Objavljeno u Nacionalu br. 326, 2002-02-12

Autor: Nenad Polimac

Agonija najvećeg filmskog festivala bivše Jugoslavije

FEST

Dok je produžena verzija 'Apokalipse danas' imala svečanu premijeru u Sava centru, na Knez Mihajlovoj već ste mogli kupiti hongkonško DVD izdanje za 70 kuna

Znate li da kad dođete u Beograd morate da prijavite svoj boravak u najbližoj milicijskoj stanici – namrgođeno me upozorio srpski policajac koji je pregledavao moju putovnicu u vlaku što se zaustavio tik pred Šidom. “Ne, to nisam znao”, zbunjeno sam mu odgovorio i odmah pomislio da moj prvi boravak u prijestolnici SR Jugoslavije nakon punih 11 godina možda i neće biti najugodniji. Osjećaj zebnje nije me napuštao ni kad sam stigao na beogradsku željezničku stanicu, koja se doimala još prljavije i zapuštenije nego kad sam se zadnji put na njoj zatekao, međutim, što sam tražio to sam i dobio. Na ponovni posjet Beogradu povukli su me nostalgija i radoznalost da pogledam filmove s ovogodišnjeg -a, koji je ove godine slavio tridesetu obljetnicu. Od 1974. redovito sam odlazio na tu bučno reklamiranu smotru, koja je u potpunosti diktirala način prikazivanja filmova u bivšoj Jugoslaviji: ako ste kao distributer tijekom ljeta ili jeseni kupili potencijalni hit, čekali ste s njim do kraja siječnja iduće godine kako bi bio prikazan na tom “ivalu svih ivala”, jer bi zahvaljujući etiketi “prikazano na -u” imao veći utržak čak i u najzabitijoj provinciji. Još dok sam bio mlad gnjevan kritičar, nisam imao iluzija o profilu tog ivala: za selektorskog rada njegova osnivača, tadašnjeg kritičara Politike Milutina Čolića, -ov program sastavljao se “ziheraški”. U njega su bez ikakva reda utrpavani nagrađivani filmovi sa svjetskih ivala i hollywoodski megahitovi, a na prigovore da bi trebalo osluškivati nove trendove i praviti retrospektive nama slabo poznatih ali genijalnih redatelja suho se odgovaralo: “Najvažnije je da što više ljudi nagrne u kina, a to se udovoljavanjem šačici kritičara filmofila neće postići.” U tom je stavu bilo izvjesne logike. Prvi , održan 1971., koji su uveličali gosti Dennis Hopper i Peter Fonda, Liv Ullmann i Maria Schell, skupio je više od 100 tisuća posjetitelja, a ta je brojka uvećana na 250 tisuća već 1977. Bio je to vrhunac nakon kojeg je uslijedila krivulja pada, prouzročena i sve rutinskijim programiranjem, no i na selektorskom mjestu došlo je do promjena: Čolić je izgubio posao, jer se 1979. – suviše siguran u svoju moć – u televizijskom nedjeljnom poslijepodnevu preslobodno zabrbljao sa svojim gostom, ideološki proskribiranim redateljem Dušanom Makavejevim, pa je 1980. vodila nova selektorska komisija koja je preferirala tada vrlo pomodan novohollywoodski žanrovski film. Pad gledanosti privremeno je zaustavljen, no ekspanzija videopiratstva tijekom osamdesetih bila je glavni razlog što je 1987. program -a vidjelo samo 87 tisuća gledatelja. ival je ponovno očvrsnuo novi selektor, pokojni Nebojša Đukelić (ubio se 1997. u stanju potpune depresije), i za njegova prvog mandata 1990. uzlet je bio očit – čak 145 tisuća gledatelja. Iduće, 1991. godine, posljednji put sam se zaputio u Beograd i kolikogod su me se neugodno dojmila zapitkivanja srpskih kolega o – po njihovu sudu – stranputicama hrvatske politike i raspadu Jugoslavije, toliko me impresionirao program na kojem su mjesto našle i retrospektive u to doba još ne toliko razvikanih Pedra Almodovara i Akija Kaurismakija. Godine 1992. SR Jugoslavija je već bila pred sankcijama, a je doslovce spasio Emir Kusturica, osiguravši prikazivanje niz neovisno produciranih filmova (hollywoodski “majori” već su nerado poslovali sa srpskim distributerima) te posjet Jima Jarmuscha, Johnnyja Deppa, Nikite Mihalkova i Marca Caroa (s Jean-Pierreom Jeunetom režirao “Delikatese” i “Grad izgubljene djece”).
Već sljedeće godine spasa nije bilo, jer zbog sankcija nije bilo ni filmova, pa nije održan ni 1993. ni 1994., a Đukelić je – ocijenjen kao nepoćudan – smijenjen. je ponovno održan tek 1995. s kritičarom Nenadom Dukićem kao selektorom, ali je gledanost bila mizerna – samo 28 tisuća posjetitelja. ival je 1997. prekinut nakon samo tri dana programa, jer se zbog bitke građana i policije Slobodana Miloševića na dunavskim mostovima nikom nije dalo u Novi Beograd, gdje se u velikoj kongresnoj dvorani Sava centra (oko četiri tisuće mjesta) održavala glavnina projekcija. se otad stabilizirao (zadnjih godina mu je selektor direktor Instituta za film Miroljub Vučković) i danas u prosjeku ima oko 100 tisuća gledatelja.
Kad sam prvi put dobio program ovogodišnjeg -a, već sam htio odustati od odlaska u Beograd, budući da sam glavninu prestižnih filmova već vidio (npr., “Sinovu sobu” Nanija Morrettija, “Mulholland Drive” Davida Lyncha, “Čovjek koji nije bio tu” braće Coen, “Uljeze” Alejandra Amenabara), dok mi se uvrštavanje “Traffica” i “Moulin Rougea” činilo kao čisti anakronizam. S druge strane, na popisu nije bilo nekih od najzanimljivijih naslova iz protekle sezone, koje ste pak sve odreda mogli vidjeti puno prije, na izvrsnom Ljubljanskom filmskom ivalu održanom još u studenome. Prvi dojam je bio – program -a beskrajno je zbrkan i imalo upućeniji filmofil tamo nema bogznašto tražiti. Ipak, uvjerio sam sebe, prava tema mog boravka u glavnom gradu SR Jugoslavije nije samo nego i procjena kakvoće filmskog Beograda – od stanja kinomreže do ponude videokaseta – a to je već mnogo zanimljiviji posao.
Nedoumice oko programa brzo su mi se razjasnile već nakon prvih razgovora koje sam obavio po dolasku u Dom omladine, u kojem su se ove godine smjestili uprava i press služba -a. Recimo, Jeunetova “Amelie s Montmartra”, najveći prošlogodišnji francuski hit (kojem je “Ničija zemlja” Danisa Tanovića nedavno uspjela oteti Zlatni globus za najbolji strani film), nije na -u, jer ga već možete posuditi u beogradskim videotekama. Poduzetni Miško Ranđelović, vlasnik “Metro filma”, pustio ga je u kina još krajem ljeta i ostvario iznimnu gledanost u cijeloj Srbiji. Taj je distributer izvrstan u plasmanu proizvoda francuske kinematografije (njegovo “Vučje bratstvo” najgledaniji je strani film u Beogradu prošle godine), a sad se taj podvig sprema ponoviti i s njemačkim filmovima: dva njemačka tinejdžerska meka pornića, “Moj prvi orgazam” i “Moj prvi orgazam 2”, bili su veliki hitovi, a slična sudbina možda očekuje i “Manituovu cipelu”, parodiju na ekranizacije romana Karla Maya, koju su u Njemačkoj nadmašili jedino “Harry Potter” i “Gospodar prstenova”.
Izostanak canneskog laureata “Profesorice klavira”, u režiji Austrijanca Michaela Hanekea , filma koji je neugodnim erotskim prizorima izazvao pravu sablazan u nekim europskim zemljama, upozorio me na drugu okolnost. On je već dugo na programu beogradskih kina, a premijerno je prikazan na međunarodnom ivalu autorskog filma “Pogled u svet” koji je krajem prošlog studenog osmi put održan u Beogradu. Pokrenuo ga je 1994. Voja Vučinić s kolegama s kojima je nekad radio u poslovnoj zajednici “Jugoslavija film”, preko koje su svi republički distributeri iz bivše Jugoslavije morali kupovati strane filmove: iskoristili su činjenicu da u tom razdoblju nije bilo -a i tijekom devedesetih profilirali vrlo ambiciozan ival koji usko surađuje s Ljubljanskim filmskim ivalom. Tako je zadnji “Pogled u svet” prikazao i berlinskog pobjednika “Intimnost”, hvaljena ostvarenja tajvanskih majstora Tsaija Ming-Lianga “Koliko je sati” i Houa Hsiaoa Hsiena “Milenijski mambo”, novi film Todda Solondza “Storytelling”, iranske filmske dragulje “Na mjesečini” i “Tajno glasanje”, kontroverznu francusku dramu Catherine Breillat (autorice “Romanse”) “Mojoj sestri”, dansku uspješnicu “Talijanski za početnike” Lone Scherfig (prije toga prikazanu u našem Motovunu), osobni videodnevnik Gorana Markovića “Srbija godine nulte” te još ponešto. Prema tome, Beograd nema jedan nego čak dva međunarodna filmska ivala, pri čemu zahvaljujući ranijem terminu održavanja “Pogled u svet” sve više krade ključne filmske naslove -u.
Nadalje, “Moulin Rouge” tek je sada imao premijeru, budući da je američki “major” “20th Century Fox”, nezadovoljan rezultatima koje ostvaruje njegov srpski predstavnik “Bandur film”, “zamrznuo” distribuciju svojih filmova u toj zemlji. Slično je učinio i “Disney”, a ivalska premijera “Moulin Rougea” i “Udruženja čudovišta” (tako su u Srbiji preveli prošloljetni hit “Monsters Inc.”) pokušaj je novog početka. Kašnjenje “Traffica” upozorava na drugi problem. Hrvatsko-bugarska kompanija “Milenij”, što je drže Hrvoje Krstulović iz zagrebačkog “Blitza” i Stefan Minčev” iz sofijskog “Alexandra Groupa”, pokušala je pokoriti srpsko tržište distribucijom niza atraktivnih naslova kao što su “Traffic”, “Hannibal” i ”Što žene vole”. Beogradska kina, međutim, nisu htjela dati “strancima” dobre termine prikazivanja, pa je “Milenij” bio prisiljen prodati svoju robu beogradskom “Pro Visionu”. Zbog zakašnjenja “Hannibal” je prošao vrlo slabo, a ni “Traffic” ne očekuje ljepša budućnost – unatoč -ovoj etiketi.
-ova etiketa danas više nije osobita atrakcija, ali sam ival ipak još privlači gledatelje. Reklama mu je vrlo slaba, pa u središtu Beograda niste mogli pronaći ni jedan jumbo-plakat s logom ovogodišnjeg -a, nazvanog “ inteligencije”, što je izazvalo popriličan podsmijeh domaćih novinara (“Metro film” ironično je reklamirao svoj hit “Uljeze” kao “najinteligentniji film na -u inteligencije”). Proturječja dvoipol milijunskog grada, u kojem podjednakom brzinom niču kako supermoderni robni centri tako i “buvljaci” (najduži je onaj – proteže se oko dva kilometra – na Bulevaru kralja Aleksandra, bivšem Bulevaru revolucije) te u kojem ima više mjenjačnica negoli špeceraja, osjećaju se i na -u. Tako je u subotu uvečer u Sava centu premijerno prikazana produžena verzija “Apokalipse danas”, no isti ste film, ako ste prošetali Knez Mihajlovom, mogli kupiti za 500 dinara (oko 70 kuna) kao hongkonško DVD izdanje. Piratstvo je u Beogradu svakodnevna pojava ne samo kad je riječ o filmu: CD Cesarije Evore i Manu Chaoa stoji samo 150 dinara (oko 20 kuna), ali izdanja srpskih i hrvatskih pjevača (osobito se slušaju Oliver Dragojević, Goran Karan i Mišo Kovač) ipak su znatno skuplja, jer ih kontroliraju tamošnji distributeri. Rasponi među kinima također su golemi: sedamdesetih godina vrlo ušminkani “Jadran” danas je najobičnija rupa, grozne slike i zvuka, kao i većina kina nekad moćnog “Beograd filma”, ali pet dvorana “Tuckwood Cineplexa” (drži ga vrlo jaki distributer “Mirius Tuck”) i “Palas Šumadija” na Banovu brdu napravljeni su po najmodernijim svjetskim standardima.
se ove godine nije proslavio popisom gostiju (zato su ga domaće novine poprilično ignorirale), ali je među osamdesetak prikazanih naslova bilo svega i svačega, što, čini se, tamošnju publiku još intrigira, jer su mnoge projekcije u “Kulturnom centru”, “Domu omladine”, “Kinoteci” pa čak i golemoj dvorani “Sava Centra” bile rasprodane. Najsvježije atrakcije bili su “Pad Crnog jastreba” Ridleyja Scotta i “Gosford park” Roberta Altmana, no u programu je bilo i naslova snimljenih još 1998. (npr. “The Gingerbread Man”, također u Altmanovoj režiji). Selektor Vučković ostao je dosljedan strategiji da u nekom od programa prikaže nove hrvatske filmove, pa se tako nakon “Monda Boba”, “Maršala”, “Garcije”, “Crvene prašine” i “Je li jasno prijatelju” na U našla i “Kraljica noći”, s redateljem Brankom Schmidtom, glavnom glumicom Gordanom Gadžić i producenticom Vesnom Mort kao gostima. Pregovaralo se i za “Posljednju volju”, međutim, producenti Vincenzo Blagajić i Jadran Lazić zahtijevali su za svoj film dvoranu Sava centra, što im Vučković nije htio dati, budući da se “Hitna služba” s Goranom Višnjićem još uopće ne prikazuje na srpskoj televiziji, pa naš glumac tamo i nije osobito poznat. Na moje pitanje zašto umjesto “Posljednje volje” radije nije pozvao film “Sami” Lukasa Nole”, Vučković je ljubazno objasnio da ga je preporučio selektorima venecijanskog ivala, ali da njega osobno ne zanimaju replike replika: “Pokojnog Andreja Tarkovskog oponašao je najprije Aleksander Sokurov, zatim Sharunas Bartas, a Nola je kao Tarkovski iz treće ruke.” Vučkovića je mnogo više zanimao Nolin film “Nebo sateliti”, ali ga nije mogao dobiti za prošlogodišnji .
Napuštao sam Beograd razdiran dvojakim osjećajima. Nesumnjivo, prisustvovao sam ivalu koji je blijed odraz onoga što se odigravalo u njegovim najboljim razdobljima, no vraćao sam se u Zagreb, grad koji za razliku od nekad najjačih jugoslavenskih središta – Beograda, Ljubljane i Sarajeva – nema ni jedne suvisle međunarodne filmske smotre (osim skromnog ivala filmova europske unije). Lako je tamo biti filmofil, ali ne i u Zagrebu!

Vezane vijesti

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju

„Smatramo da ono što danas živimo jeste direktna posljedica ratova u bivšoj Jugoslaviji”, kaže za DW Marija Perković, aktivistkinja Žena u crnom iz… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika