Ako je i jedna “Latinica”, od 250 koliko ih je dosad snimljeno, otvorila Pandorinu kutiju, onda je to ona o “Pravdi u Hrvata”. Nešto slično dogodilo se još 1994. godine kad se na isti način govorilo o stanju u hrvatskoj kulturi. “Latinica” je tada okupila brojne kulturne radnike, prazna stolica bila je rezervirana za tadašnju ministricu kulture Vesnu Girardi-Jurkić. Emisija koja je trebala biti emitirana tog petka navečer, u poslijepodnevnim je satima odlukom tadašnjeg generalnog direktora Antuna Vrdoljaka naprasno skinuta s programa. Uslijedila je velika novinska afera u kojoj su novine bile na mojoj strani. Na mojoj strani danas je i bivša ministrica koja je nedavno gostovala u emisiji o Istri.
Kad smo mislili da je vrijeme cenzure definitivno završilo dolaskom nove vlasti, osam godina poslije situacija se ponavlja, no centri političke moći više nisu na Prisavlju, ni u nekom ministarstvu, ni na Pantovčaku, ni u Banskim dvorima. Bura koja se zbog emisije podigla sljedećih dana, prijave koje su prštale, prijetnje Državnog odvjetništva i gotovo unisono prebacivanje problema u pravosuđu i rada u Državnom odvjetništvu na bijedne fraze o novinarskom neprofesionalizmu, tendencioznosti i neuravnoteženosti. Hrvatsko novinarstvo, lažni čuvari digniteta profesije i borci za direktorske fotelje bez problema pokazuju pred licem javnosti svoju umiješanost u prikrivanje zločina u kojem su spremni sudjelovati i po cijenu gubitka osjećaja za istinu, pravdu i poštenje.
Ilegalna organizacija “Grupo” definitivno postoji. Sve reakcije na pretposljednju “Latinicu” to nedvosmisleno potvrđuju. Novinske reakcije najvećeg dijela tiskanih i elektronskih medija bile su usmjerene jedino na nesuvislo opravdavanje i krivotvorenje. Grupovski totalitarizam mogao se prepoznati u jednoglasnom optuživanju autora jedne obične televizijske emisije kojeg se već toliko puta skidalo s ekrana da nema ni jednog razloga da to ne bude učinjeno i u trenucima kad je dirnuo u stvarne vladare Hrvatske. Mozak “Grupa” dao je striktne upute s trivijalnom tezom o sukobu interesa i tako novinare koje plaća doveo upravo u takvu poziciju. Neispunjavanje ugovornih obveza “Europapress holdinga” prema meni i dugotrajni sudski proces koji zbog toga vodim od mojeg ljudskog i građanskog prava začas su pretvoreni u razlog moje neobjektivnosti jer, kao ni svaki drugi građanin ove zemlje, nemam pravo na pravdu.

Grupovski totalitarizam
U ovoj zemlji vlada “Grupo”, a ne pravda, to je ono što mi već godinama pokušava objasniti ovaj gang. Moje jednogodišnje ispisivanje ove kolumne u kojoj iz tjedna u tjedan pokušavam opisati arhitekturu stvarne, a ne institucionalne moći, postaje mojim glavnim krimenom. Govoriti svoju istinu u Hrvatskoj je očito još uvijek velik problem. Istinu mora kontrolirati Veliki brat. Strah koji ovom državom širi “Grupo” toliki je da pred njim ničice padaju i moji dojučerašnji uzori, simboli hrvatskog neovisnog žurnalizma, apologeti slobode i građanskog prava na svjedočenje istine i pravde.
“Pravedan čovjek, ako dopusti da pobijedi nepravda, nikada više nema pravo reći da je pravedan”, riječi su biskupa Komarice na zidu naše televizijske redakcije. Nema položaja, privilegija ni novca kojim bi me netko mogao kupiti da svjedočim drukčije od onoga što znam i što sam vidio. Ima takvih i u grupovskim strukturama. Oni su proteklih dana odbijali u svojim komentarima autoru ove kolumne prišiti što više mafijaških etiketa. Naravno, zainteresiranih zamjena nije nedostajalo čak ni među članovima novinarskog Vijeća časti, u kojem su, ako niste znali, od petero članova čak četvero iz spomenutog “Europapress holdinga”. I predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva tresu se gaće. Emisiju nije gledao, ali je od devet ljudi čuo da je neuravnotežena. Nisam shvatio: on ili emisija.
No zato je glavni “osigurač” izvaninstitucionalne strukture moći, derivirane iz Tuđmanova gubljenja konaca iz svojih ruku svojim nedemokratskim potezima, vlastitom uzrujanošću i manipulacijom nižim instancama učinio sve da i sam pred licem javnosti pokaže u kojem grmu leži zec. Uspaničeno traženje kazete, prijetnje sudionicima sporne emisije, najave kaznenog progona i ocjenjivanje jedne obične tv emisije luksuz je koji si ovog trenutka ne može i nije priuštio ni jedan hrvatski političar, ma što o njima mislili. Radovan Ortynski, čovjek zadužen da štiti državne interese, instrument koji mu je s povjerenjem dala izvršna i zakonodavna vlast zloupotrijebio je otvoreno ignorirajući javnost, a konzultirajući one koji su ga doveli na tu poziciju, ne bi li opravdao vlastitu nesposobnost i vezanost vlastitih ruku na koje je sam pristao. Glavni državni odvjetnik tako se razotkrio kao glavni državni karijerist kojeg ne zanimaju ni interes javnosti, ni opravdane kritike, ni zadovoljenje pravde, ni demokracija, nego isključivo zadržavanje vlastitog položaja po svaku cijenu.

Izvaninstitucionalna vladavina
Činjenica da još nikada ni jedan političar nije ni na koji način intervenirao u “Latinicu” niti je izvršio bilo kakav pritisak, a da se na tako nešto odlučuje isključivo državni odvjetnik, nelegitimno putem Županijskog državnog odvjetništva, tražeći kazetu emisije, prijeteći kaznenim progonom i dajući ocjene sakrivene iza nekakvog kolegija državnog odvjetnika, savršeno potvrđuje da su teze o vladanju Hrvatskom izvan institucionalnih okvira točne. Primjeri iz “Latinice” to dovoljno potvrđuju, a priče da se svako pitanje, pa i ono treba li aktualni državni odvjetnik podnijeti ostavku, u Hrvatskoj može slobodno postavljati – mogu objesiti mačku o rep.
Epizoda s karikaturalnim državnim odvjetnikom i njegovom prisilom nad vlastitom nesposobnošću, karijerizmom i dugovanjima onima koji su ga instalirali dobar su putokaz svima onima koji žele razumjeti raspad sadašnje koalicijske vlasti i pouke za neke buduće. Arbitriranje koje su dopustili unutar državnih institucija što su ih prepustili onima za koje su mislili da su ih doveli na vlast uvijek se vraća – pokazat će se kao nepodnošljivi uteg u izgradnji pravedne i principijelne države.
Činjenica da u Hrvatskoj još uvijek postoje zakonski članci kojima se sudionike jedne televizijske emisije, koliko god oni “krivo” razmišljali, može kazneno goniti i da državni odvjetnik neovlašteno slobodnom novinstvu i s pravom revoltiranom građanstvu može putem televizijskih priopćenja, kao u neka stara vremena, utjerivati strah zbog drukčijeg mišljenja, definitivno nas uvjerava da se Hrvatska nije transformirala u slobodnu građansku državu. Radovan Ortynski učinio je sebe i svoju funkciju nedodirljivom i neupitnom. Činjenica da ga u tome svesrdno podržava takozvano slobodno grupovsko novinarstvo kazuje da je demokracija istih prava i istih uvjeta za sve građane još daleko u budućnosti.
Sveopće zgražanje javnog mnijenja, koje nije propušteno kroz grupovsku cenzuru, stupnjem pravne nesigurnosti što ga uzgajaju Gredelj i Ortynski pronašlo je put do istine tek kroz naš tv referendum. Godinama prakticirani ispitivač javnoga mnijenja koji nikoga ne obvezuje, ali opominje, pokazao je porazne rezultate. Javni linč grupovske medijske kohorte koji je potom uslijedio protiv emisije staru deset godina koja je preživjela različite televizijske cenzure, propale televizijske projekte i umišljene vladare jedino je što si još Ortynski zajedno sa svojim pomahnitalim pokroviteljem može priuštiti.
Sjećanje na aferu s Ankicom Lepej, u kojoj je Tuđman izvukao deblji kraj ne dobivši ni izdaleka ovakvu medijsku podršku, svim oštrovidnim analitičarima još jednom potvrđuje gdje i danas žive pravi vladari Hrvatske.