Već s 19 godina Tomislav Petranović postao je član Baleta Bečke državne opereKao darovita dečkića s Pantovčaka još su ga u osnovnoj školi uočile isprva Tihana Škrinjarić, pa onda i Edita Cebalo, usmjerivši ga u Školu za klasični balet na zagrebačkom Ilirskome trgu. U zagrebačkom HNK bio je angažiran dvije godine nakon završetka školovanja, do 1994., kada odlazi na minhensku Baletnu akademiju "Heinz Bosl Stifftung" u klasi profesora Heinza Manniegela. Već iduće godine postaje član Baleta jedne od najprestižnijih kulturnih institucija – Bečke državne opere.

Vatreno krštenje ambicioznom i talentiranom devetnaestogodišnjaku iz Hrvatske na jednoj od najzahtjevnijih pozornica svijeta bio je Pas de quatre u “Trnoružici”. Nižu se pamtljive klasične role, uglavnom prinčeva u “Trnoružici”, “Pepeljugi”, “Orašaru”, nastupa kao Colas u “Vragolastoj djevojci”, Zlatni idol u “Bajaderi”, skuplja iskustva kao Mladić u “Manonu”, Minotaur u “Spartaku”, Beranger u “Raymondi”... ali i u koreografijama suvremenih velikana poput Georgea Balanchinea, Jirija Kyliana, Johna Neumeiera, Margerite Donlon.

Gostovao je po cijelom svijetu, od Njemačke, Italije, Belgije, preko Španjolske, Izraela, Engleske, Njemačke, pa do Sjedinjenih Američkih Država, a na nastupima ga, poput kakve rock zvijezde, prati i osobni fan klub. Redovito sudjeluje i u plesnom dijelu tradicionalnih Novogodišnjih koncerata Bečke filharmonije u Musikvereinu, te na Opernbalu, a 2000. ga je cijenjeni časopis “Ballet International” proglasio najboljim mladim plesačem Austrije. Iako mu je, takoreći ekspresno, zbog posebnih zasluga za kulturu Republike Austrije dodijeljeno dvojno državljanstvo, i time se, kako je kazao, pridružio veličinama poput Nurejeva ili Malakova, u trenutku kad njegov dugogodišnji direktor Renato Zanella 2005. odlazi s čela Baleta Bečke državne opere, Tomislav prihvaća angažman solista u Portugalskom nacionalnom baletu u Lisabonu. Zadao si je nove izazove - otad je otplesao sve glavne uloge u baletnom repertoaru te ugledne kazališne kuće, a kao osobito iskustvo izdvaja rad na koreografijama Maura Bignozettija, Nacha Duata, Williama Forsythea...

U domovini je tijekom proteklih godina nastupio samo nekoliko puta, uvijek s Baletom zagrebačkog HNK, zabljesnuvši očaranu publiku i kritiku: 2003. gostovao je u Balanchineovu “Čajkovski Pas de deuxu”, potom u produkcijama “Apolon Muzaget”, “Romeo i Julija” i, na kraju, u “Tramvaju zvanom žudnja” koju je kao praizvedbu za 23. muzički biennale Zagreb koreografski osmislio Dinko Bogdanić, a uglazbio Mladen Tarbuk. Za amblematsku, izazovnu i odlično izvedenu ulogu Stanleyja Kowalskog te je sezone nominiran i za Nagradu hrvatskoga glumišta. Upiti o povratku na hrvatske pozornice uvijek su bili neizbježni, a njegovi odgovori jednako neizvjesni. Dosad. Osim obitelji i prijatelja, Petranovićevu povratku na zagrebačku scenu raduju se i kolege. Među prvima, svoje oduševljenje ne krije zagrebačka baletna prvakinja Edina Pličanić: “Tomičin povratak je za mene veliko veselje. Upravo prvi duet u životu otplesala sam s njim kad smo bili osmogodišnja djeca, nakon čega smo zajedno krenuli u baletnu školu. Tomo je moj najstariji prijatelj i kad je odlazio u svijet, bila sam pomalo tužna jer nećemo dijeliti scenu. Pratila sam njegov inozemni uzlet u Beču, a poslije i u Lisabonu, uživala u njegovoj virtuoznosti kad god bi gostovao kod nas. Sad je napokon opet tu, bit će mi nova inspiracija, zanos i sreća dijeliti scenu s njim.”

Nakon dosta godina vraćate se u zagrebački HNK. O kakvu je angažmanu riječ, kakve su emocije?

- Naravno, nije se jednostavno vratiti na isto radno mjesto kao prije toliko godina jer jedno je doći na par dana ili tjedana kao gost, a drugo na stalan ugovor. Razloga za taj potez bilo je više, privatnih i profesionalnih... Jednostavno sam stavio činjenice na vagu, kao što to uvijek radim, i trenutačno mi ovakva situacija više odgovara. Emocije su snažne, velika mi je radost plesati na zagrebačkoj sceni jer sam uz nju vezan od samog djetinjstva. Također, tu su ljudi koje volim i cijenim i zbog kojih se ubrzo osjećam kao kod kuće... Znači, velika sreća, ali također i strah od velikih očekivanja, od sredine koja se, otkad sam zadnji put živio ovdje, enormno promijenila, pa gotovo kao da dolazim u nepoznat grad. Za mene je to nešto potpuno novo, zbog čega se radujem, ali zbog čega i strahujem... No to je točno ono što mi je i trebalo da se osjećam živim i da nađem nove izazove!

Zadnji ste put u Zagrebu surađivali na “Tramvaju zvanom žudnja” 2005. još za mandata Dinka Bogdanića kao ravnatelja. On je baš za vas kreirao ulogu Stanleyja, a partnerica vam je tada, kao Blanche, bila Irena Pasarić – sadašnja direktorica zagrebačkog Baleta. Što očekujete od suradnje?

- S Irenom Pasarić sam zadnji put na sceni plesao, a sad će mi ona biti direktorica... Kad sam je kontaktirao i pitao što misli o mojoj ideji da dođem, naišao sam na razumijevanje i profesionalnost, a to cijenim kod direktora.

Što je s vašim statusom prvaka u Portugalskom nacionalnom baletu, gdje imate doživotan angažman, danas rijetku povlasticu koja se dodjeljuje samo izuzetnim umjetnicima?

- Moj ugovor u Portugalu je u mirovanju. Zamoljen sam da dođem plesati dvije produkcije tamo iduće sezone, ali prvo moram raspored uskladiti s programom u HNK, jer će mi to biti primarno kazalište i ono ima prednost. Nadam se da ćemo uspjeti pronaći rješenje.

A Beč – vuče li vas srce ili poneki angažman još tamo?

- U Beč često svratim, nedostaju mi prijatelji koje sam tamo imao sreću upoznati. Definitivno se tamo osjećam (također) kao kod kuće, makar je već dosta godina prošlo. I ima jako puno novih ljudi... Svojedobno ste doletjeli iz Lisabona samo da biste mladim zagrebačkim klizačicama osmislili koreografiju za Prvenstvo Hrvatske u umjetničkom klizanju.

Jeste li imali još prilika za bavljenje koreografskim poslom? Vidite li u tome ili, možda, u pedagoškom radu svoju budućnost? Voljeli ste i glumu, neki vas još pamte kao malog Leonea u legendarnim Vrdoljakovim “Glembajevima”...

- Koreografijom se, nažalost, nisam imao vremena baviti, puno sam plesao... U budućnosti -Tomislav Petranović plesao je i u operi 'Ivica i Marica' tko zna. Više volim živjeti u sadašnjosti. U kazalištu me privlači pomaganje u pripremanju plesača za ulogu (posao balet-majstora), što sam već nekoliko puta radio. Glumu sam uvijek volio, ali opet nisam imao vremena posvetiti joj se koliko bih želio, a nisam ni bio na pravom govornom području. Ako se ukaže prilika, bilo bi to nešto u čemu bih uživao.

Jeste li ostvarili sve svoje plesačke ambicije? Jeste li bili predodređeni za uloge prinčeva ili ste se za njih morali izboriti? Jesu li vam draže karakterne role ili one tehnički bravuroznije?

- Nisam ostvario sve svoje ambicije i volim misliti da još postoji puno uloga u kojima ću uživati. Za mene postoji velika razlika između rola u kojima i sam sudjelujem u kreiranju i već kreiranih uloga u kojima je teže dati vlastiti pečat. Ali svako malo – mada bi mi bilo draže da je češće - sretnem nekog velikog koreografa ili osobu s kojom nađem zajednički jezik, i desi se ono nešto... Nažalost, ljudi vas često pokušavaju staviti u ladicu, tako im je vjerojatno lakše razmišljati, ali na nama je da se dokažemo. Kao što sam i ja morao. Shvatio sam da se ukusi jako razlikuju, ovisno o mentalitetu.

Nakon svega, kriteriji u baletu su ipak stvar ukusa. Je li u vašoj karijeri nešto ostalo nedorečeno, neka neispunjena želja, nedosanjan san?

- Na svu sreću, naplesao sam se u karijeri i - da kucnem o drvo – nikad nisam bio ozbiljnije ozlijeđen. Nisu mi dosadile uloge već osobe koje ne razumiju ili su zaboravile kako je biti plesač.

Kako je danas biti plesni umjetnik? Ples se obično doživljava kao posljednja oaza larpurlartizma, nešto što mora biti lijepo i tehnički dobro izvedeno – no je li to zaista sve?

- Ne vjerujem da se puno razlikuje svakodnevica umjetnika danas i prije. Imao sam sreće živjeti na zanimljivim mjestima i upoznavati zanimljive ljude, od kojih su mi neki postali prijatelji, neki dobri prijatelji... Svugdje gdje su ti ljudi osjećam se kao kod kuće. Naravno, obitelj je nešto posebno. Ne volim pojam “skrasiti se”, jer me to podsjeća na pripreme za “kraj”. Umjetnost danas ima posebno važnu ulogu jer se na ljude sve više gleda kao na brojke, a umjetnost – ili ono što umjetnost u njima budi – čini ih jedinkama. Volim onu Churchillovu izjavu, izrečenu kad su mu rekli da bi za vrijeme rata trebalo srezati financiranje kulture.

A on je odgovorio: zašto da se onda uopće bore? Imate li osjećaj da ste se zbog plesa nečega odrekli u životu, nečeg važnog? Što ste dobili zauzvrat?

- Kad sam bio mlađi, mislio sam da sam se odrekao puno stvari i znao sam biti ljubomoran na svoje vršnjake. S godinama više razumijem da sam dobio velik dar koji sam, srećom, odlučio iskoristiti. To mi je bila najbolja odluka koju sam donio u životu.

Na što ste najponosniji u dosadašnjem radu, sramite li se nečega?

- Nisam osoba koja troši vrijeme gledajući u prošlost. Stojim iza svih svojih postupaka i izbora.

Što radite kad ne radite, jeste li zaista, i jedino, plesač? Kako se opuštate nakon naporne probe - knjigom, filmom, divljim plesom u noćnim klubovima, ili...?

- Posao plesača ne završava nakon radnog vremena, ali je to nešto o čemu više ni ne razmišljam. Jednostavno, čovjek se navikne. Način opuštanja ovisi o tome u kakvoj sam fazi u životu - nekad su to knjige i mir, nekad “divlji” ples... i filmovi, to uvijek!

Što je točno prevagnulo da ste se odlučili za karijeru i život plesača? Je li to bio trenutak, proces, susret...? U obitelji baš nemate umjetnike, ali zato su majka i sestra u MUP-u, a brat blizanac je uspješan sportaš, bivši reprezentativac Hrvatske u džudu...

- Nekako se to dogodilo... Od rane mladosti imao sam sreću da je bilo nekoliko divnih osoba koje su pomogle meni i roditeljima na tom putu. Ubrzo nakon početka školovanja to i nije bilo pitanje, već činjenica - da sam ja plesač...

Kako se dečko iz Zagreba odluči na karijeru punu odricanja, u sredini ne previše sklonoj plesačima, uz veliku neizvjesnost?

- Na sreću, ja sam kao klinac bio baždaren na komentare vršnjaka, a uz ostale aktivnosti kojima sam se bavio - čestim reklamnim spotovima, filmom, revijama, zborom – balet i nije bio tako čudan.

Kako se danas osjećate nakon uspjeha, kao plesačka zvijezda? Naime, unatoč statusu, za razliku od mnogih, niste izgubili kontakt s obitelji, prijateljima, kolegama u Zagrebu i Hrvatskoj, osjećaj za realnost i “normalnost”...

- Ne osjećam se nimalo kao zvijezda, a sumnjam da se bilo koji plesač tako osjeća. Zvijezde su nam uvijek neki drugi... Zagreb mi je, kako to moj mali nećak kaže, “rođeni dom” koji čini obitelj bez koje sve manje mogu funkcionirati. I prijatelji iz djetinjstva, koji te podsjete otkud si došao i tko si zapravo.

A što zagrebački ansambl i baletnu publiku uvijek gladnu vrhunskih plesnih interpreta, zapravo, očekuje u novoj sezoni, koja počinje u rujnu?

U Portugalskom nacionalnom baletu dobio je doživotni angažman- Što me čeka - ne znam. Znam samo da je prva predstava “Vragolasta djevojka” Vladimira Derevianka. A nekoliko preostalih slobodnih ljetnih dana iskoristit ću za odmor, uživanje u suncu, moru i druženju s obitelji i prijateljima. Program koji je za predstojeću sezonu najavila Irena Pasarić, šefica Baleta HNK, ne bi mi, doduše, trebao biti nikakav problem. Osim ovdašnjeg standardnog repertoara, zagrebački HNK priprema i obnovu Vamosove “Coppelije” te reprize recentnih “Tišine mog šuma” u koreografiji Lea Mujića, “Večeri tri baleta” s koreografijama Georgea Balanchinea, Hansa van Manena i Dereka Deanea, te balet “Air” u koreografiji Martina Mullera praizveden u sklopu ovogodišnjeg zagrebačkog Muzičkog biennala na glazbu hrvatskoga skladatelja Krešimira Seletkovića. Jedna od dviju najavljenih premijera je i balet “Druga simfonija” Uwea Scholza na glazbu Roberta Schumanna, koji mi kao autor također nije nepoznat jer sam ga plesao u ljubljanskom Baletu. S druge strane, dobrano ću utvrditi reinterpretacije baletnih klasika s potpisom sad već kućnog koreografa zagrebačkog HNK Dereka Deanea, budući da, osim njegovih repriznih naslova “Trnoružice”, “Labuđeg jezera” i “Pepeljuge”, zagrebački Balet ove godine u koreografiji istoga engleskog autora priprema i novog “Orašara” Petra Iljiča Čajkovskog.

A ja sam u jednoj od svojih lisabonskih sezona ulogu Princa u tom baletu otplesao čak 24 puta. Možete li usporediti položaj plesača, prvaka klasičnoga baleta u Beču, Lisabonu i Zagrebu?

- Puno ovisi o profilu repertoara koji umjetnički direktor odabere. Beč i Zagreb su slični jer su to nacionalne kuće s tradicionalnim, klasičnim repertoarom. Lisabon je bio sličan, ali je počeo varirati s različitim direktorima kompanije i sad ima mnogo više suvremenog repertoara. Osim toga, Portugalski nacionalni balet je kompanija portugalskog Ministarstva kulture, nema matičnu kuću već pleše u svim velikim kazališnim kućama u zemlji, a sve to dosta utječe na položaj plesača i ansambla. Svjedoci smo da se o baletu danas naširoko priča tek nakon hollywoodskih megaspektakala ili neke produkcije od po 200 labudica na sceni za Guinnessovu knjigu rekorda, ali rijetko je to konstruktivno, uz puno razumijevanje problema s kojima su suočeni plesači.

Gdje je budućnost klasičnoga baleta, je li to spektakl, “estradizacija”?

- Mislim da je danas puno veći pritisak na baletne umjetnike da stvore nešto popularno, što je spektakl veći, automatski privlači više kapitala, novca. No, osim toga, balet se morao riješiti etikete elitističke umjetnosti koja ga, nažalost, po mom mišljenju, još uvijek prati.