Kad je osnivao Facebook, Mark Zuckerberg nije ni sanjao da će njime izazvati pravu epidemiju narcisoidnostiPostoji u najavi hakera okupljenih pod imenom Anonymous da će 5. studenog ove godine “ubiti Facebook” čudna distopijska točka. Ona nije u narušavanju privatnosti, pohranjivanju i raspolaganju fotografijama korisnika ove globalne društvene mreže, pa čak ni, što iz Facebooka opovrgavaju, prodaji informacija koje se tiču korisnika vladinim agencijama i službama sigurnosti. Prava strahota distopije začinje se u trenutku kada hakeri kojima se pripisuju napadi na Master Card, Visu i Scijentološku crkvu hoće osloboditi one koji to oslobođenje ne žele, nas koji smo zauzeli mjesta s kojih ćemo biti opaženi, spremne na kolportiranje vlastite intime na stranicama žutog tiska, u Big Brotheru ili, ako ništa drugo, na Facebooku. Istraživanja narcisoidnosti pokazuju njezin znatan i stalan rast u posljednja tri desetljeća, toliko da se govori o epidemiji.

Po svemu sudeći, generacija Z narcisoidnija je od generacije Y, generacija Y narcisoidnija je od generacije X. Usporedite slučajno odabrane profile na Facebooku ovih triju generacija: posljednja, Z generacija, ondje, u prosjeku, ima najviše prijatelja, iako je imala najmanje vremena da ih uistinu stekne. Ona trijumfira nazdravljajući si koktelom glamuroznih statusa i fotografija, čestitanja i lajkova. Stoga je Facebook sve češće ročište fotošopom umivenih lica, “odrađenih” destinacija i tanjura iz Michelinovih restorana što postojano istiskuju umorna lica, mjesta i jela koja ne odzvanjaju egzotikom ili mondenošću. Sjedinjene Američke Države bilježe peterostruko povećanje plastičnih i kozmetičkih zahvata u odnosu na prethodno desetljeće. Osamdeset i pet posto njih plaćeno je posuđenim novcem. Pjesme s Billboardove liste top-singlova od 1980-ih naovamo sve više sadržavaju zamjenice “I” (ja) i “me” (mene, meni), postepeno smjenjujući zamjenice “we” (mi) i “us” (nas, nama).

IZ TE SE NARCISOIDNE POZICIJE dijelom začinje obrat na koji ukazuje Slavoj Žižek tvrdeći da smo danas anksiozniji kada nismo nadzirani. Tjeskobu koju je ranije izazivala sveprisutnost Stasija ili Securitate danas stvara činjenica da smo nenadzirani. Oni što su do jučer bulaznili da ih prate tajne službe, danas, utjelovljeni u modnom stilistu koji dila svoje gole fotografije po svim dostupnim mu platformama ili majci koja se javno sparuje s mladićem u kojega se fatalno, pred kamerama Big Brothera, zaljubila, progone pažnju anonimne publike. U SADu ta je pomama dosegla vrhunac u lažnim paparazzima plaćenim od anonimnih očajnika koje nije zadesilo Warholovo obećanje o 15-minutnoj slavi da, prateći ih, sudjeluju u krivotvorenju njihove veličine. Odatle valja rekonceptualizirati klasičnu paranoju: jučerašnji “progonjeni” danas su progonitelji: zamišljene oči tajnih službi transponirane su u oči medijskog auditorija. Elementarni je, demokratski trg te mahnitosti nuđenja pripao Facebooku. Ne postaju li, stoga, oni koji hoće “ubiti Facebook” i zaštititi našu privatnost neprijatelji gori od onih koji se njome hoće koristiti? Čemu, uostalom, čuvati privatnost, kada više i ne znamo što bismo s njom? Kako tvrdi filozof Umberto Galimberti: “Onaj tko ne isijava reklamne moći i veću privlačnost nego drugi, tko se ne izlaže i ne stoji u sjaju reklamnih svjetala, ne može nas privući, uopće ga ni ne primjećujemo, ne čujemo njegov odjek, ne dopuštamo da bi nas zanimao, ne prepoznajemo ga, ne koristimo ga, ne trošimo ga, u najboljem ga slučaju ‘nema’. Da bismo bili, moramo se, dakle, pokazati. A onaj tko nema ništa za pokazati, ni robu, ni tijelo, ni spretnost, ni poruku, izlaže svoju unutrašnjost samo zato da bi se pokazao i izašao iz anonimnosti.” Pružanje intime na uvid posljednja je moneta kojom se hoće kupiti tuđa pažnja i s njome vlastiti život, jer biti neprimijećen u kulturi eksponiranosti moderna je smrtna kazna.

FIJASKO JE DVOSTRUK: napušten od Boga čiju smrt glasno deklamira Nietzsche, narcisoidni je pojedinac u pogibelji da umre još za života – zato što je lišen pažnje drugih. Odatle potreba da se bude izložen stotinjak dana u udarnom terminu Big Brothera ili svakodnevno na Facebooku: to znači pristati na diskurs oglašavanja, posve ga preuzeti i po mogućnosti se brendirati, jednako kako to čine blokovi reklama s proizvodima između scena iz Big Brother kuće. Oglašivači oglašavaju anatomske higijenske uloške i čokoladni namaz, moderni pojedinac, taj menadžer vlastita života, oglašava sebe. Vlatka Pokos postala je diplomirana Vlatka Pokos. Ako je donedavno televizijski program bio mjesto popunjavanja sadržaja između dva reklamna bloka, sada je on sam reklamni blok, permanentna reklama. Pobjeda diskursa oglašavanja jest neprikosnovena.

TREBA LI U TOM IZLAGANJU, pa i po cijenu da se izgubi ono najintimnije, vidjeti refleks iz sfere biologizma? Čovjek je najveći dio svoje povijesti proveo u zajednicama u kojima su se članovi međusobno poznavali, pa bi se pristajanje na predaju intime kao put u poznatost moglo razumjeti kao odgovor na modernost – pokušaj rekonstrukcije (pseudo)tradicionalne zajednice usred svijeta izdvojenih, sve više anonimnih pojedinaca. Okupljajući potencijal celebriteta ne treba zanemariti: danas sa svakim možemo zapodjenuti razgovor o insuficijentnoj zadarskoj starleti s fakultetskim prosjekom ocjena 4.9 ili kućnoj teretani žene jednog nogometaša čije je fotografije, urbi et orbi, svježe objavila na Facebooku: nacionalna se zajednica kreira barem kao trač-zajednica. Ipak, taj nas argument tek dijelom može zadovoljiti. “Poznati stranci” ne žele balans, zajednicu celebrityja. Onako kao što bogataš treba siromahe da bi u potpunosti uživao u novcu, moderni celebrity treba anonimne parije. Nekog tko će mu zavidjeti, nekog nad kime će trijumfirati. Zašto bi se, dakle, odrekli vlastitog oglašavanja na Facebooku samo zbog prijetnje oduzimanja privatnosti koje smo se već ionako odrekli? Pripremile su nas na to kamere što nadziru ulice, kamere što poglede kupaca u škrinje trgovačkih centara pretvaraju u algoritamske izračune kako bi povećale prodaju artikala, mobiteli koji bilježe naše kretanje. Živimo u “striptiz kulturi” (Brian McNair) gdje je, sa svim pozitivnim i negativnim učincima, emocionalno, a ne samo fizičko razodijevanje odavno prestalo biti opsceno. Pravo pitanje, stoga, nije kako nas osloboditi od Facebooka, već ponajprije od nas samih.