Renato BaretićGledam sve ovo s Dajlom, golfediktincima, biskupima, Vatikanom i državom. Gledam ove banke i švicarske franke, dok sezonski rast eura nitko ne spominje (na otocima je još i viši nego na kopnu, što je priča za sebe). Gledam ovo hrvatsko-ugarsko nagodbašenje oko INA-e, nekad najveće kompanije, ne samo u Hrvatskoj, nego i u onoj svojedobnoj državi od dvadesetak milijuna ljudi. Gledam kako se kompletna diplomacija, na čelu s ministrom “trust me, I know what I’m doing” Jandrokovićem, upregla u obranu Todorićevske, pardon, Hrvatske, zato što je neki tamo srbijanski mutikaša i cajkaroš kazao da hrvatska, pardon, Todorićeva, tunjevina “nije ni za životinje” (da je lola to prešutio i nastavio raditi na svojem carinskom problemu bez galame, teško da bi nam se ministar trgnuo usred kratkoga godišnjeg odmora, pa još i dizao dževu regionalno-međunarodnih razmjera).

Gledam kako nervozni policajci u Sinju dižu ljude sa štekata i guraju im glavu u konjski izmet. Gledam kako remetinečki pritvorenik s najVIP-statusom odlazi pregledavati svoju užasno bolesnu nogicu u privatnu kliniku, pod policijskom pratnjom. Gledam kako premijerka potpisuje s Jakovčićem, a i on s njom, pa gledam kako se premijerka odjednom nanovo voli s Kerumom, a i on s njom. Gledam ove likove kojima je vrhunac životnih ambicija biti strog ali pravedan blagajnik na naplatnim kućicama autoceste. Gledam, jasno, i ove koji ih zapošljavaju, rabeći pritom kao ključni kriterij to ima li kandidat u rodu koga s braniteljskim statusom. Gledam kako diljem svijeta padaju dionice francuskoga SG-a, vlasnika Splitske banke i, praktično, gospodara Dalmacije. Pa u odrazu na prozoru gledam samog sebe, odjednom zabrinutog za to što će sad biti s talijanskom bankarskom grupacijom koja drži Zagrebačku banku, u kojoj su svi moji računi i jedan jedini kredit...

I padne mi na pamet ona Tuđmanova proročanska sentenca “Imamo Hrvatsku”, pa mi odmah potom odnekud iz primozga zazvoni ona Gotovčeva “...i umrijet će u pustoši svoga praznog srca” (izvorno, neki se sigurno sjećaju, upućena generalima JNA, ali, kako sad izgleda, imali su ti generali i mnogo izvanbračne djece, ne samo u bivšoj državi) i dođe mi da se upitam – tko ima Hrvatsku? Vi i ja? Jeste li sigurni? I onda poželim napisati kolumnu o tome i poslati je u redakciju s otoka koji to i nije – Murter je, naime, otok samo dva puta dnevno po pola sata, kad se digne most u Tisnom, da se mitrovići, kerumi i njima slični brodovlasnici ne moraju patiti i ići uokolo. Ali – ne ide. Mudrinićev “stick” ne dopušta mi, nakon pustih minuta čekanja, doprijeti do Mudrinićeve mobilne mreže (premda mi mobitel uredno funkcionira) koja bi me povezala bilo s čime na internetu, ma barem s Mudrinićevim portalom. A naplaćuje mi, jasno kao da je sve baš kao na reklamama, gdje mladi ljudi skaču uvis i smiju se i povezani su sa svima i sve im je bolje nego ikad prije u životu. I onda se opet sjetim Tuđmana. Ne samo one njegove o tome kako imamo Hrvatsku, nego i one o 200 obitelji koje bi tom Hrvatskom, koju mi “imamo”, trebale gospodariti. Pa mi na pamet padne sve ono što sam gledao na početku kolumne, pa mi sine: jebate, da se to ostvarilo, da dvjesto obitelji zbilja vlada svime ovim, pa ja bih sigurno barem nekome iz neke od tih familija bio šuro, bratić ili kumče! Zastranjeli te zabludjeli polunećak barem, ili nepriznati unuk, štajaznam, tako nešto... Mislim, malešna smo zemlja, skoro svak je svakome nešto u rodu...

Ne mogu – s obzirom na sav minuli rad - vjerovati da baš ja, baš ovo, kuckam po vlastitoj tastaturi, bez ikakve prisile, ali: da, Tuđman je bio u pravu, njegova je vizija bila optimističnija, pozitivnija i daleko manje zloslutna od ovoga što danas imamo. Ozbiljno, nabrojite li mi više od pedeset familija – bilo krvnih, bilo mafijaških, bilo mješovitih - koje danas gospodare Hrvatskom, ajde dobro, neka ih bude i sto, častim vas pozivom na obiteljski ručak. Tko, dakle, ako već ne moja ili vaša tugujuća rodbina, danas ima Hrvatsku? Nekolicina parazita, nitko drugi. Bliži se, međutim, dan kad paraziti više jednostavno neće imati na čemu parazitirati (slaba je utjeha to što je, kako vidimo, slično stanje i u manje-više cijelom svijetu) i valja nam se za taj dan dobro pripremiti, barem psihički, ako ne ide drugačije. Bit će tada svježeg svinjskog vrata i paprike babure na vikendakciji i po 0,99 kuna, ali malo će si ih tko i takve moći priuštiti. Gledam na šibenskom autobusnom kolodvoru, u jedan popodne, desetke i desetke klinaca (svi u dobi od, cirka, 18 do 25, vrlo malo stranaca) koji put sjevera i juga odlaze s rock-festivala o kojem svi mediji pišu i govore samo hvalospjeve. Moralo im je, dakle, biti dobro, ako su baš zbog toga na jednu noć potegli u Šibenik.

Tako mladi i tako krasni, ali - nitko se od njih ne smije i ne luduje, vidim samo jedan par koji se nježno ljubi i jedan koji se grli. Svi su ostali nekako potuljeni, a ne izgledaju ni pospano niti nadrogirano. Gledam poslije novine – svirka je, kažu, a i atmosfera, sinoć na festivalu bila izvanredna. Gledam svoje lice u prozoru razdrndanog autobusa i vidim da je tužno, samo od sebe. Ovi su klinci “imali Hrvatsku” na jednu noć, a sad se vraćaju u zbilju, u kojoj je nemaju, a nema ni nade da će je ikad imati, osim ovako, kratko i jednokratno.