Srećko JurdanaNe živi se u Hrvatskoj lako, no bilo bi psihološki znatno teže bez komedije situacije kao povremenoga sredstva za ublažavanje stresa i mučnine kakvu kod publike izaziva neprestana politička prodaja stereotipija. Zadnjih dana, na primjer, nacija se spontano mogla zabaviti dramskim prizorima oko Alke i Dajle. Obje situacije pokazale su - simbolički interpretirano, i svaka na svoj način - da je Jadranka Kosor brža na pendreku negoli na novčaniku. Krenimo, dakle, odabranim redom. U Sinju konjsko trkalište, pokraj trkališta ulični šank, uz ulični šank odvažna četa povijesnih čuvara plamena iz vremena ustanka protiv Smail-age Čengića, koja pomalo ljušti i usput veselo promatra defile političara u povratku s utrke.

Prolazi Zoran Milanović, shvaća situaciju, hvata se za džep, naručuje junačkoj grupi piće i osvaja ovacije. Prolazi Ivo Josipović, također shvaća situaciju i ponavlja Milanovićev ritual, s jednakim pozitivnim efektom. Otimači šankovskih srca Na predočenoj razini scenske dinamike SDP je već ostvario svoj mali historijski trijumf, no poletni gospodin Milanović odlučio je i zakucati. Nakon desetak minuta još jednom se pojavio na terenu kod šankovske čete, potvrdio prijašnju komunikacijsku nit i odjezdio u nepoznatom smjeru, tj. mirno nastavio svoj dugi marš prema vlasti.

Nesvjesna činjenice da joj SDP pred nosom otima šankovska srca, Jadranka Kosor hladno se provezla automobilom pokraj skupine i zaradila nekoliko uvredljivih poruka. U alkarskoj ekstatičnosti nije joj palo na pamet da neutralizira situaciju u Milanović- Josipovićevu stilu, malim razgovorom i hvatanjem za džep, odnosno torbicu. Umjesto toga, kod benigne skupine sinjskih veseljaka pojavila su se trojica profesionalaca iz njezina zdruga, koji su – čini se – već samom svojom agresivnom pojavom i nadmenim upozorenjima da se ne smije vrijeđati premijerka, proizveli dodatnu iritaciju nazočnih. Suočeni s neposluhom i otporom, protokolarni čuvari reda pozvali su pojačanje, stigle su “marice”, počelo je premlaćivanje, privođenje itd. Mediji su iskoristili konkretan povod da gospođu Kosor prikažu kao da je Asadova sestra, i može se na kraju balade zaključiti da je premijerka s taktikom zamjene novčanika pendrekom – situaciji o kojoj možda u datom trenutku osobno nije imala nikakvih spoznaja - doživjela totalni propagandni debakl.

Poznato je da HDZ počešće umije javno nastupati s rafiniranošću nilskog konja, i mama Kosor ne može promijeniti taj inicijalno uspostavljeni red stvari, sve da i gorljivo hoće. Usput primijećeno, ulična skupina u Sinju povezala ju je uvredljivim povicima s Dinamom, što je prirodna posljedica narodne spoznaje da je Mamićeva kvazinogometna preprodavačka institucija jedan od najpostojanijih HDZ-ovih proizvoda, stabilan u svojoj skarednosti i potpuno imun na sve antikoruptivne ofenzive, ili civilizacijske protuofenzive. Očito je da premijerki zadnjih dana ne ide: bilježi uzastopne gubitke na vlastitim terenima. Alka je nekad bila propagandna utvrda tuđmanizma, tog ekstremističko-koruptivnog pokreta koji gospođa Kosor ponovo želi predstaviti kao najpozitivnije hadezeovsko naslijeđe i ostavštinu. Danas se tamo, prigodom mitologizirane Alke, na ulici počelo aplaudirati Milanoviću i Josipoviću, a zbunjeno-frustrirane predstavnike HDZ-a i Vlade od uličnoga sprdanja nastoje spasiti priručne “gorile”. Daleko su dogurali u suptilnosti javne komunikacije, nema što.

Gordijski čvor razriješen mačem Drugi propagandni udarac premijerka je konzumirala ni od koga drugog nego od Pape, s kojim se prije nekoliko tjedana na domaćoj livadi politički identificirala kao s obožavanim duhovnim vođom, najvećim strateškim saveznikom, hrvatskim zaštitnikom, prorokom i svjetovnim idolom nad idolima. Nedugo nakon neposrednoga izmjenjivanja tih poruka o veličanstvenoj bliskosti, Sveti otac je – preko svojih predstavnika – od hrvatske crkve zatražio obeštećenje benediktinaca na području zemljišta i samostana Dajla, koje im je svojedobno konfiscirao Broz. Time se u toplinu idolatrije iznenada umiješala hladnoća financija.

Papa je stvar proglasio “crkvenim pitanjem” koje bi, po tome, trebalo da bude hijerarhijski jednostavno rješivo, s obzirom na podatak da je nova hrvatska država sporno imanje devedesetih prebacila na lokalnu župu. Dio će pripasti benediktinskim nasljednicima, dio će zadržati lokalni crkvenjaci, i schluss posla. Lokalna župa pobunila se, međutim, protiv bilo kakvog obeštećivanja benediktinaca tvrdeći da je to vodi u bankrot – slučaj se u kuloarima proglašavao “Bozanićevim ulagivanjem Papi” – i država je na kraju Gordijski čvor odlučila razriješiti mačem, pokrenuvši proceduru za vraćanje tog crkvenoga zemljišta u svoje vlasništvo. Na historijskoj sceni ljupko se, dakle, izmjenjuju konfiskacija, dekonfiskacija, svađa oko raspodjele, rekonfiskacija…

Spekulacije oko statusne budućnosti Dajle kombinirana su tema za imovinske eksperte, arbitražna tijela, fiskalne mudroslove i vatikanologe, a ovdje nam preostaje samo da zaključimo kako je gospođa Kosor dovedena u situaciju da otvori frontu prema Papi, što djeluje krajnje kontradiktorno u svjetlu glorifikacije kojoj ga je nedavno podvrgnula.