U proteklome tjednu sida je opet u velikom stilu pohodila naš medijski prostor postavljajući ozbiljna pitanja i ostavljajući prostora za javne diskusije. Problemi vezani uz ovu bolest artukuliraju se kao zdravstveno-praktički i moralni. S tom razlikom što su nam zdravstveno-praktički manje ili više jasni i može ih se sistemski riješiti, a moralni su tek sada potaknuli polemike što su ih su razvijenije zemlje, koje imaju tu nesreću da su razvijenije i što se tiče side, već pomalo nadišle. Dva su događaja vezana uz sidu obilježila protkeli tjedan: prva pljačka zaraženom špricom, koja se dogodila usred dana, u tramvaju, i drugo, odbijanje vrtića u Kaštelima da upiše HIV pozitivnu djevojčicu. A život sa sidom bila je i tema jedne od najgledanijih emisija na televiziji, Latinice.
Pljačke zaraženim špricama u evropskim su gradovima stara i poznata stvar, a odnedavno su u modi i u Kini. Jedan vrlo drag prijatelj, Nijemac, rekao mi je dok smo šetali pokraj jednog od berlinskih kolodvora gdje se skupljaju narkomani, kako je tu uobičajeno da prolaznicima prilaze ljudi s krvavim špricama i traže novac. Ukoliko se to dogodi, rekao mi je, pusti mene da govorim. Većina njih, naime, blefira pa možda možemo zadržati naše dragocjenosti. Taj mi se odgovor nije svidio jer bih ja, čim ugledam nekoga s okrvavljenom iglom, odmah dao sav novac, mobitel, sat, naočale, skinuo bih sve sa sebe, a iščupao bih i zlatne zube ukoliko bi ih ovaj tražio. A to da li blefiraju, vjerojatno ne znaju ni oni sami. Uostalom, tko je od njih siguran da NEMA sidu?
Šprica se, dakle, odnedavno pokazuje kao vrlo opasno i efikasno oružje. Njegovu uvjerljivost imamo zahvaliti općem planetarnom strahu od side koji umnogome nadilazi strah od bolesti i postaje socijalna, moralna, politička i metafizička kategorija. S druge strane šprica je neusporedivo praktičnija od vatrenog oružja jer je sto puta dostupnija i jeftinija, a efekt je isti. Vatreno oružje je najčešće ilegalno, a oni koji ga nose podložni krivičnom gonjenju, dok je šprica medicinski instrument i njeno nošenje nije kažnjivo. Sve dok je ne uperimo u nekoga. Zbog svega toga vjerojatno ćemo se sve češće susretati s ovim tipom razbojstava i morat ćemo se na njih naviknuti kao što je naviknuo moj njemački prijatelj.
Događaj u kaštelanskom vrtiću rekao bih puno je ozbiljniji i tužniji. I ne samo zato što se radi o HIV pozitivnoj djeci, a na djecu smo tradicionalno osjetljiviji, nego u prvom redu zato što je to još jedan u nizu diskriminirajućih postupaka prema HIV pozitivnima u Hrvatskoj, koji se ovoga puta okrenuo protiv djeteta. Ono što u čitavom slučaju posebno smeta, jest obrazloženje vrtića da malu Ninu nisu mogli primiti zbog prenatrpanosti. Čini mi se, a bojim se da ne griješim, da je to još jedan od postupaka uobičajenih u ovoj zemlji: kako kamuflirati problem u okviru zakona, što će reći bez talasanja i što tiše. Da im se, nedaj bože, ne bi prigovorilo da diskriminiraju pozitivnu djevojčicu. Jer, prenatrpanost je kod nas normalna, a diskriminacija kao nije normalna i o njoj se ne govori. O njoj, naime, svi šutimo, kao što šute i one reklame za cigarete iz Rovinja.
A činjenice o diskriminaciji su porazne. U prvom redu pozitivnima na HIV je kod nas ugroženo radno mjesto, a u ovakvom pravosuđu teško da možemo očekivati spektakularan proces kakav je opisan u filmu Philadelphia, pa da se čovjeka bolesnog od side vrati na njegovo radno mjesto ukoliko je otkaz dobio samo zbog bolesti. Ponekad medicinsko osoblje i liječnici odbijaju pomoći pozitivnima. Naročito je drastičan primjer pozitivnog pacijenta kojemu nisu htjeli operirati oko pod izlikom da bi morali baciti sve medicinske instrumente koji su došli u dodir s njegovom krvlju. Spomenuti je pacijent kasnije zatražio pomoć u Njemačkoj, gdje mu je operativni zahvat i izvršen. Osim toga, već niz godina, od prvih slučajeva side kod nas, pojavljuje se problem stomatološke zaštite pozitivnih pacijenata, koji evo nije riješen do danas. Zubari mahom odbijaju imati posla s takvim pacijentima, a ako ih i žele liječiti, to nipošto ne žele u svojim ordinacijama. Iz razumljivuih razloga jer većina njih ima privatnu praksu i to bi im rastjeralo pacijente. Stavljeni su u situaciju da diskriminiraju, ili da sami budu diskriminirani. Doduše, kod jednog sam stomatologa vidio upozorenje u kojemu je pisalo nešto kao: “Ako si pozitivan, reci.” Ticalo se, naravno, side i hepatitisa. Nadam se da nisam previše naivan ako vjerujem da bi spomenuti liječnik pružio pomoć i u slučaju da netko bude toliko pošten i kaže mu da je HIV pozitivan.
Razlog tome što je šprica postala oružje i što kod nas još uvijek postoji žestoka diskriminacija pozitivnih, svakako je svepristuni strah koji ponekad dobiva karakteristike fobije. U nekoliko navrata povodom spomenutog slučaja s vrtićem, a i općenito kad je o sidi riječ, mogli smo čuti i pročitati da je ljudski strah razumljiv. Međutim o razlozima se nije puno govorilo.
Razlog je, čini mi se, jednostavan: ljudi tradicionalno ne vjeruju medicini i onome što autoriteti s tog područja govore. Ukoliko se teško razbole, pokušat će se liječiti i travama, jer autoritet medicinske struke nije dovoljan da im pruži nadu koja im je neophodna za život s bolešću. Isto tako ne vjeruju da se sida prenosi spolnim odnosom, preko krvi i s majke na dijete. I samo tako.
Ta je nevjerica osnovni generator straha, a strah je moguće suzbiti i ublažiti adekvatnim medijskim pristupom i stalnim ponavljanjem najvažnijih činjenica koje se tiču ovoga oboljenja. To je, u konkretnom slučaju, način prenošenja. Da bi se to dogodilo, informacije o AIDS-u moraju stalno biti prisutne u medijima. Stiče se, međutim, dojam da se na sidu kroz duža razdoblja zaboravlja, a onda se, recimo, na Dan borbe protiv AIDS-a pojavi nekoliko članaka, a nekoliko napisa osvane obično i prije ljeta, koje je, tradicionalno, doba većeg promiskuiteta. U međuvremenu o toj se bolesti šuti.
Profesor Begovac, voditelj Referalnog centra za AIDS, napominje da se medijskim prikazom djevojčice zaražene HIV-om prekršilo njeno pravo na privatnost, a zbog toga se i dogodio kaštelanski slučaj. Međutim, o teškoćama života s tom bolešću netko mora javno govoriti, a najuvjerljivije je kada govore sami pacijenti, svoja vlastita iskustva. Naravno, valjalo bi inzistirati da tzo budu punoljetne osobe svjesne svoje odluke. Stoga je osnovni problem koji se postavlja pred novinarsku struku i medijie uopće, zapravo moralne prirode. Kako uvjerljivo govoriti o AIDS-u, a ne ugroziti pravo pacijenta na dostojanstven život? Jer, kako stvari sada stoje, javno priznanje može im otežati taj život gotovo koliko i bolest sama.