare, u što kraćem roku učiniti nekompetentnom, po mogućnosti cenzoricom “najproblematičnije” televizijske emisije i tako unaprijed anatemizirati svaki njen budući potez.
“Latinica” sa spornom temom “Zakon o deustašizaciji”, čije će donošenje u studijskoj raspravi otkloniti svi sudionici emisije, snimljena je sedam dana prije, a njeno medijsko tretiranje najavljeno je prije puna dva mjeseca, u najavama koje su se vrtjela potkraj prijašnjih emisija. Do crnog ponedjeljka nisam primio ni jednu primjedbu svojih nadređenih urednika na samo postavljanje teme ni na njen sadržaj.
Kao i u dosadašnjih sedamdesetak posttuđmanovskih izdanja ove deset godina stare emisije, čija gledanost u posljednje vrijeme doseže i visokih 45 posto, u ponedjeljak je pravnoj službi dostavljena kazeta s finaliziranom emisijom, kako bi se eventualno utuživi i profesionalno upitni dijelovi emisije mogli “izrezati”. Da je takvih zahtjeva bilo, oni bi u večernjem terminu od 18 do 20 sati, kao i više puta dosad, u interesu zaštite HTV-a od mogućih odštetnih zahtjeva prema kući, bili izbačeni iz emisije. Takvih zahtjeva tijekom dana prema meni, koji sam tog, kao i svih ostalih dana, bio na poslu, ni u jednom trenutku nije bilo.
Tek nešto poslije 19 sati primio sam poziv glavne urednice koja me upozorila tek na jednu spornu rečenicu. No sat i pol prije njenog emitiranja nikakve intervencije, pa ni one koje bi tražile izbacivanje jedne rečenice, nisu bile moguće. Naime, tehnološki je postupak takav da za “rezanje” jedne jedine rečenice treba najmanje dva sata jer se zbog toga mora presnimiti cijela emisija. Zato nisam došao na televiziju i zato je glavna urednica imala pred sobom samo dvije mogućnosti: ili emisiju emitirati integralno ili je skinuti s programa.
Namjerno izložena pritiscima, onemogućena da emisiju pogleda, na bilo koji način u nju intervenira, što, uostalom, i ne može bez pristanka autora, pritisnuta odgovornošću za štetu koja bi mogla nastati emitiranjem ove emisije i etiketom cenzorice koja joj se već u prvim danima mandata počela smiješiti – ona je protiv svoje volje postupila na jedini mogući način: skinula je emisiju s programa i sljedećeg dana smijenila urednika Zabavnog programa koji ju je u takvu situaciju doveo.
Iz svega iznesenog sasvim je razvidno da je spomenuta zabrana “Latinice” imala biti iskorištena za unutarnje sukobe na HTV-u, diskreditiranje nove glavne urednice kao cenzorice i ekstremne desničarke, te za ubijanje jednim udarcem još jedne dosadne muhe: napuhanog autora problematične “Latinice” koja nam ionako donosi samo probleme.
Da je Čičak manje napuhan i bolje obaviješten, prije nego počne donositi redovite samoljubive ocjene bez dobrog poznavanja činjenica, onda bi umjesto da s Ninoslavom Pavićem utorkom prebire po dobroj papici u “Dubravkinu putu” mogao na projekciji za novinare koji je organizirala glavna urednica HTV-a, prebirati po minutama emisije koja je bila sve, samo ne radikalna. Šest gostiju posve različitih političkih i svjetonazorskih opredjeljenja, u više nego civiliziranoj i tolerantnoj atmosferi, raspravljala je o svom odnosu prema davnoj i ne tako davnoj prošlosti pokušavajući stvari staviti tamo gdje im je mjesto.
I dok Čičak s Pavićem ćaska o politici, medijima i monopolima, od kojih mu je najdraži onaj na vlastitu ispravnost, optužujući me pritom za bijeg od sankcija za emisiju o pravosuđu, on pokazuje da će vrlo lako budzašto odreći svojih navodnih opredjeljenja.
Jedna rečenica izvađena iz konteksta dvosatne emisije pridala je ovoj drami nevjerojatne dimenzije koje s njom i stvarnošću nemaju nikakve veze. Rečenica kojom se osuđuju logori za Bošnjake, što smo ih dokumentirali u temi ”Život u Stocu”, još prije nekoliko mjeseci, prekrila je fakat da su se u ovoj zadnjoj čule i mnoge druge, bitno drukčije i vrlo upitne “istine”, poput one da se u hrvatskom antifašizmu skriva grubi komunizam koji nije različit od fašizma, one u kojeg se redatelja Lordana Zafranovića naziva intelektualnim zločincem ili pak mišljenje da ustaški pokret nikad nije u cijelosti prihvatio fašizam.
Olako izvođenje sudova o drugima postaje Čičkova manira s opasnim tendencijama da se upravo pod njegovim skutima izradi novo ministarstvo istine s ekskluzivnim pravima zauzimanja stajališta o svemu i svačemu.
A u normalnom svijetu stvari stoje ovako: u Francuskoj se veličanje nacizma ne smatra mišljenjem nego deliktom koji se goni po službenoj dužnosti. U Britaniji isticanje nacističkih, ali ni komunističkih simbola nije kažnjivo djelo. Važnijima od simbola smatraju se nakana i kontekst u kojima se koriste, naročito ako je u funkciji širenja rasne mržnje i netolerancije. Italija tolerira sve stranačke i političke simbole, ali u sukob sa zakonom dolaze oni koji pokušavaju pismeno podržati neki zabranjeni pokret. U Poljskoj za javno propagiranje fašističkog i komunističkog sustava prijeti kazna do dvije godine zatvora. Turska najstrože zabranjuje isticanje simbola komunističke stranke.
Zašto se o takvim iskustvima u europskim demokracijama ne bi smjelo razgovarati u Hrvatskoj i, napokon, kakve to ima veze sa Slobodanom Miloševićem? Tko to i u ime čega može zabraniti razgovor o bilo kojoj temi koja je važna za demokratski razvoj Hrvatske?
Mogu samo oni koji su opterećeni vječitim odmjeravanjem s Miloševićem i zabludama da se problematiziranjem loših dana vlastite prošlosti ruši mit o hrvatskoj ispravnosti. Baš suprotno: čišćenjem smeća u vlastitom dvorištu Hrvatska se jača i oboružava argumentacijom koja ju čini velikom i snažnom pred cijelim demokratskim svijetom.
Da je sporna “Latinica” emitirana i da nije postala monetom za potkusurivanje u novonastajućoj arhitekturi javne televizije, Ivan Zvonimir Čičak čuo bi i moja pitanja o potrebi dekomunizacije i odnosa prema žrtvama komunizma. Dr. Igor Graovac, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest, jedan od sudionika emisije “Zakon o deustašizaciji” , o tome je rekao sljedeće: “Komunistički zločini nastaju nakon II. svjetskog rata i posljedica su represivnog sistema koji se tada uspostavlja. Dijelom ih je, to je točno, bilo i za vrijeme II. svjetskog rata, ali nećemo sada ulaziti u detalje. Naglasak je na onome nakon uspostave komunističke države, mada ja ne volim koristiti taj termin, zato što nikada nije bila riječ o komunizmu, čak ni u jugoslavenskom socijalizmu, to je bilo društveno uređenje koje se ne bi moglo svesti pod pojam komunizma. Dakle, svakoj žrtvi i stradalniku treba iskazati poštovanje, ali postoji jedna bitna razlika. Stradalnici političkih pokreta, oni su samo stradalnici, njima treba obilježiti grob, ali poštovanje zaslužuje samo nevina žrtva, a ovo o čemu mi danas govorimo – ustaški pokret je proizveo veliki broj nedužnih žrtava i zato smo mi danas toliko osjetljivi na pitanje ustašizacije Hrvatske.”
Emisija je proteklih dana u cjelini objavljena na novinskim stranicama. Hrvatskoj televiziji nanesena je velika šteta, i materijalna i ona koja se tiče slobode i vjerodostojnosti.
Pozadina njenog skidanja s programa nedvosmisleno pokazuje da pravi razlozi takvog raspleta nemaju veze s njenim sadržajem nego s transformacijom HTV-a u javnu televiziju, čemu se mnogi ne žele i ne mogu prilagoditi.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika