Objavljeno u Nacionalu br. 328, 2002-02-26

Autor: Veljko Barbieri

Kuharski kanconijer

Hobotnica s Andromedina vjenčanja

Hobotnica na tripice

Strahovita je bila Kasiopejina nesmotrenost. Onako tašta i gorda etiopska kraljica, izjavila je u veselom društvu da je ljepša od svih Nereida i svih Posejdonovih morskih nimfi zajedno. Sada je za kaznu njena kći, prelijepa Andromeda, visjela zakvačena o morsku hrid i čekala da je poždere strašni Ketos, sin paklenog Forkija i Posejdonove vještice, rugobne Kete, kako bi vlastitom žrtvom otkupila majčinu taštinu i teške muke koje su zbog nje zadesile kraljevstvo njena oca Kefaja. No dogodi se tada doista čudo. Odnekud, leteći na svojim zlatnim sandalama, s isukanim krivim mačem, pojavi se junak Perzej i nasrne na čudovište. Uzvikujući da Andromedu spašava kako bi postala njegova žena, odsiječe Ketosu, golemoj hobotnici, nekoliko krakova i potom mu probode uzbibanu sluzavu glavu. Teško ranjeni nakazni glavonožac uspuzao se na hrid, u samrtnom grču, pokušavajući proždrijeti Andromedu, ali ga Perzej dotuče s nekoliko udaraca mačem i ljepotica princeza bila je spašena. Uskoro, uz birana jela od strašnog čudovišta, hobotnice Ketosa, na dvoru kralja Kefeja i nesmotrene Kasiopeje, slavio se pir i bio sklopljen sveti brak između Perzeja i Andromede, koja će budućem kralju Arga podariti mnoštvo sinova i unuka, svih odreda velikih heroja, od Persa, Alkeja, Stenela ili Elektriona, sve do praunuka Herakla. Za hobotnicom Ketom ili Ketosom ubrzo je prestao žaliti i osvetoljubivi Posejdon, a samo je njegova čudovišna majka od trenutka svog rođenja rugobna starica Keta, ronila teške suze, silovite kao valovi mrtvog mora koji nasrću na brodove i barke. Nasuprot njezinoj teškoj sudbini, bogovi su nakon smrti Andromedu prenijeli na nebo i ona, za vedrih noći, sjaji poput niske dragulja na zvjezdanom svodu, zajedno sa svojim mužem Perzejem i roditeljima kraljem Kefejem i kraljicom Kasiopejom. Pa ipak, što se tiče Perzeja, on nije Keti oduzeo samo krakolikog sina Ketosa. Nedugo prije na otoku je Gorgonu, postojbini strašnih Gorgona i morskih nakaza, svih odreda Ketinih potomaka, ubio i njezinu miljenicu Meduzu, čiju je glavu pokrivenu zmijskom kosom i krakovima stalno čuvao i nosio sa sobom, jer je imala moć da svakoga tko bi pogledao njezin nakazni lik pretvori u stijenu. Zbog svih tih svojstava Ketinih sinova i kćeri stari su Grci u hobotnici vidjeli utjelovljenje čudovišta, koja su za njih simbolizirala paklenske duhove, pa čak i sam pakao. Međutim, zbog zanimljiva oblika, istini za volju zastrašujućeg izgleda, ali i ukusnog mesa u kojem su uživali kao Perzejevi svatovi u Ketosovu tijelu, hobotnica je česti prizor na zidnim slikarijama i vazama, od one glasovite kretske posude iz XV. stoljeća prije Krista, do malog helenističkog vinskog vrča, iz naše jadranske Isse, Visa, s konca IV. stoljeća stare ere. U to doba priče o Andromedi, Perzeju i čudovišnom Ketosu već su prerasle u uzbudljive mitove i bajke, a Heleni su hobotnicu, kao već uvriježenu morsku slasticu, označavali kao životinju s mnogo nogu, polypous – mnogonožna, nazivom koji su preuzeli i Rimljani, također već znalci u pripremanju hobotnice. Sušene, tučene ili svježe vrlo slične našim recepturama, koje su kao i većina morskih jela i naziva do nas doplivala iz oceana vremena. Apicijeva salata od hobotnice ili, točnije, recept In polypo, za hobotnicu, gotovo je jednak našem, samo što on u kuhanu hobotnicu uz ulje, petrusimul i papar dodaje i neizbježni garum, presolac od ribljih iznutrica. U tom moru prožetih i preuzetih sličnosti i kulinarske baštine, naš je naziv za tog sve cjenjenijeg glavonošca izvoran i Hrvati su je, došavši na more, prepoznali kao životinju s mnogo krakova, koje su jadranski Romani nazivali brachia, ruke, pedes, noge, flagella, bičevi i napokon crines, krakovi ili repovi od kojih će nastati i naš naziv za hobotnicu, kao životinju s mnogo repova, od staroslavenske riječi hobot, rep. No, koliko god i naši preci ubrzo stali uživati u mesu od hobotnice, sjećanje na strašnog Ketosa preživjelo je antički svijet i u srednjem vijeku, kad je u XIII. stoljeću u jednoj ribolovnoj ispravi već zabilježen naziv hobotnica, ona u drugim izvedenicama svog imena kao hubodnica, ubodnica, hudobnica opet luta u strašnim pričama o moru i njegovim nemanima koje vrebaju iz dubina. Stoga su jela od hobotnice, osim kod dobro upućenih gurmana, oduvijek izazivala izvjesnu sumnjičavost. Ribari su je izbjegavali na svojim stolovima kad god su mogli, a sušenu su čuvali za krajnju nuždu i gladne dane. Sve donedavno, do prije nekoliko desetljeća, na našoj obali nije postizala osobitu cijenu, a onda se pod uplivom jela od hobotnice, koja su iz gurmanskih kuhinja i većinom venecijansko-tršćanskih restorana, ali uglavnom u osiromašenom obliku pripreme raznih salata od hobotnice, rjeđe u rižotima od morskih slastica, ovaj, možda najpoznatiji, kod nas sigurno najveći glavonožac, vratio na jelovnike, kao traženo, ali uglavnom još na nemaštovit način ponuđeno jelo. Talijani, Provansalci i Grci poznaju desetke delicija u kojima je presudno meso hobotnice, dok se kod nas još uvijek nude najviše dva do tri jednostavna jela. Pa ipak mirisi već zaboravljenih pjatanci polako se vraćaju iz naše kulinarske baštine, često upotpunjeni suvremenijim i uvezenim dodacima, koji ne mijenjaju njihovu izvornu gastronomsku bit. Ponegdje su čak i oživjele davne mitološke vatre pod gradelama i loncima s pradavnog Perzejeva i Andromedina vjenčanja. Žar nad pekama ili u pećnicama, u kojima tiho brboće Ketosovo meso, dok ne ispari sva tvrdoća i divljina njegove naravi, a tkivo ne postane mekano, ulijepljeno u gusti umak od vlastite plazme, kao duša u vlastitu sudbinu. Sva silina nesretne nemani, utjelovljenje u hobotnici, dimi se iz posude koja priča tajnu mita. Slatkasti i teški miris diže se iz jela, kao golemi krakovi nekoć jezovitog Ketosa, koji se upiru dohvatiti Andromedina i Perzejeva zviježđa. A onda, presječeni hitrim svijetlećim kometom, padaju natrag, isječeni na komade, u već pripremljeno jelo, kao strašni mit u vrelu stvarnost.

Salata od hobotnice
Očišćenu hobotnicu koja je stajala u zamrzivaču nekoliko dana, kako bi omekšala, skuhajte u vodi, dok ne postane potpuno mekana. Ipak, pazite da se ne raskuha. Izrežite krakove i tijelo na skladne komade i začinite maslinovim uljem, po volji i s malo kvasine, paprom i sjeckanim petrusimulom. Salatu od hobotnice služite s umiješanim kaparima i nekoliko maslina, kao ukrasom. Jela od hobotnice uglavnom se ne sole, jer sadržavaju vlastitu sol.

Hobotnica na tripice
Očišćenu i razleđenu hobotnicu malo prokuhajte da je možete pravilnije isjeći na komade, pa te komade položite na maslinovu ulju ugašenu sjeckanu kapulu i češnjak. Pirjajte zalijevajući vodom u kojoj se hobotnica kuhala, s malo prošeka, dok ne dobijete gušći sok sličan tripicama, a meso postane mekano. Dok se kuha, hobotnici možete dodati i jedan veći, na kocke sjeckani krumpir, da se zajedno kuhaju. Služite hobotnicu na tripice, posutu s malo sjeckanog petrusimula i nekoliko kapi maslinova ulja.

Hobotnica iz pećnice u vlastitom soku
U posudu za pečenje ulijte malo maslinova ulja, tek toliko da pokrije dno i po njemu poslažite krupno sjeckanu kapulu i krumpir s nekoliko režnjeva češnjaka na koje položite veću hobotnicu ili nekoliko srednjih, od po dva kilograma. Stavite u vrelu pećnicu da kuha u vlastitu soku. Kad hobotnica pusti vodu, malo popaprite pa pustite da se sve kuha, prožima i peče sat-dva, ovisno o veličini hobotnice. Okrećite dok meso glavonošca i krumpir ne postanu mekani, a sok od pečenja gust, taman i ljepljiv. Probodite hobotnicu vilicom. Ako glavonožac ispada sa zuba, znači da je pečen. Hobotnicu u vlastitu soku možete na isti način pripremiti i pod pekom.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika