Ivan StarčevićMeđu nama: međunarodni dan obitelji (1997)

Ponedjeljak, HRT 1, 20.05

četiri kaktusa

Nova glavna urednica, sezonka Jasna Ulaga Galić, požurila je iskoristiti svoje nove ovlasti, jer vrijeme leti. Učinila je to na najbolji mogući način. Genijalno se dosjetila da u fini termin, u osam sati navečer, uvali jednu svoju staru emisiju. Ovaj njen vremeplov vlastitim vozilom moralni je putokaz generacijama koje dolaze, profesionalni orijentir svim novinarkama i novinarima koji imaju čast gajiti ambiciju da jednom postanu Jasna Ulaga, a svima ostalima koji imaju čast biti suvremenici Frau Galić njeno reklamiranje same sebe otprije pet godina neiscrpan je izvor zabave i dobrog raspoloženja.
Prije pet godina bio je Međunarodni dan obitelji, pa se novinarka lijepo odjenula i intervjuirala poznatog obiteljskog čovjeka, uzoritog kardinala Franju Kuharića, preminulog pet godina kasnije (danas). Njeno drugo pitanje (poslije obavezno genijalnog prvog: kako ste?) glasilo je “ima li puno posla”. To je ta čuvena visoka razina intimnosti u kojoj bismo, realno, mogli očekivati i pitanje “ima li što za popit”, pa pozdrav “dobro večer, domaćine” i slične stupove intervjua koje je u stanju postaviti samo iznimna novinarska osobnost. Najavu nije stigla suvislo pročitati, generalni ton joj je nepodnošljivo ljigav, a jedno pitanje je bez problema, doslovno, postavila dva puta za redom. Kardinal je odgovorio, a onda smo isto pitanje ponovo čuli i kardinal je opet odgovorio. Taj sveti čovjek zaista je imao strpljenja. Kako ne biste mislili da nisam gledao, reprizirano pitanje glasi: što novo ugraditi u tkivo zajedništva roditelj-dijete?
Po genijalnoj ideji (nemoj stvarati program, stavi sebe na program) koja sija već iz prvog kršćanski skromnog programskog poteza gđe veleurednice vidi se da će ona biti genijalna u svojem mandatu i da je izabrana prava osoba. Uostalom, sjeća li se itko da je Vijeće HRT-a ikad u ičemu pogriješilo? Ja tvrdim da nije.

Dnevnik

Utorak, HRT 1, 19.30

vijenac

Lijepo je od Dnevnika da je objavio “umro Kruno Simon”, a još ljepše da je objavljen kraći prizor u kojem legendarni poliglot i filmski prevoditelj dr. Simon stoji pred kinom na kojemu piše “Grič”. To je nekada bilo Simonovo kino “Rex”, a ime “Grič” ukradeno je s Kvaternikova trga, gdje je sada kino koje se zove “Urania”, bivši “Partizan”. Simon je umro ne dočekavši povrat imena svojem kinu, ostat će zauvijek nejasno zašto u Tuđmanovoj eri kinu s Kvatrića nije vraćeno ime “Grič”. Zato što su morali baš sve pokrasti, glasi jedan od mogućih odgovora. Ima i dodatak: ono što oni nisu pokrali, ovi sada prodaju. Stvarno je bez veze ta politika.

Cafe Cinema

Petak, HRT 2, 22.25

vijenac

Zagrebačka “Croatia film” izdala je video kazete svih filmova Kreše Golika i prodaje ih u svojem kinu u Katančićevoj. G. Miroslav Koščica, agilni šef “Croatia filma”, govori u kameru novinara Davora Šišmanovića pojedinosti ovog vrijednog pothvata koji obuhvaća i retrospektivu Golikovih filmova. Koristan je naš Šišmanović, nema se tu što prigovoriti. Da bismo mu vjerovali da je bio u Katančićevoj u podrumu i sjedio na najudobnijim kino-foteljama u gradu, slikao je sam sebe jedinoga na projekciji Golikova filma “Plavi 9” i gorko nam svima spočitnuo da je bio jedini gledatelj. Pustimo sad zavrzlame je li retrospektiva dobro reklamirana ili nije, pravo je pitanje zašto je Šišmanović morao gledati “Plavi 9”. Zato jer u svakoj tv činjenici ima neke više pravde. Dakle, zato jer je nedavno, ni od koga zvan, hvalio nekakav imbecilitet zvan “Ajmo žuti” koji je istog časa propao, a reklamiran bješe kao prva hrvatska komedija o nogometu nakon Golikova filma “Plavi 9”. Šišmanović je tu žutu grozotu proizvedenu u dokolici Dramskog programa HRT-a, tek toliko da urednici i njihovi prijatelji glumci zarade koji novčić, halapljivo progutao i sad ga gledamo kao osvijetljen lik u praznom gledalištu. Čovjek koji sam sebe naziva “lutajući serviser” i “centarfor ekipe Cafe Cinema” uživa u blagodatima dodatne nastave. Tko je ikad vidio i jedan film, makar taj bio i “Plavi 9” (taj naročito), ne može naći pohvalnu riječ za žuticu. Stoga će gospodin Šišmanović centarfor, nakon ovog svojeg gledateljskog iskustva, definitivno izgraditi svoj filmski ukus glede i u svezi filma uopće i hrvatskog filma posebno.

Vijesti dana

Nedjelja, CCN, 19.00

četiri vijenca

Otprije dva-tri dana na hrvatskim se televizijama najavljuje kako će nekoliko tisuća Hrvata izbjeglih u Drvar sada doći u Hrvatsku. Velika je to briga i pažnja, jer HRT ne najavljuje bilo što, treba tu najavu zaslužiti. Ljude čeka smještaj u Kninu i okolo njega, tako nam se javlja, a danas su oni i došli. Stigoše i novinari. Novinar Ivan Hrstić: “I dok nekad većinski hrvatski Bosanski Brod bez problema nosi ime Srpski Brod, planovi o Hrvatskom Drvaru pokazali su se kao puka tlapnja”. Prije te rečenice g. Hrstić je opleo i po potpisivanju Daytonskog sporazuma, pa vam je, drage čitateljske osobe (djevojke i muškarci), jasno da nas je novinar podsjetio na srž problema, tj. na dražesnu sklonost Mesićeva prethodnika da potpisuje sve i svašta, bez obzira na promptne stravične posljedice po hrvatsko stanovništvo u Bosni.

Dnevnik

Nedjelja, HRT 1, 19.30

četiri kaktusa

Novinar Petar Vlahov, vitak, s rinčicom i žuto ofarbane kose, sav kao dječak za opaku razonodu (može ljubiti, a može i istući), javlja o istoj stvari kao i kolega mu Hrstić na CCN-u. I on je intervjuirao izbjeglice. Kod Hrstića su oni očajni, a kod Vlahova, prema njegovim vlastitim riječima, “osjećaju olakšanje, svatko će vam reći zahvalni smo hrvatskoj državi koja nas je primila”. Dnevnik sezonske glavne urednice Jasne Ulage Galić udomio je i Dražena Budišu, što nije potez bez veze, pa se smjesta ispričavamo kolegi Vlahovu za sve gorenapisano. CCN je Budišu samo spomenuo, bez slike i tona, ali je zato u našem dragom Dnevniku obojega bilo u izobilju. Dok je jedan Vlahov držao mikrofon, drugi čovjek kameru i da ne nabrajamo dalje: najvažnije je da je Budiša bio u Dnevniku. Rekao tako i tako nije ništa.
U nedjelju poslijepodne umrla je gđa Ljubica Štefan, povjesničarka, osoba koja je za razotkrivanje odnosa Srbije prema Židovima u Drugom svjetskom ratu učinila više nego svi hrvatski povjesničari i povijesni instituti zajedno. Možda je Dnevniku još prerano da tu vijest objavi, ne treba žuriti i iskakati iz prakse da HRT objavljuje 24 sata poslije dnevnih novina.
U subotu je u 68. godini umro troimeni glumac Danilo Bata Stojković, onaj oko čijeg se filma “Balkanski špijun” (1984) u Hrvatskoj iz godine u godinu nepogrešivo roje nove skupine obožavatelja. Čovjek je bio toliko velik da pred njegovom glumačkom pojavom totalno blijedi sitnica da je Galićkina HRT zaboravila donijeti vjesticu o smrti. Ipak su prošla već dva dana, što je uobičajeno razdoblje hitre provjere, no nemojmo nagliti. Budući da su dnevne novine objavile u ponedjeljak, bilo bi logično da HRT noticu o Stojkovićevoj smrti objavi u utorak. Budimo dobri i vjerujmo u to.

Novo doba: Svinjarije

Nedjelja, HRT 1, 20.10

četiri kaktusa

Nacionalova tajna služba domogla se scenarija “Novog doba” u kojem je večerašnji davež futuristički dan samo kao kratak sadržaj. Donosimo ga objektivno, u cijelosti, ne bojte se, stvarno je kratko:
“8. epizoda: “Sušenje mesa”. Vlasnika pogona za sušenje pršuta, otprije zaduženog kod lihvara, upropastila je navodna pojava trihineloze u njegovim proizvodima. Odlučan demantirati priče o trihinelozi, on upada u zgradu ‘Novog doba’ s desetak kilograma dinamita na sebi. S detonatorom u ruci prijeti da će dići u zrak redakciju koja je obznanila priču o zaraženom mesu. Mučna talačka kriza, tijekom koje će biti otkriveno da je afera s trihinelozom plod neobične zavjere, potraje nekoliko sati…”
Pučanstvo koje je u nedjelju navečer gledalo “Svinjarije” lako će uočiti neka odstupanja. Treba ih pohvaliti. Najviše promjenu naslova: od neodređenog “Sušenja mesa” u precizne “Svinjarije”, naslov koji savršeno, samo ga treba staviti u jedninu, odgovara kvaliteti dosad prikazanih epizoda (četiri). Čeka nas još jedna, a da se ne bi na tome ostalo brine se sam režiser koji uredno pohodi novu glavnu urednicu na njenom službenom radnom mjestu, pa nam se je nadati da će njegova marljivost i postojanost uredske grinje uroditi plodom, ter će on snimiti još četiri-pet epizoda.
Desetak kila dinamita iz kratkog sadržaja postalo je “četiri i po kila dinamita” (kaže Ivica Vidović) što znači da se na scenariju brižno radilo. Tijekom tog brižnog postupka nestala je “neobična zavjera”, nema je večeras, što je vječna šteta, jer nikad ne ćemo saznati što su pametnoga pisci i Hribar smislili. Svi koji će noćas šetati sami ulicama grada činit će to zato jer ih muči to pitanje, a i dodatna tri: jesu li u “Novom dobu” gori pisci, režiser ili glumci? Onoga tko glasa za Hribara ne morate slijediti: na raspolaganju su vam ostali svi glumci (naročito večerašnja Mirjana Rogina kao Vlajinja) i tri pisca.