Za mnoge velike rock bandove iz 60-ih i 70-ih snimanje prvog koncertnog albuma bilo je nešto poput završnog ispita, poslije kojeg ih više nitko nije gnjavio pitanjima o uigravanju ritam sekcije ili o vještinama solo gitarista. Poslije je taj običaj napušten zbog čega među današnjim rockerskim prvacima nema nikoga tko je svoju karijeru podigao na koncertnim albumima, barem ne na način Allman Brothers Banda s “Live In Filmore East” ili Boba Segera s “Live Bullet”. Zahvaljujući novim tehnologijama danas se skoro svaka rutinska “live” izvedba može pretočiti u reprezentativan dokumentarac, ali pritom se rijetko bilježe značajnija odstupanja od formula izabranih u studiju. Najmanjem riziku na koncertima se izlažu američki “nu-metal” bandovi dizajnirani po ukusu tinejdžerske publike. Limp Bizkit, Linkin Park i Creed, svi oni manje ili više podsjećaju na Grand Funk Railroad, neviđeno popularan heavy metal sastav iz ranih 70-ih u kojem je jedini virtuoz bio menedžer Terry Knight.
U takvom okruženju koncertni album Trenta Reznora i njegovih Nine Inch Nails “All That Could Have Been” zvuči gotovo spektakularno. Materijal je snimljen još pretprošlog ljeta na sjevernoameričkoj turneji “Fragile v2.0”, koju je Rolling Stone proglasio turnejom godine. Za razliku od studijskih projekata gdje je Nine Inch Nails katkad funkcionirao kao “one-man-band”, Reznor je na 43 rasprodana koncerta od Clevelanda do Denvera predvodio ekipu od stotinjak ljudi u kojoj su važne uloge imali članovi sastava: Robin Finck, Danny Lohner, Charlie Clouser i Jerome Dillon, ali i neprimjetni vanjski suradnici poput ton majstora Jona Lemmona, koji je prije ovog angažmana radio za Depeche Mode, i dizajnera svjetlosnih efekata Marca Brickmana, posuđenog od Pink Floyda. Najvažnija je ipak bila Reznorova odluka da većinu pjesama odsvira u novim aranžmanima, što je vjerojatno bio jedini način da se u istom koncertnom programu pokažu sva vrjednija ostvarenja sastava Nine Inch Nails.
Za otvaranje su izabrane “Terrible Lie” i “Sin”, pjesme koje zajedno sa starim hitom “Head Like A Hole” predstavljaju odlični debut album “Pretty Hate Machine” iz 1991. U to doba Nine Inch Nails je testirao prilično originalnu zamisao o spajanju heavy metala i alternativne “industrial” glazbe, podjednako se oslanjajući na elektroniku i na gitarističke riffove. “Industrial-metal” crossover ubrzo je prihvaćen kao njegov zaštitni znak, ali već na trećem albumu “The Downward Spiral” Reznor je razotkrio i trajnu fascinaciju “progressive” rockerima iz 70-ih. Kad se 1999. probio do vrha američke top-liste s dvostrukim CD-om “The Fragile”, dočekale su ga čak i usporedbe s “The Wall”. U međuvremenu je snimao filmsku glazbu za Olivera Stonea i Davida Lyncha, producirao prvi album Marilyna Mansona i smišljao još provokativnije pjesme o drogi, seksu, nasilju i alijenaciji. Dakako, sve se to već nalazilo u standardnim paketima industrije zabave, ali Trent je nudio mnogo veće doze i tako izgradio reputaciju jednog od najvećih rockerskih anti-heroja prošlog desetljeća. No razvikani “Downward Spiral” i “Fragile” u prosjeku su zapravo bili slabiji albumi od “Pretty Hate Machine” i čini se da je Reznor to barem neizravno priznao kad je uložio ovoliki trud u “All That Could Have Been”. Stroga selekcija i brižljiva obrada materijala, koji je paralelno pripreman za objavljivanje na DVD-u, razvukli su projekt na punih 18 mjeseci, ali strpljenje se itekako isplatilo jer u aktualnoj ponudi koncertnih albuma “teške kategorije” nema ničeg atraktivnijeg od Nine Inch Nails.

Freestylers – ‘Pressure Point’ (Freskanova – Menart)
Matt Cantor i Aston Harvey, autori velikog “big beat” hita “B-Boy Stance” i hvaljenog albuma “We Rock Hard”, vratili su se poslije dvogodišnjeg zatišja i stilskog zaokreta u kojem je electro-hip hop podloge a la Mantronix potisnuo “old school breakbeat” zbog čega Freestylersi u nekoliko novih brojeva podsjećaju na rani Prodigy. Za mikrofonom su se opet izmjenjivali poznati londonski ragga-jungle MC-ji Tenor Fly i Navigator, a njihov doprinos još je više istaknut mnogim citatima dancehall-reggae hitova i neočekivano efektnom obradom jamajkanskog klasika Tenora Sawa “Lot Of Signs”.

The Mission – ‘Aura’ (Playground)
Gostovanje The Mission u zagrebačkoj “Tvornici” moglo bi poslužiti za nostalgično podsjećanje na njegov prvi zagrebački koncert, ali čarolija će trajati samo dok se Craig Adams i Wayne Hussey budu držali starih hitova poput “Wasteland” i “Stay With Me”. Povratnički album “Aura” jedan je od njihovih najslabijih radova i jedino uvodna pjesma “Evangeline” pruža kakvu-takvu nadu da još nije sve izgubljeno. Nastavak je neizmjerno dosadan, a u usporedbi s “God’s Own Medicine” ovo je već totalni debakl koji će im jedva oprostiti i najvjerniji obožavatelji.

Razni izvođači – ‘Sounds From The Verve Hi Fi (compiled by Thievery Corporation)’ (Verve – Aquarius)
Tržište je odavno zatrpano kompilacijama jazz standarda iz neiscrpnog back kataloga kuće Verve, ali ovaj izbor koji su napravili Rob Garza i Eric Hilton proteže se mnogo dalje od zvučnih imena kao što su Stan Getz, Sergio Mendes ili Wes Montgomery. Tražeći inspiraciju za studijske projekte Thievery Corporation i materijal za svoje klupske DJ-nastupe, Garza i Hilton poklonili su jednaku pažnju klasicima latin-jazza i bossa nove, kao i raritetnim snimkama poput brazilske verzije “Light My Fire” s vokalom Astrud Gilberto ili psihodeličnog indo-bluesa “Something Else Agian” skinutog s istoimenog albuma Richieja Havensa koji do danas nije reizdan na CD-u.