Dvije godine Vlade prilika su za ozbiljnu analizu njenih postignuća, ali i za procjenu njene budućnosti. Sabor HSLS-a završio je uvjerljivom pobjedom Dražena Budiše, održana je prva sjednica Velikog vijeća stranke, a očekuje se i prva sjednica Malog vijeća. U toj vrlo osjetljivoj fazi za stranku HSLS-ovi ministri u Vladi premijera Račana odupire se prijedlogu predsjednika stranke Dražena Budiše o novim kadrovskim rješenjima. U demokratskim državama stranke, odnosno njihova legitimna tijela, određuju tko će biti njihovi predstavnici u vladi uz dogovor s premijerom, ovisno o koalicijskom ugovoru. Ovdje je očito riječ o dubokom sukobu koncepcija i dubokim razlikama u stranci. Ni premijer Račan nije nevin u ovom sukobu. Ako ministri HSLS-a u Vladi budu uporni u svom zahtjevu da ih se smijeni sve ili nikoga, onda je to kriza Vlade, a prijeti i rascjep u HSLS-u. Naravno, to je i kraj ovakve vladajuće koalicije.
Kako će HSLS riješiti taj problem, isključivo je njegova stvar. Premijer Račan će se naći u situaciji ili da podrži te ministre i upusti se u sukob s HSLS-om i Budišom te raspiše prijevremene izbore, ili nastavi vladati s tankom većinom u Saboru. To, naravno, može samo uz podršku HSS-a i na kratko vrijeme (do jeseni ili najdulje do kraja godine), jer je malo vjerojatno da bi HSS želio dugo ostati u takvoj krnjoj koaliciji. Naravno, moguć je, ali manje vjerojatan, dogovor Budiše i Račana na štetu HSLS-ovih ministara, da Budiša zamijeni sve HSLS-ove ministre. Kompromis HSLS-ovih ministara, Budiše, Malog vijeća HSLS-a i premijera Račana nije osobito izgledan. Vrlo će se brzo vidjeti je li Račan prvi povukao odlučne poteze te kakvi će biti odgovori Budiše i najviših tijela HSLS-a, Malog i Velikog vijeća. Međunarodna zajednica zabrinuta je za stabilnost Vlade. To je gotovo jedino pitanje koje postavljaju veleposlanici u Zagrebu. Takva situacija ne smije potrajati. Vlada je u krizi i to treba jasno reći.

Susjedi
Zdravko Tomac, predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Hrvatskog sabora i iskusan političar, koji dobro poznaje odnose sa susjednim državama, dobro je razumio kritike što ih Demokratski centar i nezavisni mediji upućuju Vladi zbog odnosa sa susjednim državama. Najavio je sjednicu Vanjskopolitičkog odbora o tom problemu kao jedinu točku dnevnoga reda. I ministar vanjskih poslova Tonino Picula održao je konferenciju za novinare i diskretno priznao da nije bilo dobre koordinacije unutar Vlade o nekim odlukama, posebno nije bilo konzultacija s međunarodnopravnom službom MIP-a. To se odnosi na “naftnu aferu”, a slično se dogodilo i prilikom sporazuma o državnoj granici sa Slovenijom, iako Picula o tome nije govorio.
Nakon dvije godine Vlada ne samo da nema nikakvih uspjeha u odnosima sa susjednim državama, nego su oni najgori do sada. Pred međunarodnim smo sporazumom sa Slovenijom unutar WTO-a, s nesagledivim političkim i financijskim posljedicama zbog “naftne afere”. Slovenija je prešla u ofenzivu iako je objektivno odgovorna jer blokira bilateralne pregovore o Ljubljanskoj banci, provedbu sporazuma o malograničnom prometu, ratifikaciju sporazuma o NE Krško, a odbija i bilo kakve nove razgovore i međunarodnu arbitražu o državnoj granici. To je velik neuspjeh hrvatske vanjske politike, jer je i predsjednik Mesić govorio da je sa Slovenijom sve riješeno, osim nekih tehničkih detalja državne granice.
Doživjeli smo i to da BiH, zemlja koja ima golemih problema s funkcioniranjem središnje vlasti i koja je djelomice pod međunarodnim protektoratom, opravdano dijeli lekcije Hrvatskoj i uvodi protumjere protiv Hrvatske zbog “naftne afere”. Nema nikakva napretka ni u rješavanju drugih otvorenih pitanja s BiH (povratak izbjeglica, imovinski sporazum, provedba Daytonskog sporazuma, provedba odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti svih triju naroda na području BiH te rješavanje problema sporazuma o Pločama i Neumu).
Sa SRJ nema dovoljno kontakata, a mnogi veleposlanici u Zagrebu pitaju me kakav je stav Vlade o nacionalističkim ispadima nakon košarkaške utakmice Cibona – Partizan. Zašto se hrvatska Vlada nije oglasila, ne znam, ali kompromisa s primitivnim i agresivnim ekstremnim nacionalizmom ne smije biti i bilo kakvo njegovo podcjenjivanje (izostanak Vladine reakcije) ruši kredibilitet Hrvatske. Problemi traganja za nestalim osobama, pitanje hrvatske manjine u SRJ, određivanje granične crte (Prevlaka), sukcesijski problemi, vizni režim, sporazum o slobodnoj trgovini i mnoga druga otvorena pitanja presporo se rješavaju nakon demokratskih promjena u Beogradu. Ultimatumi Hrvatske Beogradu zbog toga što je general Perišić, potpredsjednik vlade u Srbije (koji je na temelju presude hrvatskog suda ratni zločinac) nisu dobili ničiju podršku u svijetu. Pregovarati se mora, a doći će vrijeme kad će i Srbija shvatiti da iskrene dobrosusjedske odnose s Hrvatskom ne može razvijati s osobom koja je osuđena za ratni zločin u Hrvatskoj. Ali to je više problem Srbije nego Hrvatske.
Kako je aktivna i uspješna regionalna politika jedan od preduvjeta ispunjavanja sporazuma o stabilnosti i pridruživanju, neuspjeh hrvatske regionalne politike negativno će utjecati na integraciju Hrvatske u Europsku uniju, posebno na rokove koje si je Vlada zadala.

Nezaposlenost
Dramatičan podatak od 411.000 nezaposlenih, s trendom daljnjeg rasta, duboko ,zabrinjava. Izjave nekih ministara u Vladi i čelnika vladajuće koalicije o 200 tisuća novih radnih mjesta, a posebno Radimira Čačića i Vesne Pusić, djeluju gotovo smiješno. Dodaju li se tomu vanjski dug od 12 milijardi dolara, pad investicija i mogući novi stand-by aranžman s MMF-om, gospodarska i socijalna slika Hrvatske nije nimalo ružičasta. Novog investicijskog i razvojnog ciklusa nema, a poduzetnička klima nije dobra. Vladi treba priznati europsku orijentaciju i bolju unutarnju likvidnost, niže kamatne stope, značajan porast deviznih rezervi (velikim dijelom i zbog uvođenja eura) te početak reformi zdravstvenog i mirovinskog sustava, iako mnogi dobronamjerni stručnjaci upozoravaju da je zdravstveni sustav pred financijskim kolapsom.
Konačnu ocjenu Vlade poslije dvije godine nije moguće dati dok se ne vidi što će s njom uopće biti. Premijer Račan kaže da je njegova prognoza 60:40 posto u korist prijevremenih izbora. Mislim da je to poštena prognoza, a kako premijer po prirodi posla mora biti optimist, prijevremeni izbori po svoj su prilici i vjerojatniji. Račan očito procjenjuje da se HSLS s novom “ministarskom aferom” još nije do kraja konsolidirao i da mu za to treba vremena te da je HDZ u osjetljivoj fazi unutarstranačkih izbora, bez obzira na izjave dobro obaviještenih članova HDZ-a (Dubravka Šuica, Andrija Hebrang) da je postignut dogovor između Ive Sanadera i Ivića Pašalića. U Zagrebu se nastavljaju sukobi između HNS-a i SDP-a te su prijevremeni izbori za grad Zagreb takoreći gotova stvar. Sve to upućuje premijera Račana na prijevremene izbore, jer dulja kriza Vlade štetila bi svima.